Prepjevima pjesnik, raspravama znanstvenik

Sustavan i opsežan, upravo impresivan komparatistički i kroatistički opus Mirka Tomasovića iznenadno je zaključen njegovim odlaskom, ali gotovo do posljednjega dana rastao je i bio ispunjen stvaralačkim poticajima. Naznačili smo njegovu motivsku bipolarnost, prividnu raspetost između međunarodnih (pretežno romanističkih) problemskih krugova i nacionalnih, hrvatskih književnih i kulturnih tema, no zapravo je riječ o organskom prožimanju endogenih i egzogenih silnica, o izražavanju na materinskom, hrvatskom jeziku univerzalne, kozmopolitske vokacije, odnosno o djelovanju u korist hrvatskoga europeizma.

Poznat kao sveučilišni nastavnik, agilan kao prevoditelj, neumoran kao marulolog i čuvar integriteta nacionalne baštine, konačno apostrofiran i statusom akademika, Mirko Tomasović nije imao lagan životni put ni ravnu liniju stručnog afirmiranja. Rođen je 6. studenoga 1938. u Splitu, ali rane formativne godine proveo je u zavičajnim Kučićima, gdje je završio i osnovnu školu. Ne bez razloga bio je i ostao ponosan na tu sredinu obilježenu tokom rijeke Cetine, koja je odnjihala i Kaštelana, Pupačića, Milićevića, Novakovića, prema kojima je osjećao neosporne veze i sličan lirski afinitet. Klasičnu je gimnaziju završio u Splitu i taj ga je grad također u mnogome odredio.

Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te diplomirao komparativnu književnost i francuski jezik i književnost. Po diplomi prvo je zaposlenje dobio na Gimnaziji u Sinju, potom je nekoliko godina proveo u Splitu kao novinar u listu Brodogradilišta, da bi prešao na uredničku dužnost u časopisu Vidik i u nakladništvu. Sinjsko i splitsko razdoblje ispunio je, osim svakodnevnim radnim obavezama, intenzivnim prevoditeljskim radom i revnim publiciranjem stručnih i znanstvenih radova, što je 1971. konačno dovelo do toga da bude primljen na katedru komparativne književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, na kojoj ostaje do umirovljenja 1999, u zvanju redovnoga sveučilišnog profesora.

Značajni prinosi marulogiji

Kad bacimo pogled na golemu Tomasovićevu bibliografiju, na popis od pedesetak knjiga (većim dijelom okupljenih studija i eseja, monografija i prikaza, a s nešto manjim brojem – no dimenzijama često krupnijih – svezaka priređenih prepjeva), začudit će nas podatak da je s objavljivanjem, odnosno ukoričavanjem svojih znatnijih projekata i ambicioznijih ostvarenja započeo tek na pragu četrdesete godine života (individualni prvijenac su Komparatistički zapisi iz 1976). Znači da je boravak izvan Zagreba i profesionalni angažman mimo uže struke uzrokovao stanovito usporavanje i kašnjenje u znanstvenom sazrijevanju i statusnom napredovanju, no marljivošću i upornošću Mirko je to vrlo brzo nadoknadio te učestalošću javljanja pretekao većinu kolega (gotovo s knjigom godišnje).

Iznimno savjestan i naročito metodičan, Tomasović je sve teme kojima se bavio iscrpno obrađivao i dovodio do kraja. Na neki način započeo je u znaku Mihovila Kombola (obradom je njegove djelatnosti doktorirao), da bi se nakon mnogo godina vratio s dorađenim, dopunjenim i zaokruženim pristupom istom autoru – kojemu je ostao doživotno na tragu i bavljenjem književnopovijesnim aspektima i nadahnutim transponiranjem klasičnoga pjesništva. Također je vrlo mlad startao s prijevodima Petrarke i Lamartinea (potom i inih petrarkista i romantičara), da bi u zreloj dobi ponudio nove, popravljene i definitivnije verzije. A što reći o njegovu odnosu prema Maruliću i Danteu, kojima se višekratno navraćao na razmaku godina i desetljeća, osjećajući njihovu neobičnu komplementarnost kao istodobno ishodišnih i vršnih, ključnih pojava. Neslučajnim paralelizmom ta su dva velikana i u Tomasovićevu opusu na polariziranim točkama intimne bibliografije, nekako na mjestima početka i zaključka.

