Kroatistički niz

Bez imalo pretjerivanja mogu reći da su znanstvene studije Morane Čale za hrvatsku kulturu u cjelini, a posebno za domaću znanost o književnosti, izniman događaj i prava svečanost. Otkako je 2001. objavila eseje o djelu Ranka Marinkovića sabrane u knjizi Volja za riječ, autoričin rad postao je nezaobilaznim mjestom za svakoga tko se iole ozbiljnije kani baviti književnošću hrvatskoga modernizma. I premda se već u predgovoru spomenute studije skromno ograđuje i naglašava svoju nekroatističku znanstvenu formaciju koja je, kako ondje tvrdi, ugodno lišava svake obveze na obuhvatnost, temeljitost i cjelovitost, spomenuta Volja za riječ kao i niz kroatističkih i komparatističkih studija koje su uslijedile – Sam svoj dvojnik: eseji o hrvatskome književnom modernizmu (2004), Oko Kiklopa (2005), U kanonu: studije o dvojništvu (2008) u koautorstvu s Ladom Čale Feldman te spomenimo ovdje i studiju, premda nekroatističku, posvećenu romanima Umberta Eca Theoria in fabula (2012) – pokazuju kako autorica tekstovima hrvatskoga književnog modernizma pristupa na rijetko obuhvatan, temeljit i cjelovit način. (Iako, recimo i to, samu mogućnost obuhvatne, temeljite i cjelovite interpretacije, sama višestruko dovodi u pitanje.)

Upravo je zato nova knjiga Morane Čale, O duši i tijelu teksta: Polić Kamov, Krleža, Marinković, koja već naslovom upućuje na same vrhunce hrvatske književnosti 20. stoljeća, itekako vrijedna što kroatističke, što komparatističke pozornosti.

Bezdno literature

U svojoj novoj studiji autorica se bavi različitim aspektima, točnije književnim i teorijskim refleksijama, dubinske i kulturno kodirane veze između ljudskoga i tekstualnoga tijela. Neobična navada da na nežive tvorevine kakve su književni tekstovi – tvorevine koje, dakle, same po sebi ne nalikuju na živa ljudska bića – ipak prenosimo svojstva koja za nas implicitno određuju čovjeka, povezuje se s utjelovljenjem, koje je, kako tvrdi Jean-Luc Nancy, obrazac naše sveukupne misli o subjektu. Autoricu će zanimati kako, u složenom i nerazrješivom odnosu između psihoanalize i književne teorije, iskrsavaju mnogobrojna poimanja termina poput „duh“, „duša“, „psiha“, „tijelo“ i „subjekt“ te kako se od antike do današnjih dana perpetuira čitanje književnoga teksta, koje se okuplja oko binarne opeke suštinske „duše“ i sporednoga „tijela“. Taj će se isti zazor od tijela, u svojim najrazličitijim oblicima, sustavno pratiti i u analiziranim književnim tekstovima.

U središnjemu dijelu knjige, naslovljenu Gdje nam je dokaz da naše „ja“ traje: Arsen, Filip, Melkior autorica u komparatističkomu ključu iščitava tri kapitalna romana hrvatskoga modernizma: Isušenu kaljužu Janka Polića Kamova, Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže i Kiklopa Ranka Marinkovića.

U poglavlju posvećenu Kamovljevoj Isušenoj kaljuži istražuje se složena intertekstualna igra između spomenutoga romana i Dostojevskijevih Zapisa iz podzemlja. Minuciozno izgrađenom argumentacijom i tvrdnjama koje uvijek bogato potkrepljuje primjerima, autorica prati složenu motivsku i onomastičku igru skrivača, šifrirana i „podzemna“ ugledanja jednoga teksta u drugi. Toplakovi uzastopni pokušaji da uspješno okonča svoj autostudij i da utvrdi vlastitu jedinstvenost i samosvojnost uporno se izjalovljuju jer su i ti pokušaji, baš kao i bacili koji mu nagrizaju bolesno tijelo, razorna drugost. Točnije, samo je Arsenovo proučavanje svoje navodne neponovljivosti, kao i načini na koje to čini, već oponašanje dvojničkoga uzora.

Ma koliko uporno Arsen Toplak nastojao samoanalizom isušiti kaljužu vlastite svijesti i doprijeti barem do naslućivanja imaginarne čvrstoće i izvornosti dna, sve na što nailazi, a to ova studija vrlo uvjerljivo pokazuje, nije ništa doli opet neki drugi tekst, rastvoren ponor, „bezdno literature“.

