Tragovima Grgura Barskog

Iz vjedara mora

U tajnovitoj šutnji prohujalih smiraja, prebivaju zetečene freske svetaca, svijetložutim sedefom voska posvećene ikone Bogorodice... Skamenjena lica starih palača, elegantne dvorske terase, fino ugravirani plemićki reljefi u obiteljskim grbovima, otmjeni balkoni s lijepo oblikovanim renesansnim stupovima, uz slabašni odsjaj uličnih svjetiljki i pored naherenih kapija velebnih kamenih zdanja šapću prolaznici u predvečerju.

Zvonki odjeci kiše. Uvenulo lišće dugih prohladnih jeseni. Gusti pokrivači mahovina, lišaja, na prepad, desetljećima kradu primorski čar kamenih serpentina. U čaroliji zalaska slikovitoga sunca nad smaragdnim mirisima antičkih maslinika nerijetko zabljesnu sivkaste utvrde naraštaja bezimenih klesara. Plavetni šarm zavodljivih modrih spilja.

U pritajenim zakucima trobrodnih crkvica samuju djela velikih baroknih majstora, snivajući skrivena u koloritu spokojnih boja, u sjenovitu ozračju tisućljetnih suputnika. Uz narod, pate i sveci u Boki.

 Jutarnji Oče naši, elegični angelusi rascvjetalih ljiljana uz kip sv. Ante. Samotni puti drevnih svetišta. Zanijemjeli časi starinskih zagovora. Požutjele stranice zamrlih misala, uskršnja bdijenja pred presvetim propetijem raspeta Krista. Razasuti križevi u osamljenim ognjištima (od drveta, bronce, kamena), bogato ukrašeni relikvijari starih kotorskih zlatara, nepravedno predani ljubomornom zagrljaja Kronosa, mitskim sjenama gorostasnih hrastova, sablasnoj praznini bezličnih hodnika muzeja. Zar samo još ostaje plač mramornih anđela na gordim vrhovima usnulih zvonika? Odjeci kamenih suza, koje i sada bole...

Ponad zelenkastih goletni noćobdije Vrmca, prostire se ozarena noć na dijamantnom plaštu neba. Začarani lahor svjetlosti pod zvjezdanim palijem srebrnog jedrenjaka nebeskog svoda. Između dviju obala vijore se jedra karavela dodiruju se i rastaju hrđe kraljevskih veriga. Na rubovima izbrazdanih stijena čelični divovi herkulovski odbijaju nalete modrikastih valova iz vjedara mora... I tako to traje stoljećima...

U tihanim daljinama zaljeva, rasprsnuti kao zrake svjetlosti kroz uljane vitraje malih kapela, sijéde osjenčana prisjećanja starih ribara. Jarka crvena boja. Ljupki cvijet kamelije u kosi mlađahne djevojke, svileni vez baršuna na hridima tek procvalih zora. Boka, rasanjana ljepotica, nejako dijete, taj slatki grozd grimizna vina. Stoljetni zavjet Zvijezdi mora…

Bokeljski Krist

Bokeljska Krista nađoh polegnuta u crkvici majušnoga ribarskog mjesta Lepetani (od peraških plemića Petani). Slučajno ga susretoh u nekom ormaru (smećkaste boje), niskoj sakristiji, gdje negda parosi i ministranti zaodijevaše svoja misna ruha (dalmatike). Pohabani rubovi izblijedjelih venecijanskih povelja – zbore da trobrodni hram potječe iz 1760-ih – i da je posvećen onom bosonogom Portugalcu, svecu Antunu. Izgleda da nikada nije bio iz nekoga razloga dovršen, da jedan brod nikada nije sagrađen. S desne vanjske strane, ispod napuklih stjenovitih ploča, nalaze se počivališta, uski grobovi neznanih pomorskih duša. Tu bjehu posljednji ispraćaji Bokelja Hrvata, Romana... i njihove čedne djece!

