Apologija izdajnika

Izraelski književnik Amos Oz (1939, Jeruzalem) jedan je od najvažnijih pisaca današnjice, autor devetnaest romana i niza esejističkih knjiga. Zahvaljujući izdavačkoj kući Frakturi, uredniku Seidu Serdareviću i prevoditeljici Andrei Weiss Sadeh, pred čitateljstvom je već deveta knjiga toga velikoga pisca prevedena na hrvatski, roman Juda, izvorno objavljen 2014.

Karakteristika društvene stvarnosti Izraela i svakodnevice njegovih građana jest duboka podijeljenost i sukob između Izraelaca i Palestinaca, Židova i Arapa, a Amos Oz u svakome svojem djelu iskazuje osobinu najvećih majstora književnosti – sposobnost uživljavanja u životnu, svjetonazorsku, ideološku perspektivu onoga Drugoga. On uvijek nastoji razumjeti stajalište različito od svojega te dokučiti razloge iz kojih izviru takva promišljanja, uz imperativnu obvezu slobode pluralizma mišljenja. Svako njegovo djelo prožeto je trudom oko uvjerljiva argumentiranja različitih stavova, tako da svaku od brojnih osoba kojima je narativ napučen učini životnom, a suprotstavljena stajališta protagonista razumljivima, ali i usklađenima sa životnim iskustvima koje su na formiranje tih stavova, ili čak na mijenjanje prijašnjih stavova i formiranje novih, utjecala. Takva višeslojnost i poliperspektivnost, što podrazumijeva otpor nespremnosti da se tuđi položaj sagleda izvan fokusa vlastite samodostatnosti, osnovna je odlika „umjetnosti ambivalentnosti“. Taj pojam Amos Oz baštinio je od izraelskoga književnog nobelovca Šmuela Josefa Agnona i uzeo ga za načelo svojega književnog stvaralaštva, njegove elemente ugradivši u roman Juda, ali i u najvažniju knjigu svojeg opusa, veličanstveno romaneskno remek-djelo Priča o ljubavi i tmini.

Autentični humanizam

U tome autobiografskome romanu Amos Oz, polazeći od vlastita života i životnih priča svojih roditelja i njihovih roditelja, epskom širinom obuhvaća iznimno velik raspon tema – od rata i formiranja izraelske nacije i države te novoga hebrejskog jezika, preko bakine opsesije čistoćom i djedove izrazite seksualne vitalnosti u poznoj dobi, majčine bolesti i smrti, ali i pokušaja prepoznavanja uzroka njezine depresije i posljedično samoubojstva, te protagonistove žalosti nakon toga, kao i osjećaja napuštenosti i izdanosti od majke zbog takva njezina čina, pa sve do svjetonazorskih i ideoloških mimoilaženja s ocem, svojih iskustava života u kibucu, ljubavi prema književnosti, pisanju. A među mnogima u ovome nabrajanju nespomenutim, a u romanu obrađenim temama jest i jedna jako važna – odnos Židova i Arapa, Izraelaca i Palestinaca. No pri razradi te teme Oz ne piše iz zacementirane pozicije isključivo svoga svjetonazora i svoje perspektive, već horizont razmatranja širi na gledište neistomišljenika, pokazujući nesvakidašnju dozu sposobnosti razumijevanja Drugoga i artikulacije stavova ljudi s kojima se ne slaže, ali čije stavove uvažava i shvaća zašto razmišljaju i djeluju na način na koji to čine te je sposoban te razloge učiniti razumljivima i čitatelju.

Odličan primjer toga jest epizoda Ozova susreta s izraelskim premijerom Davidom Ben Gurionom, koji ga je pozvao da se upoznaju nakon što je Oz, još kao mladić, objavio pismo u novinama u kojemu oponira premijerovim stajalištima. U opisu toga susreta prepoznaje se Ozova dosljednost u izbjegavanju jednodimenzionalnog sagledavanja i prikaza svih i svega – kako političkih situacija, tako i stvarnosti i osoba. Dok bi neki lošiji pisci, u želji da istaknu svoje stajalište – suprotno stajalištima osobe o kojoj pišu – toga čovjeka prikazali jednodimenzionalno, Amos Oz pišući o svom susretu s Ben Gurionom istovremeno iskazuje divljenje i strah, prijezir i poštovanje, svjestan nedostataka, ali i kvaliteta toga „oca izraelske države“. Dakle, on se opire poticaju isticanja samo onih odrednica koje bi govorile u prilog njegovu stajalištu, već svemu i svima pristupa otvorena uma i srca, sve i svakoga pokušavajući razumjeti i sagledati iz različitih perspektiva, što je odlika koja je zapravo zajednička svim najvećim književnicima u povijesti.