No arheološka iskapanja i isušivanja svijesti Toplakova „podzemnoga prethodnika“ otkrivaju podjednako propadljivo tlo. Naime, i Dostojevskijev je „bolesni čovjek“ citatni i, ovaj put, parodični dvojnik Jean-Jacquesa iz Rousseauovih Ispovijesti, dakle, lika koji obrazlaže apsolutnu neponovljivost i svojega „ja“ i teksta od kojega je satkan. U tomu je smislu Toplakova potraga za vlastitim dnom, čistoćom i izvorom tim ironičnija jer mu kao uzor služi lik koji je i sam već (izokrenuti) citat.

Na mjestu imaginarnoga dna koje bi imalo predstavljati izvjesnost i čvrstoću izvora teku ponornice Dostojevskog, Rousseaua, Stirnera, Kanta, isprepleteni tokovi ...

Povratak utvara

U poglavlju Povratak Zygmusika Dedalusa autorica se posvećuje detaljnomu komparatističkom iščitavanju Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza i Joyceovih Portret umjetnika u mladosti i Uliks. Veza Krleže i Joycea dosad je tek usputno spominjana. Primjerice, Joyce u Krležiani nije zastupljen posebnim člankom, premda su, kako autorica pomno obrazlaže, poveznice mnogobrojne. Filip Latinovicz i Stephen Dedalus mnogo toga dijele. „Dualizam tijela i duha, čežnja za čistoćom i cjelovitošću, zazor od tjelesnosti, naslijeđe krivnje i grijeha, u obojice se umjetnika i estetičara sukobljavaju i sa seksualnim prijestupništvom, i s osjećajem rasapa kartezijanskoga jastva (...), i s modernističkom osjetljivošću za neumitnu fragmentiranost, podijeljenost i podvojenost osobne i kolektivne zbilje, neodrživost teleološko-idealističkih konstrukcija te sukladni otpor prema ideji cikličnosti (...). Taj se njihov zajednički dualizam ogleda u opsesivnoj potrazi za (konsupstancijalnim, ‘pravim’, dakle simboličkim) ocem kao jamcem podrijetla i identifikacijskim modelom, koja se dvosmisleno razrješuje u (...) ambiciji za samoočinstvom i stvaranjem ex nihilo“. Zajednička težnja za samosvojnošću u obojice će se manifestirati kao (općeljudska) trauma pupka kao traga nedostatka, raskida s imaginarnom punoćom zbilje i podrijetla, motiva kojemu će se, kao i mnogim drugim zajedničkim opsesijama i fobijama, Filip i Stephen uporno vraćati. U onomu što se može doimati posve osobnim i neotuđivo Filipovim autorica prepoznaje mnogobrojne tragove Joyceova, Vergilijeva ili Shakespeareova pisma te upućuje na činjenicu da „takozvano ja vrvi transkulturnim mnoštvom nebrojenih utvara, uskrslih mrtvaca kojima je nemoguće odrediti podrijetlo, stranaca iz drugih svjetova što napučuju um živih, rušeći opreku između stranoga i intimno poznatoga, prošloga i sadašnjega, pretvarajući i sam subjekt u labirintski preplet hodnika“.

Luckasti, zaigrani Krleža

Osim što u Filipovim labirintskim hodnicima prepoznaje čas Stephenovu utvaru kako ponavlja svoje ritmičke izmjene tjeskobe i zanosa, jalovosti i stvaralačke plodnosti, čas Bloomovu utvaru kako iznova uprizoruje svoje odlaske i povratke, ali i cijelu povorku ostalih duhova koji metempsihotički opsjedaju Krležin tekst – kojih prisutnost „krležologija“ dosad nije zapazila – autorica i na mnoge druge načine, uz, dakle, spomenuti komparatistički, daje vrijedan interpretativni doprinos razumijevanju Krležina pisma. Primjerice, detaljno razrađuje složene veze između Filipa, Kyrialesa i Bobočke, ulazi u trag zakučastim onomastičkim igrama te nudi ingeniozno tumačenje svršetka romana. No otvara i neka vrlo važna pitanja u vezi s čitanjem Krležina opusa uopće. Tako, primjerice u Filipovu opisu slike koju tek kani naslikati, u verbalnoj razradi prizora u kojemu razjareni Krist kažnjava razvratne proštenjare svetoga Roka, prepoznaje tragove groteske i ruga, suptilno podbadanje čitatelja koji mrtvački ozbiljno čita iskaze pripovjedača i likova podrazumijevajući pritom kako oni pripadaju ciničnom i sitničavom Krleži, zluradom moralizatoru kojemu Kyrialesovo čelo služi da se važno mršti, Filipove verbalne eskapade da se usoptano gnuša, a replike Sjene iz drame Legenda da jasno iznese svoja, navodno, protukršćanska stajališta. Ipak, analiza spomenute drame, iz trećega dijela knjige (Volja za obrat), jasno pokazuje kako za Krležinu Legendu nisu ključna nikakva, a kamoli Krležina, protukršćanska stajališta, nego međusobna igra legendi koje su dvije tisuće godina taloženim grafitima u potpunosti prekrile inicijalnu bjelinu Kristova lika.

