Medj Hrvati stanak moj

U predgovoru knjizi o Stjepanu Moysesu autor kaže da „želi iznova svratiti pozornost na znamenitoga i zaslužnoga Slovaka koji je 22 godine boravio u Zagrebu i svojom zauzetošću pridonosio hrvatskoj kulturi, izobrazbi, očuvanju hrvatskoga jezika i uopće narodne hrvatske svijesti.“ Jembrihova je knjiga došla u pravom trenutku – objavljena je uoči 175. obljetnice Matice hrvatske, a na svečanoj je proslavi (11. veljače 2017) uz brojne uglednike sudjelovao i predsjednik Matice slovačke Marián Tkáč. On je u govoru podsjetio na hrvatsko-slovačke preporodne veze, a posebno na trojicu glasovitih katoličkih dostojanstvenika slovačkih korijena, koji su zadužili hrvatsku kulturu – zagrebačkoga biskupa Aleksandra Alagovića, prvoga zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika te kanonika zagrebačkoga Kaptola Stjepana Moysesa.

Stjepan (Štefan) Moyses (Veselé, 1797–nekad Svätý Kríž, danas Žiar nad Hronom, 1869), istaknuti sudionik hrvatskoga preporoda i suosnivač Matice ilirske, s knjigom Alojza Jembriha napokon je dobio prvu hrvatsku monografiju. Usredotočena na 22 Moysesove zagrebačke godine, ona detaljno dopunjava njegov životopis u monografijama slovačkih biografa – poznatoga pisca Svetozára Hurbana-Vajanskoga (1936) i književnoga povjesničara Rude Brtáňa (1949), u zbornicima radova posvećenih njemu samome (K. Koroňová, 1971) ili njegovu udjelu u preporodnim zbivanjima u Podunavskoj regiji i Srednjoj Europi (Donauraum, 1997). Normalno je da su Slovaci svome zemljaku – banskobystičkome biskupu, suosnivaču i prvome predsjedniku Matice slovačke (1863) – posvetili najviše pozornosti, iako je Moyses nezaobilazna osoba u svim historiografskim i književnopovijesnim radovima o nacionalnom preporodu Slavena, poglavito onih u Habsburškoj Monarhiji. Toga preporodnoga velikana Jembrih opisuje iz hrvatske perspektive i na hrvatskim izvorima upotpunjuje dosadašnje spoznaje o Moysesovu životu i djelu.

Oslonac mladim ilircima

Jembrih u monografiji navodi 180 naslova literature i velik broj izvora građe (novina, knjižnica i arhiva državnih i crkvenih ustanova) kojom se služio. Osim što daje cjelovit i historiografski sveobuhvatan uvid u društvene prilike za vrijeme Moysesova života u Zagrebu, donosi mnoštvo slabije poznatih detalja o Moysesovu svećeničkom, pedagoškom, kulturno-prosvjetnom, političkom, književnom i izdavačkom djelovanju.

Građa u knjizi podijeljena je u dva velika dijela. Prvi dio započinje uvodom u širi povijesni kontekst Moysesova vremena, slijedi Moysesov životopis, a zatim niz poglavlja o njegovu djelovanju u Zagrebu. Moyses se na samu početku, kao profesor filozofije, grčkoga jezika i metafizike na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji (od 1830. do 1847), pridružio hrvatskome rodoljubnom krugu, podupro Smodekovo uvođenje fakultativne nastave hrvatskoga jezika na kajkavskoj osnovici, podupirao Gaja i njegovu reformu latinice, bečkome Dvoru obrazlagao potrebu tiskanja Horvatskih novina, upozoravao na mađarsko i mađaronsko djelovanje protiv hrvatskih interesa i njihovo nastojanje da Hrvate politički udalje od Beča i Dvora. U zauzetosti za hrvatska prava slijedio je biskupa Alagovića i nadbiskupa Haulika, bio je središnji oslonac mladim ilircima.

Dužnost cenzora zagrebačkoga tiska od 1837. (na koju ga je imenovao car Ferdinand I) obavljao je s mukom, jer je podupirući hrvatsku knjigu bio izložen napadima protivnika ilirizma, posebno mađarona, koji su ga kritizirali zbog popustljivosti prema protumađarskim istupima u Narodnim novinama i Danici. Ostao je vezan uz ilirski pokret, sudjelovao u kulturnim zbivanjima, bio jedan od suosnivača Matice ilirske. S dužnosti cenzora smijenjen je 1843, kad je zabranjeno i ilirsko ime. Kao kanonik Prvostolnoga kaptola od 1847. iste je godine izabran za kaptolskoga zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu (Bratislavi), gdje je branio hrvatska municipalna prava.

