Vijenac 605

Glazba

Podrezana glazbena vrsta

Dario Poljak

Ovogodišnji MBZ zatvoren je praizvedbom Undercut opere TE Dalibora Bukvića i Ane Horvat, u izvedbi ansambla Antiphonus.

Okosnica djela bio je Tunel Grič, koji odlikuje jednolični, sivi betonski izgled te specifična akustika. O povezanosti tunela i djela bio je zamjetan tekst u festivalskome katalogu u kojem stoji da povijest tunela počinje „u kabinetu ustaškog predsjednika vlade“, a razvija se tijekom 1950-ih te nastavljaju „izvođači su tretirani kao jedinke ljudske vrste, uzorak preživjelih ili samo skupina pojedinaca skrivenih od društveno političkog uragana u podzemlje. Ili u polje umjetnosti – danas jednako podzemno, kao i sklonište samo.“

Postapokaliptični ugođaj prikazan je kostimima Ane Trischler, kao i početak djela u kojem dvoje likova traži nepostojeći izlaz, sugeriraju pokušaj tumačenja suvremenosti kroz tjeskobu i bezizlaznost iz situacije zvane život. Uz to, autori u tekstu smatraju da je i umjetnost osuđena na podzemlje, zbog neshvaćenosti i neprihvaćenosti od šire publike. I dok početak performansa istražuje takve mogućnosti, naznake ikakve priče nakon toga u potpunosti su potonule s obzirom na to da autori nisu ostali dosljedni vlastitoj ideji, kao što nisu ni pokušali istražiti mogućnosti koje bi im otvorio razvoj početne ideje. Tako se predstava pretvorila u puko nizanje besmislenih prizora uz nešto manje besmislenu, ali svakako ne odveć inventivnu glazbu. Natalija Manojlović, kao redateljica, koreografkinja i dramaturginja projekta, tomu je itekako pridonijela.

Pjevana glazba Dalibora Bukvića satkana je od utjecaja glazbe nastale tijekom minulih stoljeća vokalnoga višeglasja. Srećom, prisutna je bila i elektronička glazba Ane Horvat, koja se nadopunjavala u kontekst vokalne glazbe, pa je publici davala do znanja da je ipak na festivalu suvremene, a ne rane glazbe. Članovi vokalnog ansambla Antiphonus bili su scenski vrlo angažirani, kao i vokalno, uloživši trud da unatoč izrazito prisutnu scenskom pokretu u ključnim trenucima pjevaju međusobno sinkronizirano.

Pojam opere u naslovu ovoga djela vrlo je problematičan. Pridjev undercut (podrezan/a) obično se odnosi na specifičnu frizuru, dok je ovdje pitanje što je zapravo u djelu podrezano? Pohvalno je da je istraživanje nekonvencionalnih prostora za izvedbu koristilo tunel Grič, no šteta je što je realizirano već klišeiziranom tjeskobom o beznadnosti suvremenosti u kojoj živimo pa djelo koje je nastojalo glazbeno i scenski donijeti mnogo više, u tome nije uspjelo. Moglo se poći i od smislenije dramaturgije, s obzirom na to da je autorski tim očigledno htio poslati i neku poruku. Ostaje pitanje – koju?

Vijenac 605

605 - 11. svibnja 2017. | Arhiva

Klikni za povratak