Smrt tragedije i rodni preodgoj

Kad je Friedrich Nietzsche napisao Rođenje tragedije iz duha glazbe, nije mogao predvidjeti, unatoč tomu što je najavio nihilizam nadolazećega doba, da će europsko društvo u 21. stoljeću možda svjedočiti kraju i smrti tragedije; ne samo grčkih klasičnih tragedija nego i cjelokupnoga tragičkoga pogleda na svijet, koji je svojstven europskoj klasičnoj civilizaciji. No je li Nietzsche mogao predvidjeti da će upravo u zemlji rođenja Sofokla i Eshila nastati inicijativa za izbacivanje antičkih tragedija iz školskoga programa, i to zbog, kako se može čuti i pročitati, muškoga seksizma i spolne diskriminacije? Umjesto grčkih epskih tragedija u nastavu bi ušle rodne studije koje navodno promiču spolnu jednakost. Londonski je Times u veljači 2017. prenio vijest da se grčki učitelji i profesori protive tom prijedlogu ljevičarske vlade. Nije ni čudo da rečeni prijedlog biva usmjeren protiv odgojnoga značenja grčkih tragedija jer pristaše rodne ideologije nastoje u antropokulturnom dekonstruktivističkom pohodu urušiti ne samo ničeansku nego i europsku i kršćansku antropološku heteroseksualnu konstantu. Tu plodonosnu konstantu pronalazimo kod Nietzschea u suprotstavljenosti i harmoniji apolonskog i dionizijskog, što je temelj za skladno suočavanje spolova, iz čega u različitostima i komplementarnim sjedinjenjima nastaje život.

Aaron Ridley raščlanjuje Nietzscheovo djelo te dobro ilustrira današnju svojevrsnu etičku i kulturnu subverziju rodne ideologije (gender ideology) ističući apolonsku iluziju. Toj je iluziji, prema Nietzscheovu mišljenju, uvelike pridonio Sokrat jer je revolucionarnom filozofijom narušio skladnu komplementarnost apolonskog i dionizijskog. Dionizijsko je u Sokratovoj filozofiji potisnuto u korist apolonskog, čime je na stanovit način najavljeno moderno doba s racionalizmom i pozitivizmom, što je potkraj 19. stoljeća dovelo do nihilizma. Složili se ili ne složili s Nietzscheovom tezom, razvidno je da su moderna društva, kao sljednici antičkoga sokratskog i novovjekovnoga kartezijanskog pogleda na svijet, odraz procesa „razočaranja svijeta“ i „gubitka iskona“, što traje od prosvjetiteljstva do današnjega transhumanizma i rodne ideologije, a to govori da su moderna i postmoderna društva izgubila ne samo smisao razboritosti i praktičnog znanja (phronesis) nego i intimni tragički pogled na svijet, tražeći izvan njega nove idole, nove himere emancipacije i autonomije koje čovjeka odvajaju od sama života i njegova smisla.

Teorija, strategija
ili ideologija?

Nije proturječno zalagati se za prava i emancipaciju žena, također i priznanja homoseksualnih načina života, a u isti mah biti kritičan spram rodne ideologije. Naime, tematika rodnosti danas je sastavni dio nedodirljivih dogmi političke korektnosti, koje su toliko tabuizirane da svatko tko postavi pitanje valjanosti ili istinitosti takve ideologije neizbježno biva izložen optužbama za diskriminaciju. Pobornici rodne teorije ili ideologije smatraju da pravo na rodnu emancipaciju zapravo ne podliježe etičkoj i političkoj prosudbi, nego automatski proizlazi iz političke emancipacije i sama koncepta „građanina“. Takva argumentacija zapravo ne prihvaća suočavanje ne samo s društvenom i političkom teorijom nego i s osnovama kulturne antropologije. Lišena svakog oblika političke i etičke vrijednosti, ideologija rodnosti kao autoreferencijalni svojevrsni antropološki Kulturkampf podrazumijeva politički i društveni program preodgoja. Glavni postulati takva programa, koji bi se trebao provoditi u odgojno-obrazovnim i školskim ustanovama, jest da su biološke spolne razlike i uloga spolova društvene konstrukcije, što legitimira bujanje rodnih identiteta te ugrožava komplementarnost dvaju spolova i razumijevanje žene i muškaraca u pogledu heteroseksualnosti, ali i homoseksualnosti. Pristaše rodne ideologije ističu kako postoji više od tisuću različitih spolova odnosno rodova. No primjeri transrodnosti i višerodnosti ne mogu u svojoj nekoherentnosti izdržati sistemsku analizu. Posrijedi su na ideologiji zasnovani izbori uloga proizišlih iz homoseksualnih supkultura, koje heteroseksualnost i postojanje muške i ženske spolnosti prikazuju kao odraz stanja u represivnim i nedemokratskim društvima.