Mnogo sam vremena proveo moleći, šuteći, u toj crkvi. Nebrojenim gluhim časima obitavajući u kanonici, koja je nekoć sagrađena tik do zidina crkve. Sjedinjena su oba kamena zdanja, kao dvije zaljubljene duše. Izbijeljela u nekim davnim protutnjalim neverama. Noću sam često znao sjesti na vanjske skaline i promatrati blijede frakove urara Mjeseca te robusne bracere kako se do ponoći izmjenjuju u Verigama (uskom tjesnacu dviju obala).

Proslavljeni Krist. To je moj Krist. Bez jedne ruke, s crvenom tunikom... snažnim mirisom dotrajalih muzejskih artefakata. Nažalost, toga vreloga bokeljskoga kolovoza, nisam ga obrisao od prašine (ni u Crkvi, ni u samoj unutrašnjosti svoga srca). Fotografirajući ga satima, vratih ga u derutni kovčeg goropadnih samoća. Ponadati se da ću jednog dana hodočastiti u tu bogomolju te svoga Krista umiti,  poljubiti... zagrliti!

Krist iz Emausa, poput napuklih rozeti, svjedoči o duhovnom ozračju, šutnji zamagljenih vitraja. Povrh baštine mramorja (tropruta pleterja i kitnjastih akantusovih cvjetova), postoji još baština Duha, koja se ne dade olahko stoljećima preklesati!

Okamenjeli tragovi burnih ljetina historije prkose u bezglasnim snima sarkofaga, nekropola, urni. Nečije kćeri (majke) ubiru svježe cvjetove raskošnih bokeljskih đardina. Cvatu bijeli jasmini pred onijemjelim kipovima bokeških svetaca. 

Hoće li Sinovi ribara u bdijenjima Vazma... prositi za milost u okrilju Raspeta Boga... kao što su to njihovi preci nekad činili... Bokeljski Krist bez ruke u Jaganjcu Božjem sklapa otvrdnule sinovske ruke, rožarija u njima. Jedini darujući smiraj Zaljevu...

Nekrolog jednoj djevi

Pod dinarskim masivom Orjena pomaljaju se vjekovi obrisa srednjovjekovnih luka, sidrišta Tvrtkova grada. Krnje hridine Punta d’ Ostro (rt Oštro). Osunčana pročelja starih elegantnih dama. Tartane pod teretom soli. Pokoji svetac (zaštitnik) u nadsvođenim kupolama. Kosti zaboravljenih junaka. U trijumfima slave i poraza. Rekvijema života i smrti. Rastajahu se tijela. Ogoljela...

U sjeni južnih palmi slabašni odjeci orgulja svečanih nedjeljnih slavlja. Jedna prašnjava niša. Obrub s resama oko uzglavlja. Prozirna čipka. Usahnule zjenice. Djeva. Plemkinja. Položenih ruku na prsima. Profinjene ženske cipele. Justina. Relikvija. Mučenica. Je li ju shrvala neka teška bolest (tuberkoloza, malarija), nesretna  ljubav...  ‘ko će znati...  Je li grijeh izgovarati njezino ime... Buditi je...

Tajanstveni ercegnovski samostan, jedvice nekih petsto metara od gradske varoši. Vreve. Svite. Neizvjesna gradnja konventa smješta se oko tisuću sedamsto osamdeset devetoga Gospodnjeg ljeta, tik do mjesta tadanjega novljanskog grobišta. Sama vizualna predodžba skrovita zdanja nadasve uprizoruje opskurne arhitektonske akribije. Dvije pobočne kapele. Na svilenu odru, s desne strane, posvećeni oltar Blažene Gospe Neoskvrnuta Začeća. Malehni križ izjeden od neumornih naraštaja biša...

