Prvi reist u hrvatskom pjesništvu

Na početku dvadesetoga stoljeća, u nekoliko susjednih godina, rođeni su važni hrvatski pjesnici kojih opusi i danas odjekuju među čitateljima i stručnjacima.

Godine njihova rođenja ovako slijede: 1900. – Vjekoslav Majer; 1902. – Dobriša Cesarić; 1904. – Nikola Šop; 1905. – Dragutin Tadijanović; 1907. – Drago Ivanišević. Svi su oni, osim Cesarića, modernisti, ali različitih poetskih karakteristika. U ovome tekstu bavit ćemo se izrazito modernističkim dijelom pjesničkoga opusa Vjekoslava Majera.

Majer se u književnosti javio u doba prevlasti ekspresionizma, po završetku Prvoga svjetskoga rata (prvu pjesmu, naslovljenu Dan, objavio je 1919. u časopisu Luč), pa su u ranoj fazi njegova pjesništva vidljiva obilježja toga stila. Svi važniji recenzenti Majerove poezije (Nikola Milićević, Tomislav Sabljak, Frano Alfirević, Nedjeljko Mihanović) naglašavaju dva konstitutivna tematsko-motivska elementa: socijalni i urbani. U socijalnim pjesmama obrađuje, narativnim i deskriptivnim stilom, društvene probleme, najčešće ljude s ruba društva. U urbanim pjesmama pak motivi su njegova rodnoga grada Zagreba. Zbog zagrebačkih veduta, ali i drugih stilskih osobina, Majera se povezuje s Antunom Gustavom Matošem, pa se kaže kako je Majer potekao iz Matoševe škole, kako je nastavio Matoševu poetsku liniju. U dijelu Majerova pjesništva koji ćemo ovdje razmatrati susrest ćemo se s drukčijim utjecajima na njegovo pjesništvo, s drukčijim poetskim i stilskim osobinama.

Majer je živio u Beču punih deset godina, od 1927. do 1937. Veliki njemački pjesnik Rainer Maria Rilke umire 1926, samo nekoliko mjeseci prije no što će Majer stići u Beč, u kojem je, kao uostalom u cijeloj literarnoj Europi, Rilke općepriznat i slavan pjesnik. Majer čita Rilkea u originalu, na njemačkom, uostalom Majerovu materinskom jeziku. Mati našega pjesnika bila je naime rođena Bečanka. Majer i prevodi Rilkea na hrvatski, vrlo uspješno. Tako se, na primjer, Rilkeova pjesma Na uglu u Majerovu prijevodu nalazi u svim hrvatskim pregledima njemačke poezije. Čitanje i prevođenje Rilkea nisu mogli a da ne ostave traga na Majerovu pjesništvu. Nalaze se čak i isti motivi – kod Rilkea vodoskok, kod Majera fontana, itd.

U ranim Rilkeovim zbirkama pjesama razabire se utjecaj poetike simbolizma, a taj pravac može se uočiti i kod Majera, osobito u socijalnim pjesmama, gdje je lirski subjekt „rilkeovski pomirljiv“.

Unutarnje biće predmeta

Majer u Beču izbliza upoznaje europske modernističke književne i druge umjetničke pojave. Onim što je posebno taknulo Majerov senzibilitet, a našao je i kod Rilkea, bavi se ovaj tekst – „predmetnim pjesmama“.

Predmetna pjesma, njemački Dinggedicht, opisuje određeni predmet, ali za razliku od obične deskriptivne poezije teži prikazati unutarnje biće predmeta, reproducirajući njegove karakteristične crte i puštajući ga da se sam iskazuje. Po osnovnom stavu pjesnika predmetna je pjesma izrazito objektivna. Osoba pjesnika, njegovi dojmovi i njegovo raspoloženje eliminirani su. Najopširnije i najsustavnije o predmetnim pjesmama pisao je njemački teoretičar književnosti Kurt Oppert u radu Das Dinggedicht. Hrvatski teoretičari nisu prihvatili njemački termin, nego latinski: res, rei, što znači predmet ili stvar, pa je u hrvatskoj literaturi za predmetnu pjesmu uvriježen termin reistička pjesma. Reistička tematsko-motivska poetika naišla je na vrlo plodno tlo u Majerovu stvaralaštvu pa u njegovu pjesničkom opusu nalazimo razmjerno velik broj reističkih pjesama.

Iako smo spominjali mogući Rilkeov utjecaj na Majera, naš je pjesnik potpuno samosvojan i izvoran jer bi „pojam originalnosti postao neizvjestan ako umjetnik ne bi imao pravo raspolagati zakladom književne tradicije i ako bi se kao emancipirani stvaralački rezultat priznavala samo neponovljena kreacija“ (Nedjeljko Mihanović).

Pišući o Majerovoj poeziji, književni kritičari i recenzenti uočavali su reističke pjesme, ali ih nisu podrobnije analizirali ni vrednovali istom mjerom kao njegove socijalne i urbane pjesme.