A s Ben Gurionom se nije slagao jer, unatoč radosti zbog nastanka izraelske države, Amos Oz nije bio slijep pred izglednim posljedicama toga događaja, anticipirajući razvoj događaja koji će neizbježno uslijediti u odnosu s Arapima. Posljedice toga on prikazuje u romanu Juda primjerima nekoliko ljudi čije su životne putanje tragično preusmjerene upravo kao posljedica Ben Gurionovih odluka. A kao dosljedni zagovornik čovjeka i čovječnosti, kao istinski humanist i pobornik jednakosti među ljudima, Oz sudbinu pojedinačnoga ljudskog bića i uvjete života pojedinca smatra bitnima, suprotstavljajući se svakoj vrsti kolektivizma i ideologije. Zbog toga je ustrajni zagovornik mirnog suživota Arapa i Izraelaca unutar zajedničke zajednice, jer je svjestan da svaka drukčija odluka vodi u beskonačan rat i stradanje velikog broja ljudi. Ta tematika najuočljiviji je problemski sloj Ozova romana Juda, ali oko nje u koncentričnim krugovima Amos Oz širi još pregršt drugih, na maestralan način obrađenih tema, spajajući ih u epicentru problematizacije pojma izdaje. Problematizirajući izdaju on apostrofira čestu nepravednost takva etiketiranja, pri čemu uzima osobu Jude Iskariotskog kao amblematski primjer izdajice koji to, prema Amosu Ozu, zapravo ni nije bio, nego je bio zanesenjak, idealist, instrumentaliziran naknadno kao povod za višestoljetnu mržnju „drugih prema nama“.

Glavni protagonist romana Juda jest Šmuel Eš, dvadesetdvogodišnji mladić koji napušta studij (jer mu roditelji, zbog bankrota očeve tvrtke, više nisu kadri financirati školovanje) te se javlja na oglas kojim se traži osoba koja bi invalidnome starcu u ruševnoj jeruzalemskoj kućici svakodnevno pravila društvo od 17 do 23 sata, u zamjenu za skroman honorar, smještaj i hranu. Oz Šmuela prikazuje kao pomalo smušena, ali vrlo radoznala i inteligentna te hipersenzibilna mladića, robusne građe, guste kovrčave brade i teško ukrotive kose. Već na početnim stranicama, duhovitim opisom njegova specifična hoda, s visoko izbačenom glavom za kojom tijelo i noge kao da kasne („Uvijek je izgledalo kao da se njegove noge svom snagom trude dostići tijelo koje želi dostići glavu, kao da noge strahuju da ako ne stignu na vrijeme, Šmuel će već zamaknuti za ugao ulice i ostaviti ih posred ceste“) Oz svoga junaka čini životnim i autentičnim, simpatičnim i čitatelju bliskim. Uz to, takvim načinom hoda Oz implicira način na koji Šmuel brodi kroz život, pomalo srljajući, ne uvijek promišljeno, ali redovito odlučno i hrabro.

Došavši na novo radno mjesto Šmuel upoznaje Geršoma Valda, čiji vrlo dojmljiv, dikinsovski opis Oz također koristi kako bi fizički izgled učinio svojevrsnim odrazom karaktera. Tako su starčeva duga sijeda kosa, „nos oštar poput kljuna žedne kokoši“, ajnštajnovski brk, mršava i groteskno iskrivljena, pogrbljena fizionomija, a posebice ubitačno prodoran pogled samo jednoga funkcionalnog plavog oka gotovo neprirodne veličine, odraz jezovito budna intelekta, cinična i beskompromisna uma iznimne pronicavosti, ali i pravednosti i pravdoljubivosti. Starac jutra provodi spavajući, a za večer mu je potreban sugovornik u disputima s kojim on svoj um održava živim, i u tome je zapravo prava svrha Šmuelova boravka u njegovoj kući. Kućanstvo još čini i četrdesetpetogodišnja atraktivna Atalia Abarbanel, u koju se Šmuel, naravno, bezglavo zaljubljuje.

Debeli zastori tuge

No od prvoga dana Šmuel u kući osjeća ozračje tajnovitosti i melankolije, prepoznavši da su starčeva i ženina svakodnevica obavijene debelim zastorom tuge i gubitka. Tijekom višemjesečnog druženja s njima Šmuel otkriva razloge njihove tuge i okolnosti tragedije koja je obilježila njihove živote, zbog koje oni svoju sadašnjost žive kroz prizmu u prošlosti odigranih zbivanja. Amos Oz maestralno dočarava odnose između to troje spolom, generacijski i svjetonazorno različitih ljudi, autentično dočaravajući njihova životna iskustva u kojima čitatelj prepoznaje izvorište načina na koji se ponašaju i pristupaju stvarnosti i životu. S vremenom Šmuel doznaje da je Atalia udovica Geršomova sina Mihe, brutalno ubijena u ratu za izraelsku nezavisnost, a saznaje i da je ona kći Šaltiela Aberbanela, (fikcionalnog) člana židovske državotvorne skupštine koji se jedini suprotstavio Ben Gurionovoj ratobornoj politici. Atalijin otac smatrao je da je osnivanje izraelske države pogubno jer će biti uzrokom beskonačna rata s Arapima te je zagovarao suživot Židova i Arapa u zajednici bez formiranja državnoga okvira, barem dok se za to ne steknu uvjeti, uz imperativno izbjegavanje ratnog sukoba. No Izrael kreće u rat i uspostavlja se država, a sukobi, kao što je Šaltiel i predvidio, ne prestaju sve do danas te tisuće Izraelaca tijekom godina gubi živote. A Šaltiel? On je proglašen izdajicom, ljubiteljem Arapa te je društveno marginaliziran, prezren, skrajnut i izopćen, ostavši živjeti bez izlaženja iz kuće u zajedničkom kućanstvu s kćeri i Geršomom, gdje su dane provodili zatvoreni kao u mrtvački sanduk, odvojeni od svijeta i zakopani svatko u svoju tugu i bol, bol koja je, za razliku od života koji je prolazan, jedina neprolazna, koja traje, neugasiva, vječna.