Konstrukcija nove zbilje
i rodni logocentrizam

Knjiga Judith Butler Nevolje s rodom jasno pokazuje kako rodnost nije teorija koja nastoji pronaći i utvrditi realnost, nego strategija koja smjera promijeniti realnost tako da proizvede novu društvenu konstrukciju zbilje. Prema stajalištima Judith Butler cilj je „subvertirati i odbaciti naturalizirane i objektivizirane pojmove seksualnog identiteta, koji su stupovi muške hegemonije i heteroseksističke moći“. Rodna ideologija eminentno je politički program, koji je prikazan kao teorija. Da rodna ideologija uključuje ne samo teoriju nego i radikalnu eksperimentalnu praksu, govore nam između ostaloga i medicinski eksperimenti doktora Johna Moneya; on je primjerice promijenio spol mladomu Bruceu Reimeru, koji se time trebao pretvoriti u djevojku Brendu. John Money promicao je tezu o „slobodnom programiranju spolova“. U skladu s time Alice Schwarzer nastoji dokazati da spolnost nije stečena i prirodna kategorija, nego konstrukt na čije je ostvarenje moguće utjecati skalpelom i hormonima.

Rodna ideologija upinje se impregnirati sve pore društvenoga života i pogoduje kapitalističkomu neoliberalnom društvenom i gospodarskom modelu. Neoliberalizam i rodna ideologija slažu se da bi pojedinac trebao biti sveden na hedonističkoga potrošača te zajedno rade na tome da se politika obitelji postupno prometne u politiku njezina uništenja. Autoritet roditelja doveden je u pitanje, a preodgoj koji provodi rodna ideologija sastoji se u preranoj seksualizaciji učenika i njihovoj medijskoj erotizaciji u društvu zabave. Djeca su suočena s rodnim tematikama koja ne odgovaraju njihovoj razini svijesti i zrelosti.

Feminizam protiv
rodne ideologije

Ključno je pitanje opstanka integrativnog i simboličkog modela obitelji, modela koji je u antropološkom i kulturnom smislu intimna zajednica određena erotskom i duhovnom ljubavlju između žene i muškarca te obiteljskim i generacijskim spojnicama i vezama. Obitelj nije samo središte generacijskog uzgajanja i biološke reprodukcije, kako je podrugljivo prikazuju pristaše rodne teorije, nego i simbol ljudskoga života u zajedništvu i uzajamnosti. Familijarnost ne dokida individualnost, nego je uzdiže. Obitelj zapravo razotkriva duboku relacijsku dimenziju čovjekove duše i žensko-muški komplementarni polaritet. Sociologija rodnosti smatra obitelj društvenim agregatom, sastavljenim od individuuma koji su zamjenjivi u ulogama i funkcijama.

Treba se referirati na radove Giorgia Agambena koji govori o biomoći i homo saceru. Agamben iznosi tezu da današnja država i društvene službene moći interveniraju u biološki život pojedinca (taj mislilac razlikuje zoe kao goli život i bios kao politički život) kako bi upravljali građanima kao običnim „živim bićima“. Društvene moći upravljaju zdravstvom, seksualnošću i plodnošću, dajući glavne smjernice seksualnom, a u ovom slučaju i rodnom opredjeljenju. Iznad klasične biopolitike i biomoći u kojoj Michel Foucault pronalazi strategije kontrole i nadziranja, Agamben kritički govori o biomoći, koja se proširuje i na kontrolu tjelesnosti i rodnosti. Riječ je o transhumanizmu čiji je deklarativni cilj poboljšanje ljudske vrste, pri čemu bi nediferencirana eksperimentalna rodna ideologija lako mogla iznjedriti nultu točku homo sacera, izgnanika i isključenika lišena identiteta, o kojemu govori Agamben. Homo saceru je jedna od deklinacija novi rodni mutant – homo gender.

