Po šumama i gorama

pominjanjem ičega što diši na partizaniju riskiram ne samo etiketu komunjare (a nikada ni u jednoj ni partiji ni stranci) nego i metak ili nož. Pa ipak spomenuh tu partizansku pjesmu, više borbenu koračnicu na rusku melodiju, makar se izlažem gnjevu junaka našeg doba, osobito onih koji su nekoć i sami bili u komunističkim redovima, pa se sada od toga žele i kemijski očistiti. Ima u tom košu i lirskijih pjesama o šumi: Šume, šume, velika vam hvala, no neću o slobodi koja se u njima rađala, jer je ona nekima nakazna kao i meni naglasci: u vama se sloboda rađala. Moja je omama za takve govorila Dude iz šume. Da kuća u Tkalčićevoj nije bila ruina kakva je bila, netko bi već bio bacio oko na nju i nacionalizirao je. Tako nam je ostala, a Dude je utjelovio sve one sirove pobjednike koji su navrli iz šume. Slobodu i povijest ionako kroje pobjednici. No sve ih, usprkos spomenicima i spomen-obilježjima, prije ili kasnije stiže ista sudbina: najblaža je zaborav, a drastičnija rušenje i zatiranje svega što je bilo prije njih, vas, nas. Lijepo reče pjesmom Vesna Parun: Zašto rađamo svjedoke?

Valjda znamo o čemu govorim kad vojska (ide) šumom, a baba drumom. Da su jarosni transparent tregeri jezično potkovaniji, zacijelo bi se koji okomio i na drum (neki njihovi prethodnici i jesu ... baba cestom). Da su zavirili u bilo koju školsku čitanku baš iz NDH (Sjetva i Žetva, no nisu, a znam da i neće), mogli su ondje naći i što na umu to na drumu i dug je zao drug. Ne treba im dizati tlak ni sjetnom Konjuh planinom, u kojoj husinskog rudara sahranjuje četa proletera (tim je „pravednicima“ sve to ista komunjarska pašta). Srdžba prokulja poput vulkana i na sam spomen komunista, a kad nahrupe u broju koliko je u gorici lista, još je više mladih komunista, mrakobjesju nema kraja. No kako je gorica i umanjenica od gore i vinograd (gorno ili gornica zvao se i porez od vinograda što ga kmet plaća gospodaru), možda je broju kumovao i alkohol. Zna se da mnogi od šume ne vide drveće, pa evo im nešto lakše: Iš’o medo u šumicu, izgubio papučicu. Ili: U šumici zeko sjedi, spi. Možda bi se koji naše gore list mašio i za pištolj da njemu, kao od brda odvaljenu, tako reći gori od čovjeka, gorostasu (i fizičkom i moralnom), podrugljivci zapoju podoknicu U gaju tom kukavica kuka, ne zbog gaja i kukavice koliko zbog njegove ženice, ptičice selice, a još više zbog roga na glavi u nastavku. Godinama smo izloženi slatkorječivima koji prije izbora obećavaju brda i doline, a lakovjerni za njima na izborima i u goru i u vodu, premda ti zlatousti najčešće grade ražanj, a zec u šumi. Pobornici površinske pučke etimologije (za dublju nemaju ni sluha ni njuha) i sami ispadaju šumasti, luckasti, šašavi, a takvi su jer im u glavi šumi kao što i lišće i granje u šumi šumi, sve im se miješa, pa ne razaznaju žito od kukolja. Tko zna kakvu sliku u takvima pobuđuje fraza biti na isto brdo tkan, ako im je brdo samo uzvisina na Zemljinoj kori od 300 do 500 m. Istini za volju, moram reći da pentranje na Sveto brdo (Velebit) nije bila lagodna šetnja po brežuljcima nego iscrpljujući uspon na visinu od 1757 m. A spoj brda i tkanja nije plod luckasta uma, jer brdo je i dio tkalačkoga stana (Weberkamm), pa biti na isto brdo tkan znači biti jednak s kim. Brdo dobro dođe i u logopedskim vježbama, navrh brda vrba mrda. Sve češće osjećam da se nešto iza brda valja, što nije nimalo ugodno, naprotiv, puno je strepnje i prijetnje. No u strahu su velike oči, pa često bude tresla se brda, rodio se miš. Šekspirski rečeno, mnogo vike ni za što.

Naravno, Zagrepčani znaju za Grič. Proslavljen i u književnosti (Šenoa, Matoš), znan je i šire. No malo je onih koji se sjećaju davne frajerske pjesmice Fakin sa Griča sam ja / Sedma ženska mene zna / Uspinjača mene fura, poznaje me svaka cura ... Grič je opstao, a starinu pjesme dokazuje i VII. (ne više samo ženska) gimnazija, koja se s Katarinskog trga spustila u Križanićevu ulicu. Grič može biti i grič, opća imenica (prasl. *gričь, srodno s gora). Značio je brežuljak, glavicu, malu goru. Danas je Grič tek ulica (zapravo park) na Gornjem gradu (ipak je brežuljak!), a nekoć je bio građansko-obrtnička opozicija crkveno-feudalnom Kaptolu. Mnoge se opozicije u neko doba sližu, pa su se 1850. nekoć ljuti neprijatelji Grič i Kaptol spojili u novu cjelinu Zagreb (o borbama još svjedoči Krvavi most između ta dva brijega, no i on je danas tek uličica).

Brežuljak, brdo, brijeg, gora, šuma, planina, grič, lug, šumarak, gaj, svi se, premda visinom različiti, vrte oko istoga kotla. Prvotno je brdo značilo nešto oštro (može i alat), gora je i brdo i brijeg i planina srednje visine. U goru tjeraju Janka da bježi, a i nasamarenoga gazdu Marka iz Ere. Teško da će u Zagrebačku, Moslavačku, Ravnu, Petrovu, Dilj, još manje u Zagorje, Prigorje, Podgorje; ostaje im Zagora. I u Vinagori je gora vinna, a za njom pošla i druga vinogorja. A sjeverni vjetar bura, grč. boréās, zove tako zato što puše s gorja. Šuma je zajednica biljnih organizama kojoj drveće daje osnovno obilježje (a preneseno znači mnogo čega, npr. šuma pravnih propisa). S vremenom se planina počela rabiti za puste gore (prasl. *polnъ, ravan, neobrašten drvećem). Šuma može biti i u ravnici, autohtona i sađena, pa se rabe nazivi: gaj, dubrava, gvozd, les, lug, loza, gora, kneja, zabran, korija. Upravo ta korija može biti i Korija, selo kod Virovitice (tur. koru, brežuljak, šuma). Ondje nisam bila, ali sjećam se priča svoje svekrve, koja je onamo odlazila u posjet jednoj rođakinji učiteljici.

Da ubacim i Babinu Gredu? Naime, ima rječnika (Šonje) koji gredu navode samo kao građevinski element. A objasniti Babinu Gredu nije greda (nije problem) ako znamo da je greda i uzvisina, zaravanak, potporna stepenica uz baru. I u požutjeli dječji spomenar uvukla se jedna uzvišica: Kad se popneš na brdašce, na visoke stijene, metni ruku na srdašce, pa se sjeti mene. Visoki brijeg sa Zekom i potočićem pričekat će neku drugu zgodu.