Filozofsko-teološka meditacija

Ozova maestralnost očituje se u mnogočemu – kako u eleganciji izričaja i vještini tečna i zavodljiva, stilistički virtuozna pripovijedanja te istančanoj psihologizaciji većeg broja protagonista, tako i u već spomenutu uvjerljivom prenošenju suprotstavljenih stajališta Geršoma (Ben Gurionova istomišljenika) i Šaltiela, ali i stajališta Atalije, udovice u ratu poginula vojnika koja mrzi rat i koja, iako nikad nije rodila, simbolički utjelovljuje matrijarhalnost, pacifizam, pomirljivost, nesklonost agresiji, sukobima i nasilju nasuprot ratobornosti muškaraca, zbog koje je izgubila muža kratko nakon vjenčanja, i otad zauvijek prezire muški rod. Kroz to troje ljudi Amos Oz virtuozno oslikava kompleksnost izraelske političko-društvene situacije i tragičnu paradoksalnost tamošnje životne stvarnosti, što je dodatno naglašeno u nekoliko eksterijerno ambijentiranih fabularnih epizoda na ulicama te 1959. podijeljena Jeruzalema, opasana i omeđena žicom, bunkerima, minskim poljima i snajperistima.

A na temu Šaltielove navodne izdaje skladno se naslanja (i nadograđuje je) Šmuelov rad s temom Isus u očima Židova, koji je on nastavio pisati unatoč napuštanju studija, i u kojemu poseban naglasak stavlja na osobu Jude Iskariotskog, pri čemu se u prikazu njegove sudbine i postupanja Oz suprotstavlja dosadašnjem viđenju te osobe. Iako su Isus i svi apostoli bili Židovi, kršćanstvo jedino Judu zapravo pamti kao Židova i uzima ga kao svojevrsna predstavnika čitava židovstva, a njegova navodna izdaja bila je povod antisemitizmu i višestoljetnoj mržnji spram židovskog naroda.
Oz se suprotstavlja toj tezi prikazujući Judu Iskariotskog kao najvećega Isusova pobornika, kao prvog i pravog kršćanina, koji je toliko vjerovao u Isusovu božansku prirodu da ga je nagovorio da se preda Rimljanima uvjeren da će nakon razapinjanja Isus sići s križa i tako dokazati svoje božansko podrijetlo. No kad se to ne dogodi, Juda se slama od osjećaja krivnje, jer je skrivio smrt čovjeka kojega je neizmjerno volio i cijenio te počini samoubojstvo. Ozova je teza da je na taj način Juda zapravo stvorio kršćanstvo, jer da Juda nije toliko vjerovao u Isusa, vjerojatno ne bi ni došlo do raspeća i svega što je uslijedilo. Tako kroz priču o Judi i kroz životnu priču Šaltiela Abarbanela, Amos Oz zapravo ispisuje analitičku, filozofsko-teološku meditaciju o pojmu izdaje. Smjestivši je u politički kontekst, piše i o nepravdi spram idealista kao i o osamljeništvu i tegobnosti položaja individualaca nesklonih kolektivizmima bilo koje vrste. No Juda je također iznimno istančan psihološki roman o ljubavi, gubitku, smrti i tuzi, ali i vrlo detaljna rekonstrukcija vremena i sasvim specifična podneblja i grada. U okviru knjige Amos Oz ispisuje povijesni, psihološki i ljubavni roman, ali i političku parabolu, kao i Bildungsroman o stasavanju i emocionalnom mijenjanju i sazrijevanju mladića primorana odreći se ljubavi te hrabro krenuti u nepoznato i novo.

Juda je istinsko remek-djelo „umjetnosti ambivalentnosti“, u istoj mjeri tužno i duhovito, mudro, toplo i zabavno; roman koji očarava, podučava, tješi i budi nadu te potiče na razmišljanje i izaziva želju za razumijevanjem Drugoga i Drukčijega; roman u kojemu Amos Oz istovremeno upozorava na nužnost spremnosti na kompromise kao i na važnost ustrajavanja na otporu, bez obzira na opasnost od etiketiranja za izdajništvo, koje prijeti u obama slučajevima.