Čovjek u nemirnim vremenima

Slovenska 190-minutna predstava Iliada (Ilijada) redatelja Jerneja Lorencija gostovala je u Zagrebačkom kazalištu mladih 9. svibnja. Premijerno je izvedena 24. siječnja 2015. u Gallusovoj dvorani Cankarjeva doma, a koproducenti su Slovensko narodno gledališče, Drama Ljubljana – Mestno gledališče ljubljansko – Cankarjev dom.

Hrabrost je upustiti se za scenu adaptirati Homerovu Ilijadu. Autori adaptacije Jernej Lorenci, Matic Starina i Eva Mahkovic uspijevaju naglasiti svevremene teme epskoga temelja civilizacije i mitske strukture: povratak domu, težnju za uspostavom mira, slavu nakon bitaka, čast ratnika, stravu i sudbinu, koja vodi ljude kao igračke medija. Dramaturzi predstave Mahkovic i Starina s redateljem Lorencijem u izvedbi te teme strateški okupljaju oko „sebeljublja i napuhanosti“ junaka pred Trojom. Premijera je bila najavljivana kao događaj desetljeća i kazališni adekvat državnoj reprezentativnosti u najvećem kazalištu s jednim od najvećih, kanonskih i klasičnih djela, s najvećim slovenskim glumcima.

Zagrebačka publika predstavu je pratila u slovenskom prijevodu Antona Sovrea, uz hrvatski prijevod projiciran iznad scene koncepcijski reducirane na prošireni proscenij koji redatelj predočuje kao performativnu platformu. Premda na prvi pogled izgleda kao očitovanje avangardnoga ili postdramskoga kazališnoga obzora te hiperrealističko čitanje epskoga teksta, i izmicanje očekivanoj pseudohistorizaciji na (ne)tragu suvremenih kostimiranih filmskih spektakala, predstava je zapravo utemeljena na homerovskoj tradiciji.

Glumci amfiteatralno, kao projekcija publike, sjede na mjestima koja podsjećaju na garderobu sa zrcalima i dijelove izakazališnoga prostora ili filmskoga seta. „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj, Ahileja, Peleju sina“, skandira narator, Homer, glumac stojeći za središnjim mikrofonom, dok drugi kuckaju iktuse u stalnome ritmu lupkajući prstom po mikrofonima raspoređenima po obrubu scene, orkestre, sofistificirane verzije grčkoga prizorišta. Nakon prikaza nastanka zvuka, glasa, sloga, riječi, stiha iz praznine prividnoga nedogađanja počinje se stvarati umjetnost. Rečenice se uzglobljuju u tekst dug tisućama stihova, koje su reproducirali rapsodi, a ovdje gostujući „putujući pjevači“, prateći ritam odigravanja Ilijade i priču o desetoj godini rata, o pedesetak posljednjih dana.

Glumci postupno pojačavaju ritam prepjevana heksametra, mijenjaju identitete, dižu se i govore, u recitativnom tonu, prelazeći iz božanske u ljudsku sferu, postajući komentatorima i sudionicima, kostimirani u crna odijela političara iz 21. stoljeća, referirajući se i na drevna izvođenja (u 6. st. pr. Kr. u Ateni Ilijada je dobila današnji oblik kad je Pizistrat ustanovio Panatenski praznik i recitiranje Homera).

Predstavu invokativno započinje sjajni Janez Škof velike unutarnje energije, poslije Prijam. Kao i u Homera, razvoj se radnje usporava sredstvima retardacije, a glumci se pretvaraju u antropomorfizirane bogove današnjice i „napuhane“ državnike. Angažiranjem glumaca iz dvaju slovenskih kazališta, s trećim posrednikom, koji prikazuju različit izvedbeni kod tih kazališta, lucidno se naglašava podvojenost Ahejaca i Trojanaca.

Adaptacija i scenski čin prate paralelnost gotovo triju tisućljeća, od Trojanskog rata u 12. st. pr. Krista do nastanka djela i današnje scenske realizacije. Skladatelj Branko Rožman ustanovljuje arhetipsko-ritualnu poveznicu s Homerovim i našim dobom ratovanja i požuda, od narodne glazbe do gospela i strastvene Je t’aime.

Ratna tema i izbjeglički egzodusi pojačavaju aktualnost predstave. Problematiziranje pozicije čovjeka u nemirnim vremenima, Parisovo otimanje Helene kao povod za rat Ahejaca protiv Trojanaca i muško-ženska vizura uporišne su točke redatelju Lorenciju za izgradnju platforme iscerenosti svijeta. I u grčko su vrijeme glumci ispod maski imali mjedene naprave za pojačavanje glasa, pamtili su nizove heksametara i mijenjali maske. Ponekad na rubu groteske, a ponekad i preko ruba, kazalište Ilijade uspijeva pomaknuti zidove prošlosti performativnim i kabaretnim silnicama, od individualnoga do kolektivnoga identitetskoga nerva, od valovita govorenja heksametra do valovito uzburkanih strasti i svjetskih događanja. U prizoru između Ahileja (Jure Henigman) i njegove majke, božiceTetide (Nina Ivanišin), jedini se put, u slici sijena, otkriva cijela pozornica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nastupaju i sjajna Jette Ostan Vejrup kao Hera, glumački snažan Matej Puc kao Zeus, Aljaž Jovanović kao Paris, Gregor Luštek kao Hefest, Marko Mandić kao Hektor, Zvezdana Novaković kao Briseida, Tina Potočnik kao Helena, Blaž Setnikar kao Patroklo i Jernej Šugman kao Agamemnon. Impulse desetogodišnjega Trojanskoga rata scenografski je minimalistički opremio Branko Hojnik, a kostimografski dosljedno Belinda Radulović. Koreograf Gregor Luštek organizirao je pokret od mikrodvoboja do vizualizacije rata i smrti, uz suptilno oblikovanje svjetla Pascala Mérata. Treba pohvaliti i lektorski rad Tatjane Stanič.