Ponerijetko se u samoj Boki znadu susresti svetišta padovanskoga čudotvorca (srebrnih očiju Duha) sveca Antuna. Ali i Kanli-kule te barem jedna od četiriju gradskih kapija. Čuju se i grenadiri... inatni takti olovnih brojčanika. Dželati u prolaznosti. Bezimeni sekundanti u dvobojima romantičnih elegija ljubavi. U drevnom hercegovu gradu može se posjetiti i rezidencija pisca Goyinih avantura, i naizgled bezazlena panorama naspram zloglasnoga zatvora feldmaršala Mamule...  tragična prisjećanja jednoga pjesnikova brata.

Uz skroviti primorski klaustar negdar bješe i vojnička konjušnica, od koje se desetljećima namicahu pozamašne svote škuda. U doba Danteova prevoditelja, oca Uccellinija (Tice), prečasna kotorska božanstvena arhonta, 11. studenog tisuću osamsto osamdeset devete, pojavljivahu se na jutarnjim bogoslužjima revni fratri trećoredci.  Posljednji baštinici istrgnutih stranica milozvučnih glagoljskih evanđelistara.

Crkve iz vode i kamena
(priča o jednom
zaljevskom dragulju)

Ispod lovćenskoga stijenja, tajnovite askrejske duše. Ljupke. Zasvođene. Zaboravljene. U impresivnoj scenografiji stotinu Karacajevih motiva. Skriveni ostaci podnih mozaika, keramike, negdašnjih amfora za ulje, vino... tu nekoć bjehu mlinovi, vodenice. Tipični srednjovjekovni prsteni ulica. Okamenjene ptice skončalih carstava... Urbana topografija. Sabite uličice. Dva sveca. Jedini svjedoci sjena na kamenim pločnicima...

Skriveni zaljevski dragulj. U svojim pomorskim odisejama uplovljavahu i Kartažani u Crnoduboku rijeku (kako zvahu Boku), tragajući za žutim zlatom jantara. Drevni anali spominju Cattarum, u djelu nepoznata pisara Ravenjanina, negdje u sedmom stoljeću. Krišom jedne olujne noći, 13. siječnja 809, prispijevaju relikvije frigijskoga mučenika sv. Tripuna. Otada gradska svita, kao i plemenita bratovština, ne prestajahu ni jednoga Gospodnjeg ljeta slaviti svoga zaštitnika, vjernoga lučonošu kroz burna poglavlja svoje prošlosti.

Pored korita potoka Šuranj postojao je još u devetom stoljeću benediktinski samostan, još jedna potiha oaza apostola sv. Petra. Nemjerljivi dosezi tih rasadišta duha i milosti, pisma i mudrosti, rijetko se s čime mogu mjeriti. Neumorni pregaoci znanja ostavili su traga u svim zapisima ljudskoga života. U asketskoj šutnji svojih opatija (uz graditeljsku baštinu oratorija), predano su njegovali samostanska blaga inkunabula... kartulara, i  čovječanstvu budili nadu u strašnim galijama rata.

Sedamnaest rimokatoličkih crkava i kapela. Rekli bi priprosti ljudi da tu niču crkve iz vode i kamena... kao što su negda nicali brojni prosjački redovi, zadužbine, kampanjuli. Katedrala sv. Tripuna. Momumentalna ljepota u modrilu purpura jugoistočnoga Mediterana. Dragocjena riznica sakralnoga blaga (oltara, medaljara, monstranci) nadaleko poznatih kotorskih zlatara. Nekoć su ispod njezinih lođa odjekivali zvuci tambura i truba, povici s podnevnih pazara.

U tom neiscrpnom lapidariju duša još slučajne prolaznike zadivljuju stare karampane, agore. Barokne ograde od lijevanoga željeza. Zelenkaste rebrenice korpulentnih palača. Na nekoj bezimenoj pjaci stablo staro četiri stoljeća. Ućutala spomen-ploča tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva. I jednoć usnula vezilja u sarkofagu, isposnica Hozana.

