Da se Zapad ne naljuti

O imigrantima i kompleksnosti njihova europskog života u nas malo tko piše, pogotovo u dramama. Ako se toga i dotakne, nastoji to uraditi, vodeći računa o mogućim posljedicama, što drami ne jamči ni uspjeh ni dug život. Zbog izbjegavanja kritičkih stavova o odnosu europskih društava prema imigrantima suvremeni europski dramatičari najčešće se fragmentarno bave pravim uzrocima i posljedicama „smrti trulog Zapada“ i njegovoj revitalizaciji. Služeći logici kompromisa, rezoniraju ti dramatičari, bolje je i korisnije mirno živjeti u nepravednom, pa i dosadnom svijetu, nego eksperimentirati s nepoznatim i neizvjesnim.

Na sličan način europske probleme tretira i drama Nevidljivi Tene Štivičić, prije nekoliko godina praizvedena u Londonu, a u Zagrebu premijerno izvedena 11. svibnja na pozornici GDK Gavella, u režiji slovenskoga redatelja Matjaža Pograjca. Tako su se naši kazališni stručnjaci sjetili aktualiteta tog teksta kada više nije aktualan koliko bi bio da je izveden kada je napisan. To je važno pripomenuti jer je drama praizvedena prije imigrantske navale s Istoka, što se jasno očituje u njezinoj fabuli, a vidljivo je u odnosima među likovima i njihovim sudbinama. Ali ne samo zbog toga.

Jer, bez obzira na određenu dozu suzdržanosti u kritici zapadnog, točnije engleskoga društva, Nevidljivi su anticipirali ono što u Europi intenzivno traje dvije godine – nesreću imigranata, koja je izazvala ne samo krizu zapadnjačkoga (ne)prihvaćanja problema useljenika nego i lagano, puzajuće uviđanje svoje egocentričnosti. Europljani misle da je s useljavanjem stranaca – pa i kada su nevelika skupina, pogotovo kada su iz drukčijeg kulturnog kruga, druge civilizacije, drukčijih religija i svjetonazora – ugrožena europska civilizacija: tradicija, običaji, navike, življenje u poznatome, pa i komocija.

Imigranti su teško rješiv problem Zapada, koji je sebe nametnuo kao kriterij, pogotovo kada je riječ o ljudskim pravima i slobodi pojedinca. Useljenici su, iako to Zapad još ne želi priznati, pokazali da upravo oni koji inzistiraju na ljudskim pravima i slobodama pojedinca, ta prava i slobode njima ne mogu dati; vitalno su ostarjeli da bi ih asimilirali, a praktično ih ne žele integrirati u život kojega se Zapad ne želi odreći. Pa i po cijenu žrtava.

Nevidljivi su replika takvu shvaćanju. Drama je nastala, kako je to u jednom razgovoru izjavila autorica, kao iskustvo došljakinje  iz istočne Europe koje „otvara neke nove, često i neugodne osjećaje, te na neki način uspostavlja kanale razumijevanja i tog ekstremnijeg iskustva“.

I sada, kada je Zapad, i zbog agresivnih emigranata, postao „stvarnost gdje smrti više nema, a postoji samo umiranje“, kako je to zapisao cijenjeni poljski pjesnik, samodostatnost i komocija  nisu više baš dugovjeka perspektiva. Pogotovo što ni emigrant više nije osoba, kako je to svojedobno tvrdio Carlos Fuentes,  „koja osjeća da je u izgnanstvu bilo gdje i svuda, uključujući tu i vlastiti zavičaj ili domovinu“.

No kako intelektualne misli, i kada su dubokoumne, često dovoljno ne oslikavaju dramatičnost stvarnoga života, tako ni Nevidljivi danas, koje je već sutra, nisu više strašna drama realnog života nego prije obris tog sadržaja i blaga kritika Zapada. Zbog toga Gavellina predstava ne uspijeva predočiti svu tragiku imigrantskog života, ali uspijeva anticipirati ono što tekst nije ponudio, uspijeva upozoriti na zapadnjačku dehumaniziranu ulogu tehnologije i tehnike, čemu je redatelj podredio glumce predstave.

Suodnos ljudi i strojeva itekako demonstrira buduće probleme useljeničkih društava  Zapada. Stavljanjem glumaca u službu tehnike redatelj je probleme likova „ugradio“ u probleme koji će uslijediti nakon što Zapad kao jeftinu radnu snagu, ne i kao građane, asimilira useljenike. Time je potencirao ne samo tragiku useljenika nego i upozorio na buduću odljuđenost globalističkoga zajedništva te prokazao razloge zbog kojih Zapad ne uspijeva prepoznati probleme useljenika kao svoje interese. Raskrinkao je humanitarnu glumu useljeničkih društava, koja se boje psihičkih trauma i incidenata useljenika. Šteta što to u predstavi nije posve jasno.

Zbog toga se čini kao ustupak kompromisima. Na to upućuje i tekst iz kazališne knjižice koji  probleme imigrantskih zajednica ne vidi tako daleko, nego u duhu eurointegracija sugerira „da bi članovi skupine bili asimilirani, moraju biti apsorbirani ili inkorporirani u neku drugu (obično veću i moćniju) skupinu“ i za to predlaže „akulturaciju“ i „asimilaciju“, što bi stvorilo novi identitet skupine. Odveć poznato i  unificirano da bi se u tome svatko osjećao dovoljno identitetom i poželio biti integriranim.

Zbog svega Pograjc je Nevidljivima pristupio kao redatelj koji unutar dramske strukture teksta istražuje „koreografske i psihološke forme izvedbene ekspresije“. Pritom, kako sam već spomenuo, koristi više tehniku i montažu nego emocije i umjetnost glume. U tu je svrhu znalački iskoristio nemali glumački potencijala Gavelle, što je rezultiralo dobrom, zanimljivom, drukčijom predstavom od onih koje jedva dopiru do publike. Iz glumačkoga zajedništva kreativnom posebnošću  izdvojili su se Ozren Grabarić, Martina Čvek, Nataša Janjić, Živko Anočić, Darko Milas i osobito Dijana Vidušin.