Maresia ili miris mora

Pokloniti povjerenje pjesniku, pjesmi koju stvara, koju je stvorio, njegovim koncentriranim obzorima, njegovu obnavljanju svijeta, znači da naš senzibilitet želi biti ne samo u suglasju sa sobom nego i s onim što nas okružuje u svakodnevici. Fenomen poetskoga jezika obuhvaća sve prostore naše duhovnosti, raskriva sebe prema vani i mi se oslobađamo sputanosti koja je u nama. Izlazimo iz sebe. U kraljevanju imaginacija nalazimo optimizam, smisao postojanja. Riječ ima skrivenu unutrašnjost, svoju mudrost, svoju intimnu ravnotežu.

Portugalska pjesnikinja Sophia de Mello Breyner Andresen (1919–2004) jedno je od „najvažnijih imena portugalskog pjesništva 20. stoljeća“. U lijepo opremljenoj knjizi pjesama Plovidba tišine, koje je odabrala i prepjevala prevoditeljica i pjesnikinja Meri Grubić Videc, napisavši uz to i poetski intoniran i znakovit predgovor Sredozemni relikvijar Sophie de Mello Breyner Andresen, nalazimo stotinjak pjesama okupanih obiljem svjetla i mirisom mora. Sama pjesnikinja ispovjedit će svoj poetski credo ovako: „Pjesništvo je moje razumijevanje svemira, moj način odnošenja prema stvarima, moje sudjelovanje u stvarnosti, moj susret s glasovima i slikama.“ Otvarajući se svijetlim prostorima bitka Andresenova će, tajanstveno sabrana, vizualizirati igru svjetla i glazbe, unoseći u stihove sklad ritma mediteranske ljepote postojanja: „Od svih kutaka na svijetu tom / Ljubavlju ljubim najjačom, najdubljom / Zanosan i goli onaj žal, / Gdje postadoh mjesec, vjetar, morski val“ (More).

Inkantacija Andresenove povjerava se imaginativnoj ljepoti Mediterana bez strastvenih zaleta, nenametljivo i tiho uranja u vječnost ponavljanja i postojanja: „Podne. Kutak žala bez igdje ikoga. / Velo, duboko, otvoreno u visini sunce, / Od bogova čisti nebeske vrhunce. / Svjetlo bez milosti, kao kazna, revno. / Nema duša niti utvara, / Beskrajno, osamljeno, more drevno, / Ko bljesak dlanova udara.“ (Podne).

U kraljevstvu svjetla i mora dominira drevna Grčka, njezina osunčana bjelina i lucidnost mora. Dominira maresia – miris mora. U predgovoru prevoditeljica Meri Grubić piše: „More Grčke i Portugala jedno su more, kao i sva mora u konačnici… Sa žala Granja na sjeveru Portugala dopire isti vonj, ista maresia, jedinstvena portugalska riječ koja znači miris mora.“ Pjesnikinju je opčinila postojana žudnja za morem, jedan zemaljski život nije dovoljan da bi se proživjela sva ljepota i sklad ritma mediteranskog, sredozemnog, što ključa sublimnošću mora i svemira, koji su veličanstveni, koji su bitak: „Jedan po jedan vali udarahu treskom / Bijah sama s pjenom i s pijeskom / Mora što pjevaše samo meni.“

„Penjati se i silaziti, unutar samih riječi, to je pjesnikov život“, napisao je Gaston Bachelard. Upravo to ostvaruje u svojim stihovima portugalska pjesnikinja Sophia de Mello Breyner Andresen, podrijetlom iz portugalske aristokratske obitelji. Odmjerenost i koncentrirana zaokupljenost mediteranskim kraljevstvom svjetla i mora učiniše je čarobnicom stiha da nam dok je čitamo „zgasne sjećanje i vrijeme“ (Otoci, 1977).