Poruka u vrećici

Nakon Muzeja za umjetnost i obrt Božica Dea Matasić izložila je radove i u Gliptoteci HAZU, što upućuje na vrlo uspješan ulazak u 2017. Inače vrlo angažirana i produktivna umjetnica, posljednjih nekoliko godina intenzivno ukazuje na nedostatke današnjeg društva, prožeta prevelikim utjecajem konzumerizma. Vreća bez dna 1 nastavak je njezina obraćanja javnosti radovima koji pokazuju vektore bezumlja potrošačkog društva kojem se ne vidi kraj (dno).

Izložbu čini desetak radova, printova na platnu većih formata koji multipliciraju istovjetni predložak u različitim tvorbama. Riječ je o grafičkom prikazu najobičnije vrećice (možda ipak one iz nekog boljeg dućana) koja umnožena na različite načine formira niz vrlo snažnih kompozicija s istom porukom. Sve temeljeno na čvrstoj liniji zadanog objekta, u vizuri zanimljivih perspektiva daju dojam gdjegod horizontalnoga pejzaža, neke arhitekture ili pak nekog drugog eksterijera, interijera.

Da nije riječ o vrećicama koje izravno govore o kritici svih onih podložnih naglim i nepromišljenim kupnjama (a mislim da je malo onih koji su danas imuni na svijet s izlozima jeftinih slatkiša koji nas okružuje), Božičine radove mogla bi zamijeniti kakva polja kukuruza ili zvonik katedrale. Nažalost, istina o kojoj govori umjetnica strašna je i nakon pomnijega promatranja radova počinju se ukazivati pravi prizori strahote koja je naša datost, u kojoj i kad promišljamo ne vidimo ono najgore: logor s rešetkama u kojem smo se oprostili od najvažnije kategorije čovjeka – slobode.

Zapravo je taj moment najfascinantniji u radovima izloženim u Gliptoteci, koji će nastavak dobiti u Galeriji Bačva s ambijentalnim instalacijama, da Božica Dea Matasić insinuira naše podsvjesno i svjesno kao nešto što se poništava, što postaje jedno i gdje nestaje razlika prirodnog dualizma. U svakom radu postoji unutarnji dijalog koji govori o pravom stanju stvari, o onome što ono jest i onome što u jasnijem promišljanju egzistira samo kao iluzija: nema više pejzaža bez vrećice! Nema više ni slobodnoga prostora, jer sve se pretvorilo u nizove i serije jednolikog obrasca, koliko god naizgled transparentna, toliko potpuno zatvorena rasterom čvrstih rešetki iz kojih se ne da više van. Kakav apsurd! Linijski trodimenzionalni prikaz vrećice, bez punih ploha koje bi upućivale na zatvoreni objekt koji služi za spremanje kupljenih stvari, za ubacivanje različitih artikala, potpuno je otvoren, jedva omeđen s nekoliko crta. I umjesto da iz njega curi van, učinak je suprotan. Zapravo istječe, propada naša osobnost, ali smo i s druge strane, zatočeni u prostoru koji služi za pohranjivanje naših slabosti. Nagomilane vrećice podsjećaju na rečenicu: Kad od šume ne vidiš drvo.

Da, to se uistinu dogodilo. I iako se Božica Dea već dulje razdoblje zdušno bacila na provociranje promatrača u smjeru kritike kako masovne proizvodnje tako i masovne kupnje, to je fenomen na kojem treba i dalje ustrajavati. Jednako kako ona opetovano množi svoju vrećicu u prostoru, tako je nužno ponavljati svijetu gdje je najopasniji problem, gdje leži zamka suvremenoga načina života.

Ne tako davno, u ovom je istom prostoru svojim radom govorila o neslobodi uvjetovanoj bankarskim sustavima, financijskim opterećenjem, kreditnom nesposobnošću. Radovi danas izloženi imaju isti nazivnik, novac. Sredstvo koje može donijeti slobodu, ali je najčešće omča oko vrata. Iz ovih vrećica curi naša sigurnost, nestaje svaki oblik humanog. Realnost se pretače u apstrakciju koja nije samo figurativna, već jednako tako i doslovna.

Taj oblik ekspresionizma koji autorica njeguje neopisivo je snažan svakom iole osviještenu pojedincu. Nemamo što više prikazivati unutar društva i njegovih vrijednosti doli isticati surovu realnost koja nas je poharala poput neke teške pošasti. Apokalipsa suvremene društvene retorike, socijalne neosjetljivosti, obezvrijeđene predmetnosti potpis su unutarnjega glasa kako umjetnice tako i svih nas, htjeli to priznati ili ne. Imati više ne znači nužno biti sretan. Dapače, to je put do vlastite neslobode. Prekoračenje granica trebalo bi biti glas razuma, izraz umjetničkog, posezanje za pomicanjem ljestvice općeg i pojedinačnog dobra, a ne stvaranje kaosa, gubitak individualnog, robovanje krivom i iluzionizam kvaziuspješnog.

Fingirana stvarnost u op-art-izdanju Božice Dee Matasić svojevrsna je pljuska dekadenciji u koju sve više tonemo s imperativima ikonopoklonstva i fetišizma nezdrave okoline. Svakim svojim radom i novom izložbom autorica nam na vrlo razložan način šalje poruku: Probudite se!