Spor s Društvom književnika

1909.

Na skupštini 25. ožujka izabran je novi predsjednik Matice hrvatske, matematičar, fizičar, astronom, utemeljitelj zagrebačke zvjezdarnice Oton Kučera (1857–1931). Na skupštini na kojoj je izabran odmah je svima podastro podatke o materijalnom stanju Matice hrvatske i ti su podaci bili negativni i za mnoge iznenađenje jer je od nekadašnje financijske stabilnosti ostalo jako malo. Već na prvim odborskim sastancima nakon izbora izglasane su mjere za stabiliziranje, među njima i ona da Matica više neće davati predujmove, i da će pola honorara platiti kad knjiga ode u tisak, a drugu polovicu kad se pojavi. Iz zapisnika se vidi da je u praktičnom provođenju tih odluka bilo mnogo teškoća.

Novi se predsjednik odmah dao na posao i u rješavanju spora s Društvom hrvatskih književnika. Njegova je inicijativa od književnika bila dobro primljena, ali kad su se počeli rješavati konkretni problemi, javile su se teškoće. Jedni i drugi izabrali su svoje zastupnike za pregovore. S Matičine su strane bili K. Pavletić, F. Šišić i A. Bazala, a s književničke Đ. Šurmin, B. Vizner Livadić i D. Plavšić. Bilo je mnogo promjena raspoloženja, mnogo izjava u periodici, a na kraju u posljednjem je broju Glasa Matice hrvatske tiskana zajednička izjava: „Budući da su tim sporazumom uklonjene zapreke složnom i zajedničkom radu svih hrvatskih književnika, Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika smatraju za sebe spor riješenim. Stoga prestaje potreba da Matica hrvatska i dalje izdaje Glas Matice hrvatske, pa će od sada svoje službene obavijesti pod istim imenom obznanjivati u Savremeniku.“ Bio je to očito ustupak Mladima i njihovu Savremeniku, koji je bio u teškoćama, a Matica nije mogla drukčije pomoći, jer je i sama bila u ozbiljnim teškoćama. No razgovora i dogovora bit će i poslije. Matica je otisnula drugu, treću i četvrtu knjigu Bazaline Povjesti filozofije, Lozovina je objavio prvi dio Povijesti talijanske književnosti, Drechsler (Vodnik) studiju o Stanku Vrazu, M. Ogrizović Hasanaginicu, F. Maglajlić pripovijesti (Iz staroga svijeta), A. T. Pavičić dramu Finis Reipublicae, u prijevodu Ise Kršnjavoga pojavio se Danteov Pakao, a u objavljivanju narodnoga usmenoga stvaralaštva na red su došle ženske pjesme (urednik N. Andrić).

1910.

Ostalo je još problema u odnosu s književnicima. Jedan od koraka bio je da se malo izmijeni Matičina uprava pa su na skupštini 3. travnja 1910. u Matičinu upravu ušli Đalski, Pasarić, Dežman i Domjanić. Na jednom od brojnih zajedničkih sastanaka dogovorili su se da Matica za 1911. ne izdaje Kolo i da će „radnje“ namijenjene tom časopisu tiskati Savremenik. Matica će svojim članovima preporučiti Savremenik i oni ga mogu dobivati pod uvjetima pod kojima dobivaju i ostala Matičina izdanja. Potvrđen je i prijašnji zaključak da se gasi Glas Matice hrvatske, a vijesti koje je donosio donosit će Savremenik. A. Bazala putovao je u ožujku u Zadar i dobio zadaću da porazgovara o zajedničkom djelovanju Matice hrvatske i Matice dalmatinske. Vrativši se, predložio je da se izabere pododbor koji će predložiti oblike konkretne suradnje. U njega su ušli Bazala, Pasarić i Dežman. Konačni dogovor prihvatile su skupštine obiju Matica u siječnju sljedeće godine.

Matica je ponovila izdanje Ogrizovićeve Hasanaginice, objavila slovenskoga književnika Fr. Detelu (Pegam in Lambergar), prozu M. Lisičara i E. Kumičića, Benešićev prijevod Lille Wenede poljskoga književnika J. Slowackoga. Objavila je i Povijest hrvatske protestantske književnosti F. Bučara, koja će ostati zadugo nezaobilaznom literaturom, predsjednik Kučera sa suautorima objavio je knjigu Novi električni pojavi i izumi, a Mihovil Mandić Povijest okupacije Bosne i Hercegovine.

1911.

Matica je od utemeljenja pazila na jezik. Uporaba hrvatskoga u službenom, a ne samo u privatnom ophođenju, bila je jedan od razloga Matičina utemeljenja. No poslije su došli na red praktični problemi uređivanja jezika. Na početku se u zapisnicima spominje mladi profesor Stjepan Ivšić i kaže da on sprema djelo o hrvatskom jeziku. Ivšić to djelo nije napisao, ali se o jeziku Matičinih izdanja na razne načine brinuo, a svoju je filološku, posebice tekstološku darovitost pokazivao u mnogo navrata kada je za brojna Matičina izdanja Homerove Odiseje i Ilijade (Maretićeva izdanja) pripremao filološku aparaturu.

Matica je organizirala anketu o hrvatskom jeziku i pravopisu, a materijal su morali pripremiti K. Pavletić, B. Vodnik, J. Pasarić i Stj. Ivšić.