U relevantnu znanstvenu aktivu Mirka Tomasovića pripada cjelovit napor tumačenja hrvatske renesanse kao značajnoga i nemimoilaznoga dijela magistralnih europskih tokova. Ništa manje svjestan obvezatnih uvjeta recepcije, snage općih mjesta i karaktera humanističke emulacije, on je u analizama i valorizaciji i naših humanista i postpetrarkista znatno odmaknuo od suzdržanijih sudova Mihovila Kombola, nalazeći više izvornosti i specifičnosti te naše literarne parcele u odnosu na uzore, kako one antičke, tako i suvremene, s druge jadranske obale. Da ne govorimo o Tomasovićevu kontinuiranu suprotstavljanju tezama Artura Cronie i njegovih sljedbenika, ukazujući s pravom kako su fazu stanovite renesansne „talijanizacije“ (pretežno petrarkizacije) ništa manje intenzivno od hrvatske doživjele i „velike“ literature poput francuske ili španjolske.

Jednako je relevantan Tomasovićev prinos historizaciji hrvatskoga romantizma, posebno pjesništva, koji odbacuje predrasude o njegovu pretjeranu kašnjenju ili nedovoljno snažnim stilogenim crtama. Opet je usporedbom s inim kulturama ukazao kako naši romantičari nisu tek provincijalni i periferni nego motivski i morfološki uglavnom ravnopravni analognim i sinkronim književnim fenomenima većih sredina, od talijanske do portugalske. Nadovezujući se na bavljenje važnim figurama hrvatskoga pjesništva 19. stoljeća, osvijetlio je kritički i aksiološki i mnoge pojedince iz razdoblja simbolizma, secesije, verizma (od Nazora do Sabića, od Nikolića do Tresića Pavičića), vraćajući u optjecaj često zanemarena djela i pojave.

Osnivač hrvatske luzitanistike

Ako je samorazumljivo što se kao diplomirani profesor francuskoga kreativno i radno toj – takoreći matičnoj – književnosti odužio brojnim interpretacijama stihova od Hugoa do Baudelairea, od De Vignyja do Verlainea, ipak zaslužuje posebnu pažnju i naročit naglasak što je Tomasović praktički osnivač hrvatske luzitanistike, što je napisao prvi cjeloviti pregled portugalske književnosti, što je potaknuo sljedbenike i nastavljače na tom polju, što je zapravo uveo u širu cirkulaciju fenomen i opus Fernanda Pessoe (s golemim odjekom), što je uz Pessou predstavio još čitavu plejadu lisabonskih autora te, konačno, što je prepjevom kapitalnoga portugalskoga nacionalnog epa Luzitanci postavio čvrst temelj svijesti o važnosti nekoć zanemarivane ili nedovoljno primijećene kulture s Pirinejskoga poluotoka. Da je samo luzitansku dionicu ostvario (koju je Željka Čorak nazvala njegovom „duhovnom vikendicom“), Tomasović bi imao pokriće pune radne ostvarenosti.

Mirka Tomasovića, međutim, smijemo smatrati i najzauzetijim zagovornikom i provoditeljem traduktologije, znanstvene discipline tumačenja i vrednovanja prevoditeljskih postupaka. U to je područje unio solidnu filološku spremu, svoju ljubav i poznavanje slojevitosti hrvatskog jezika i, posebno, pravu strast za traženjem i nalaženjem korelativa, adekvata, analogija ili komplementarnih solucija. Nesmiljenim autoanalizama pokazao je putove do mogućih rješenja, oštrom kritikom obrušavao se na stranputice olakih aproksimacija ili na slijepu ulicu neprimjerenih i neskladnih verzija.

U znanstvenim poslovima i zadacima Tomasović je bio vođen trijeznim rasuđivanjem i smirenom argumentacijom, ali u prevoditeljskoj teoriji i praksi gonila ga je autentična vokacija i empatija. Treba znati da je Mirko ne samo startao kao pjesnik nego da je čitavoga života zadržao lirski senzibilitet i održao afektivnu povezanost sa stihovima. Dovoljno je sjetiti se njegovih istančanih prikaza „stranih i domaćih“ pjesnika (Lamartinea i Sá Carneira ili Slamniga i Lalića, primjerice), pa da shvatimo kako su svi autori kojima se bavio imali u njemu svojega pjevidruga. Odustavši u jednom razdoblju od pisanja i objavljivanja vlastitih pjesama (osjetivši kako ne odgovaraju dominantnom duhu vremena), svoju je darovitost i potencijal požrtvovno ugradio u tuđe (uglavnom, upravo velike) poetske svjetove, davši im dolično hrvatsko ruho.