Nikola Milićević, npr. u recenziji Majerove zbirke Pjesme (Zora, Zagreb, 1953) zapaža: „Divio se svemu što je sretao na putu. Od sitnih stvari, od satova u izlogu… itd. Stvari kod njega žive i one su stavljene u pokret.“ Tomislav Sabljak također uočava u Majerovoj poeziji predmetne pjesme pa u recenziji zbirke Otvaram prozor (Lykos, Zagreb, 1957) piše: „Rijetko je koji pjesnik njegove generacije takvom sposobnošću otkrivao u svim stvarima poeziju (…). Majer je često nalazio poeziju izvan poezije i time otvorio jednu novu poetsku stazu, jedinstvenu u hrvatskoj poeziji, zbog čega ga i danas smatramo modernim živim pjesnikom“ (Republika, 1958).

Atipični reist

I drugi recenzenti Majerovih zbirki (Frano Alfirević, Nedjeljko Mihanović) osvrću se kratko na pjesme o predmetima koje ih začuđuju, ali ih ne smatraju nekom važnijom linijom u njegovu pjesništvu. A Majer je svjesno i promišljeno pisao predmetne pjesme. Teoretski, ni u kojem svojem članku ili intervjuu, nije izricao osviještenost pisanja predmetnih pjesama, ali u nekim pjesmama jest, pa ih možemo smatrati i programatskim. Navest ćemo jednu iz zbirke Svirač i svijet objavljene 1938.

PJESMA STVARIMA

Ure, kreveti i peći!
Stolci, lampa, sag i stol!
Sve to živi i bez riječi
daje radost, daje bol.

Stvari! Stvari! Mrtve stvari?
Ah ne! Tek vam manjka glas.
Stvari, stari proštenjari,
k suncu koje sja na vas!

Kada se sagleda svih šest Majerovih zbirki (Lirika, 1924; Pjesme zabrinutog Evropejca, 1934; Svirač i svijet, 1938; Pjesme, 1953; Breze kanarinci kiša, 1954; Otvaram prozor, 1957), vidljivo je da ta treća, reistička, linija u njegovu opusu nije ni sporadična ni malobrojna. Jer od ukupno 239 pjesama u zbirkama 48 je reističkih, karakterističnih za taj stil. Razlikuju se od istovjetnih pjesama nastalih pedesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća samo u metrici slobodnoga stiha. I u Majera je slobodni stih, ali nepravi, jer je vezan rimom i strofama. Još jedna razlika od predmetnih pjesama, koje Oppert definira kao one „u kojima je raspoloženje pjesnika eliminirano“, jest u tome što Majer suosjeća s predmetima koje opisuje i na pjesnički način oživljava.

U 48 reističkih pjesama Majer pjeva o stolu, metli, škatulji (sardina), loncu, suncobranu, radiju, razglednici, svjetiljci, pisaćem stroju, vazi, lopti, termometru, kutiji šibica.

Još jednim primjerom pokazat ćemo tipično majerovski emotivnu reističku pjesmu, po kakvoći antologijsku, iz zadnje zbirke Otvaram prozor (1957).

PRAZNA KUTIJA ŠIBICA

Pa i za kutiju šibica
posve na kraju stola
često osjetim samilost
i nešto poput bola.

I ona bi radije puna
i na sred stola bila.
A uz to bi rado imala
kao leptir krila.

Odletjela bi u livade
među nemirno cvijeće,
i kao leptir stala bi
amo-tamo da lijeće.

Možda bi koja šibica
ispala u travu,
no što bi pogled mario,
upravljen nebu plavu!

Kad bi se popela visoko
nad travu i nad cvijeće,
sama bi od sebe planula
i – izgorjela od sreće.

Prve Majerove reističke pjesme nastale su još 1925. Prije toga datuma nismo naišli u hrvatskome pjesništvu na reističke pjesme. Dakle, možemo bez ustezanja zaključiti da je Vjekoslav Majer prvi hrvatski reistički pjesnik.

U korpusu hrvatskoga pjesništva Majer nije ostao osamljen u pisanju i objavljivanju reističkih pjesama. Sljedeći važan takav autor koji je znatan dio pjesničkoga opusa posvetio predmetima kao vrijednim motivima za poetski izričaj jest Boro Pavlović (1922–2001).

Među mnogobrojnim Pavlovićevim zbirkama navest ćemo neke reističke, a o sadržajima govore sami naslovi: Slapovi boja i linija polivinila (1952), Traktor (1953), Velesajam (1955), Mliječna staza (1961, naklada Zagrebačke mljekare) i druge.

Poeziju začetnika reističke poezije, Majera i Pavlovića, pjesničkom praksom radikalizirali su i proširili pjesnici koji su se javili početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća vizualističkim, konkretističkim i reističkim radovima.

Budući da je autor ovoga teksta bio aktivni sudionik toga pjesničkoga naraštaja, naglašava važnost Vjekoslava Majera kao reističkoga pjesnika s osobitim zanimanjem i naklonošću.