Matica pojačava razgovore o potrebi vlastite tiskare. Često se prisjećaju uspjeha sa zgradom, ali vremena su se promijenila, entuzijazma je u društvu manje, a možda je u tom pogledu nešto manje i sposobnosti onih koji Maticu vode. Pokušava se urediti i odnos knjižara, nakladnika i autora pa se književnike poziva da uvijek traže obračun i da javno iznesu ako koji knjižar to ne bi htio učiniti. Izdavački godina je vrlo zanimljiva. Za Maticu je Bogdan Popović, „profesor uporedne književnosti na Univerzitetu u Beogradu“ priredio Antologiju novije srpske književnosti, koja je postala vrlo popularna.

Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska zajedno objavljuju referate sa „smotre jugoslovanskih kulturnih društev“ koja se održala u Ljubljani 1910. i na kojoj je o Matici hrvatskoj govorio A. Bazala.

Ante Kovačić objavljuje U registraturi, a interni recenzent (B. Vodnik) piše Matičinoj upravi da je to najbolji hrvatski roman uopće. D. Šimunović objavljuje Tuđinca, A. Tresić Pavičić drugi dio Finis Reipublicae, Pavle Krstinić dramu Bratski inat, Lovro Mihačević putopisnu prozu Po Albaniji, Iso Velikanović preveo je roman H. Sienkiewicza Bez dogme, a Stjepan Radić Češki narod na početku XX. stoljeća. Otisnuta je i prva knjiga Narodnih pripovijedaka na finom papiru i s ilustracijama Lj. Babića. Matica je izdala i Strossmayer. Koledar za 1912. god., a prihod od kalendara ići će za Strossmayerov spomenik.

1912.

Na godišnjoj skupštini (24. ožujka) Matičin tajnik A. Bazala osvrnuo se na protekle tri godine. Govoreći o „književnom sporu“, rekao je da je ukupna javnost pozdravila sporazum Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Ostala su neka nezadovoljstva, ali o svemu on ne bi govorio da se ne pokazuju znaci da neki žele opet uzdrmati povjerenje javnosti u Maticu hrvatsku. Spomenuo je problem podizanja škola u ugroženim krajevima i to da se od Matice traži da bi prestala izdavati knjige, a sredstva dala Hrvatskoj narodnoj straži koja rješava problem škola. „Hrvatska straža mora izići iz naroda, a ne nastati likvidacijom drugih kulturnih društava“ rekao je Bazala. Matičini su autori dobili 15 posto novca koji je podijeljen za nagrade, i to se smatra prevelikim iznosom, i tomu se prigovara. U jednom je trenutku Bazala uzviknuo: „Tražim zaštitu javnosti!“.

Matica se financijski oporavlja, blagajnik Oton Bošnjak iznosi ohrabrujuće brojke: temeljna se Matičina glavnica povećala u protekloj godini za 28.589,45 kruna, a vraćeni su i mnogi predujmovi, što je blagajnik nazvao lijepim uspjehom. Matica izdaje Priče srpskoga pisca Branislava Nušića s predgovorom A. G. Matoša, u Pasarićevu se prijevodu pojavio „roman iz ruske povijesti“ D. Merežkovskoga Petar Veliki i Aleksej, a u prijevodu I. Kršnjavoga Danteovo Čistilište. Matica objavljuje Nazorove Hrvatske kraljeve, dramu Adele Milčinović Bez sreće, već spominjan Kosorov Požar strasti s uvodnim tekstom B. Livadića i Vojnovićeve drame (Gospogja sa suncokretom, San mletačke noći, Triptychon). Izlazi treće (Matičino drugo) izdanje Homerove Ilijade (Maretićevo, s filološkim Ivšićevim aparatom) – u narednim će godinama, kao što je spomenuto, slijediti nova izdanja Homerovih epova. A. Bazala nastavlja sa svojom Povjesti filozofije.

1913.

U toj godini Matica hrvatska ima 11.112 članova. Matičini povjerenici prodali su za 40 dana 11.000 primjeraka Matičinih knjiga. Josip Marohnić iz Pittsburgha naručuje tisuću primjeraka raznih edicija.

Godišnja skupština za 1913. održana je u travnju 1914. U ime Srpske književne zadruge nazočan je Jovan Skerlić, a u ime Matice slovenske Fran Ilešič, Dragutin Hribar i Fran Govekar.

Među problemima o kojima je tajnik A. Bazala govorio spominjemo problem „književnoga lista“. Jedni misle da novi list nije potreban, da treba ojačati Savremenik, a Bazala misli da treba dobro uređen obiteljski list, koji bi se sigurno dobro prodavao. „Čista književna revija može samo od mecenata živjeti; neka obiteljski list bude književnome mecenat“, rekao je A. Bazala.

Od 1912. unutar Matice hrvatske djeluje Matica dalmatinska. Tako na možda najvažnijem Matičinu izdanju u 1913, Vodnikovoj Povijesti hrvatske književnosti, piše „Izdanje Matice dalmatinske. Izdala Matica hrvatska“. Slično je bilo i s Nazorovim Hrvatskim kraljevima godinu prije. Očito se tražio način da utapanje Matice dalmatinske u Matici hrvatskoj prođe što bezbolnije. Knjiga Petra Karlića Matica dalmatinska I–III otisnuta je u Zadru 1913. i kao izdavač navodi se Matica dalmatinska, ali kada se nabrajaju izdanja Matice hrvatske za tu godinu, spominje se i ta knjiga. Matica objavljuje i znamenitoga slovenskoga pjesnika Antona Aškerca (Izabrane pjesme, priredio A. Bazala), ponovno je tu Turgenjev (Dim), od domaće proze V. Nazor, V. Car Emin, Andro Kovačević, B. Budisavljević. Predsjednik Kučera i Stanko Plivelić nastavljaju Novovjeke izume, K. Rac priredio je Sofoklove tragedije, a F. Šišić treći dio Hrvatske povijesti.

(nastavak u sljedećem broju)