Moyses je uživao veliko povjerenje bana Jelačića, koji ga je 1848. imenovao pročelnikom Prosvjetnoga odjela, odnosno predsjednikom Odbora za školstvo i bogoštovlje u Banskome vijeću. Usto je revno obnašao niz dužnosti u crkvenim krugovima; bio je ravnatelj zagrebačkoga sjemeništa i Zaklade za nemoćne svećenike te urednik Katoličkoga lista zagrebačkog (1849). Prije odlaska iz Zagreba bio je od 1850. do 1851. hrvatski član savjetodavnoga povjerenstva Vlade u Beču, gdje se zauzimao za hrvatske interese i uzdignuće zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije.

Prema velikome mnoštvu izvora koje je pomno istražio Jembrih navodi i one Moysesove zasluge za hrvatsku kulturu na koje njegovi slovački biografi nisu obraćali posebnu pozornost, primjerice da je dvije školske godine bio i nadzornik Glazbene škole u Zagrebu. Cijelo poglavlje s pravom posvećuje njegovoj izdavačkoj djelatnosti. Tu se među brojnim izdanjima ističe prva knjiga tiskana gajicom – Pavla Vitezovića Senjskoga, / zlatnoga viteza / ODILJENJA SIGETSKOGA / Četiri děla / s uvodom o životu, činih i smerti / NIKOLE kneza ZRINJSKOGA / U Zagrebu, štampano pri Franji Suppanu 1836. Ponovno izdanje Vitezovićeva Odiljenja sigetskoga (prvo – Linz 1684) izdavač obrazlaže u opširnom predgovoru „ljubeznom i slavnom Narodu Ilirskom“, gdje ističe da se time „sveto ćutenje narodnosti vu nas pobuđuje“, jer se „zatajenje svoga vlastitoga naroda (…) duhovno samoubojstvo pravično nazvati može“. Zbog mnoštva slovakizama u tekstu nepotpisan predgovor Jembrih s pravom pripisuje Moysesu (urednici su bili Moyses i Babukić). Taj predgovor Odiljenju govori sam po sebi o motivaciji izdavača koji oživljavanje kulta Zrinskoga i podsjećanje na Sigetsku bitku smatra jednim od snažnih poticaja buđenju hrvatske nacionalne svijesti. Nakon Moysesova odlaska u Zagrebu je 1866. održana svečana proslava 300. obljetnice Sigetske bitke, na koju je i Matica slovačka poslala svoje predstavnike (obrana Sigeta i pogibija Zrinskoga omiljena je tema i u slovačkoj književnosti). Pešta je proslavu shvatila kao opću protumađarsku demonstraciju.

Lica starog Zagreba

Osim što na jednom mjestu nudi velik broj dokumenata o Moysesovu vremenu i ljudima koji su ga obilježili monografija Alojza Jembriha lijepo je i bogato likovno opremljena. U prvom dijelu uz iscrpne biografske i bibliografske podatke nalazimo preslike portreta svih istaknutih osoba o kojima je u knjizi riječ, slike staroga Zagreba, preslike naslovnica knjiga, novina i dokumenata o Moysesovu vremenu te brojne izvorne tekstove važne za to vrijeme.

Izvorni su hrvatski tekstovi pravopisno osuvremenjeni, a uz latinske i njemačke dodani su i hrvatski prijevodi. Posebno je vrijedna Moysesova, ali i druga korespondencija koja se na njega odnosi. Drugi dio knjige sadrži petnaest preslika svečanih govora, nekrologa, pjesama prigodnica, zahvala i drugih značajnih izvornih tekstova vezanih uz Moysesa, a na kraju je i preslika cjelovitoga predgovora Vitezovićevu Odiljenju.

Jembrihova knjiga o Moysesovim zagrebačkim godinama otkriva veličinu jednoga obrazovanoga stranca koji se posve suživio s hrvatskom sredinom, razumio hrvatske probleme i sav svoj utjecaj u političkom i kulturnom životu uložio u ostvarenje hrvatskih preporodnih težnji. Ova monografija nije samo prvorazredno historiografsko nego je i filološki kompleksno djelo, vrijedno s jezikoslovnoga i književnopovijesnoga gledišta.