Historija zvona

Iz dubina mračnih tornjeva razliježu se simfonijske jeke uskršnjih zvona. Naraštajima ljevači zvona prenose znanja (od grada do grada), ponegdje i do četrnaest koljena s oca na sina. Pisana vrela posvjedočuju da se već u Marcijalovim Epigramima spominju neka zvona (gong ili cimbal). U skladnim ljepotama ritma nerijetko odzvanjaju u pedesetak različitih intonacija. I tako vjekovima nastajahu impresivne skladateljske partiture, višeglasja akorda u molu, duru...

U primorskim krajevima, iznad ogoljelih stjenovitih rasjeda, osobito su vrijedne udivljenja prostodušne trodijelne preslice ranih predromaničkih crkvica. Među kojima bismo posebice mogli istaknuti budvansku ljepoticu (u jugozapadnom dijelu staroga grada) iz 9. stoljeća Sancta Maria in Punta ili Sancta Maria Buduensis. To minijaturno kameno zdanje potječe iz osamsto četrdesete godine, izgradili su je revni isposnici sv. Benedikta, i danas predstavlja samo tek omanji dio nekada šireg kompleksa benediktinskog samostana.

Usto postoje i zvona koja nikada nisu zazvonila, i koja nigdar neće zazvoniti. Riječ je o nadaleko poznatu raritetu zvonoljevačkog obrta, čuvenom spomeniku ruske (pravoslavne) kulture, Carskom zvonu (Car Kolokol) u Kremlju iz tisuću sedamsto trideset druge. Nadasve nepravedan usud najvećega zvona na svijetu, lijevana u devetnaest peći (195 tona, 6,60 m). Uz budvanska i kremaljska, svakako je vrijedno spomenuti i grčevitu borbu narodnog prosvjetitelja i plebejskoga tribina fra Grge Martića, kojemu je nekim višnjim mirakulom pošlo za rukom, da od Osmana Topal-paše tisuću osamsto šezdesete pridobije blagonaklonost, i ponajprije zazvoni svojim kreševskim... pa desetak godina poslije i sarajevskim zvonima.

Povijest zvona slična je povijesti rađanja i umiranja čovjeka. Pobožanstvena. Rđava. Neizvjesna. Epska... U jednom trenutku rastaljuju se poradi suludih vojničkih pohoda (glomaznih topova, kugli, sablji), a u drugom već kuju u ljestve koje vise između neba i zemlje. Namah u grimizu krvi, povezuju i razdvajaju. Povrh samozatajnosti mistična trenutka, ti neobični cvjetovi kamenih gorostasa posvećuju milost pred vječnim prijestoljem Mudrosti... dviju obećanih duša...

Zvona. Polaganim taktom skrovitih meštarskih radionica, u svome tihom nastajanju, oblikuju se u zvonolike ruine bakrenih vijenaca. U višestoljetnim pokretima vještih majstorskih ruku, kao nekad hitni brzojavi (nijemi glasnici telegrafskih žica) navješćuju... Umiruće čase redovnika. Nedjelje. Svečanosti. Ure za molitvu. Ispraćaje. Nevremena. Ustajanje robova. Glad. Opsade. Pošasti. Predaje...

Odvajkada se na njima mogu iščitati raznoliki motivi reljefa, osebujna rješenja intrigantnih kovačkih izraza. Mesingana slova. Krsna imena. Signature izlijevanja. Brončane ruže, dekorativni pečati i grbovi nekih ckvenih prelata, plemićkih dobročinitelja. Gdjekad su postajali i prestižni statusni simboli, priveligirani društveni amblemi za ugledne dvorske aristokrate, gradske patricije, cehovske zanatlije...

Na kraju ostaju tek (ne)upražnjela snatrenja sitnih sati gluhe noći: Koliko su samo puta pozvonila svojim pomrlim zvonarima, njihovoj čednoj dici... i ženama u crnini... Historija zvona o tome šuti, ne bilježi...