Radikalni feminizam nastaje 70-ih godina 20. stoljeća, a njegove su teoretičarke i pobornice Mary Daly, Adrienne Rich, Julia Kristeva, Luce Irigaray i Antoinette Fouque. One stigmatiziraju patrijarhat kao društveni poredak koji onemogućuje izražavanje istinske „emancipirane ženstvenosti“, čime se razlikuju od prvoga liberalnog socijalnog feminizma, koji je priznavao osnovne prirodne postulate majčinstva i ženske uloge u društvu. Poslije, potkraj 20. stoljeća, razvija se u okrilju rodne teorije „feminizam različitosti“ s radovima Carol Gilligan i Lawrencea Kohlberga. Oni ženstvenost temelje na seksualnosti i kulturološkim dimenzijama (cultural feminism) te odbijaju svaki oblik ženstvenosti koja bi bila utemeljena na majčinstvu. U tome bi se pogledu moglo reći da rodna ideologija počiva na revolucionarnoj antropologiji koja u konačnici odbacuje spolnu drugotnost, dvojstvo muškarca i žene. Nasuprot feminizmu prve generacije, koji je otvorio put društvenoj i političkoj jednakosti žena, radikalni neofeminizam pretvorio se u spekulativnu konstruktivističku teoriju, na temelju čega primjerice Judith Butler proglašuje da „muško i žensko može tvoriti alternativno i žensko i muško tijelo bez diferencijacije“. Nadahnuvši se Simone de Beauvoir i njezinim djelom Drugi spol, Judith Butler naučava da se žene ne rađaju kao žene, nego da ženama postaju. Radikalni neofeminizam poriče svaki oblik prirodnog nasljeđa i determinizam smatrajući da su spolnost i seksualna orijentacija društveni konstrukti i slobodni izbori.

Ipak, rodna ideologija ne nailazi na široko prihvaćanje među feministicama. Naime diferencijalni feminizam kojem je Camille Froidevaux-Metterie posvetila djelo La révolution du féminin, protivi se antinaturalizmu i neopuritanizmu rodne teorije, gdje se delegitimira i niječe ženska tjelesnost. Zanimljiva je i teza Thierryja Hoqueta, specijalista filozofije prirodnih znanosti, koji ističe da je apsurdno raspravljati o pogrešnoj alternativi između klasičnog naturalizma i radikalnog konstruktivizma, jer se razlika muškog i ženskog ne može svesti na rodnu razliku. Hoquet stoga zagovara središnji put koji rehabilitira fenomenologiju tjelesnosti i ženske singularnosti na tragu iskustava o ograničenju, mjeri i nesavršenosti Merleaua Pontyja, Simone Weil, Hannah Arendt i Alberta Camusa.

Grčke tragedije kao sastavni dio klasične izobrazbe imaju formativnu ulogu ne samo u stjecanju znanja nego i u izgradnji karaktera. Učenjem tragedije mlađe se generacije susreću s ključnim osjećajima, ali i vrijednosnim sustavima i pojmovima europske kulture poput „milosti i strahopoštavanja“, „milosti prema drugome“, „straha od sebe“, „rasvjetljenja i pročišćenja (katarze), na čemu ustrajava Aristotel i koje pronalazimo i u novovjekovnim klasičnim tragedijama Pierrea Corneillea i Jeana Racinea. Nije ni čudo da pristaše rodne ideologije nastoje istisnuti učenje grčkih tragedija jer na taj način svjesno narušavaju moralnu dimenziju odgojno-obrazovnog sustava.

Na kraju treba kazati da je u ime slobode umjetnosti ne samo dopušteno nego i poželjno osuvremeniti grčke tragedije u obliku queer-performansa, prikazati Antigonu u muškome tijelu ili Ahila kao transseksualaca i sl. Neka bude dopuštena čak i dekonstrukcija u ime dekonstrukcije – no postavlja se pitanje koja je tu doza hibrisa (oholosti, razuzdanosti i neumjerenosti) te koje je u tim postupcima mjesto sudbine, koju su stari Grci zvali moira. Zbog hibrisa su pali ne samo pojedinci nego i čitave civilizacije koje su se prepustile takvoj neumjerenoj i razuzdanoj emancipaciji od prirodnih zakonitosti, fizičkih i duhovnih.