Na ovom mjestu moram iz objektivističkoga, faktografskoga diskursa prijeći na subjektivni i intimniji ton, kako bih posvjedočio njegov ulog i ulogu u prevođenju, prepjevavanju stihova. Upoznali smo se u studentskim danima, zbližili na Slamnigovim seminarima, obojica zainteresirani i za „stariju“ i za „noviju“ hrvatsku književnost, pogotovo za europski joj kontekst. Mirko je prvi prihvatio napast sonetomanije, ostavši doživotno vještak (i) u duhovitim improvizacijama rimovanih prigodnica, ali je istu spretnost i spremnost pokazivao i u odgovornom prenošenju najzahtjevnijih tematskih i oblikovnih izazova. Iznimno uspjelim prijevodima Petrarke kao da je bacio izazov u sobu u kojoj smo tada (na trećoj godini studija) skupno stanovali, pa sam bio potaknut pokušati uzvratiti.

S prepjevima Petrarke nisam mu bio ni do koljena, ali sam u međuvremenu dobavio Danteovo mladenačko djelo Vita nova, za koje smo se odlučili zajednički ga ponašiti, pohrvatiti. Opet moram priznati kako sam tek tu i tamo uspijevao plasirati poneko svoje rješenje, dok je Mirko upornije i strože „ljuštio“ izvornik i brusio našu inačicu, koja je postupno nastajala i oblikovala se sve više po uzoru na nedostižni model. Mirkova prednost bila je u većemu leksičkom bogatstvu, u stratifikaciji i patini vokabulara, tako da je za mnoga mjesta Danteove spiritualnosti i uzvišenih intonacija nalazio najprimjerenija rješenja. Kako bilo, rado sam i nadobudno surađivao, na svoj način od njega i učio u tom poslu, a on je za mene uvijek ostao prevodilački il miglior fabbro.

Nakon nekoliko popravljanja i definitivne revizije Danteova Novog života više nismo prevoditeljski surađivali, no zadržali smo srdačne prijateljske odnose i posebno međusobno zanimanje za taj aspekt rada. I dok je Mirko mogao s uvažavanjem prihvatiti moje malobrojne pokušaje prepjevanja Borgesovih stihova i nekih katalonskih pjesnika, ja sam s divljenjem nastavio pratiti njegove sve smjelije i sve obuhvatnije prevodilačke pothvate. U povodu Petrarkine godišnjice zaokružio je bavljenje čitavom novom knjigom verzija i interpretacija. Francuski su romantičari dobili njegov cjeloviti antologijski izbor. Omiljenom Boileauu navraćao se više puta, izazivajući moje iskreno oduševljenje jer smatram kako je u njegovu ponašivanju našao najveću moguću mjeru estetskoga poistovjećenja i misaone srodnosti.

Uz spomenutoga Camõesa, veliku svjetsku epiku priveo je hrvatskome čitateljstvu još i odgovarajućim stilsko-metričkim prenošenjem epohalnoga manirističkoga Tassova pjesmotvora, Oslobođenog Jeruzalema. A kao kruna Tomasovićeva životnog angažmana došlo je popravljanje i dopuna Kombolova prepjeva Danteove Božanstvene komedije. Doista, kao najpozvaniji nasljednik idealnoga pretka, nakanio je unijeti stanovite korekcije u standardno i već klasično prevoditeljsko ostvarenje te – i doslovce – nastaviti gdje je veliki prethodnik stao, to jest samostalno (nanovo) prevesti posljednjih sedamnaest pjevanja Raja. Duboko ožalošćeni Mirkovom smrću, moramo se ipak tješiti što je taj svoj vrhunski zadatak uspješno završio, davši nam na ogled svoje viđenje – da se malo poigramo nesimetričnom usporedbom – „talijanskoga Marulića“ na hrvatskom jeziku. A neće biti ni slučajno što je svoje posljednje kreativne napore Tomasović posvećivao upravo prenošenju najduhovnijih tercina, nego je upravo znakovito što je djelovanje zaključio slikama i mislima o Danteovu Empireju.