Osim što nas, dakle, nagovaraju da se odupremo smrtno ozbiljnu čitanju Krleže, kao i običaju da likove smatramo autorovim glasnogovornicima, analize Krležinih tekstova (Povratak Zygmusika Dedalusa i Legende o Antikristu: Krleža, Nietzsche i tekstualne krivotvorine), između ostaloga, upozoravaju na još jednu neuralgičnu točku krležologije. Naime, premda Krleža kao uzor svojoj Legendi spominje Isusov život Ernesta Renana, a divi se i Markovu Evanđelju, autorica prepoznaje mnogo više tragova Nietzscheova Antikrista i Dostojevskijeva Idiota, što će reći da bi i Krležine eseje (i u njima često posve nemarno izrečene negativne sudove o djelima i autorima, na koje se Krleža, zapravo, ugleda) trebalo čitati kao iskaze svojevrsne glumačke persone.

Kiklopsko čitanje Kiklopa

Osim Kamovljevih i Krležinih proznih uradaka, autoricu zaokupljaju i Marinkovićev roman Kiklop te, u trećemu dijelu knjige, drama Glorija i novela Benito Floda fon Reltih.

U čitanju Kiklopa autorica razrađuje metaforičku analogiju između naslovne ljudožderske nemani i romanesknog stroja kao tekstoždera koji guta brojne zalogaje, prije svega, Joyceova Uliksa. U likovima prepoznaje hibridne metempsihotičke dvojnike (ne samo) Joyceovih likova, upućuje na brojne onomastičke analogije, zajedničke provodne motive ljudskoga tijela kao hrane i sveopćega (samo)proždiranja, zajedničke faličke simbole osljepljenja i motive kiklopske jednookosti koja neopazice zahvaća veći broj likova, sustavnu težnju da se iz „ja“ iščupa drugi te da „ja“ bude duh očišćen od tijela kao stranoga drugog i slično.

No, kao u Uliksu, i u „međugalaktičkim prostorima tekstualnosti, duše neprestano migriraju iz tijela u tijelo, jedna drugoj preinačuju identitet, spajaju se, zamjenjuju i opet raspadaju na ‘monade’; čak ni kiklopska jednookost nije Jedno oko kojega bi se vrtio svijet skupine ili pojedinca. S toga stajališta (...) Melkiorova želja da zaroni ‘u svoju prošlost’ (…) može se tumačiti i kao opsesivna potreba za čvrstoćom i čistoćom iskona, ali i kao mirenje s vlastitim ja kao talogom istodobno eruditske baštine očinskih duhova i još prisutne pod-čovječnosti prvobitnih jednostaničnih organizama, podjednakih dvojnika ‘čovjeka’“ .

I analiza romana na sličan način kiklopski proždire i melje brojne književne i teorijske tekstove te ih tako usitnjene raspoređuje diljem svojega tijela. U tomu su smislu i roman Kiklop i interpretacija koju u knjizi čitamo odista kanonski tekstovi, i to barem u dvama smislovima. Oba teksta pripadaju samu vrhu što hrvatske književnosti, što vrhu tekstova o hrvatskoj književnosti, no istovremeno i „kanonski“ u drugom, glazbenom, značenju te riječi. Naime, i Kiklop i kiklopska interpretacija, ali i ostale kiklopske interpretacije iz pera Morane Čale, propuštaju u sebe cijeli zbor utvara i njihovih glasova te su izrazito višeglasne.

Studiju u cjelini odlikuje i, za autoricu vrlo karakteristična, bravurozna i razigrana sintaksa. Sastavljene od brojnih niti koje se međusobno udaljavaju i zbližavaju, zapleću i raspleću, podvlače pa nanovo izvlače, njezine guste rečenice odista podsjećaju na filigransko tkanje. U prepletu crta i crtica, uglatih i oblih zagrada, citata, parafraza, komentara i umetnutih komentara, misao Morane Čale kreće se vijugavo, nepredvidljivo i najčešće, u kakvu procjepu između dvaju citata, zabljesne.

Baš kao što upornim vraćanjem na već analizirane tekstove (hrvatskoga modernizma) autorica uprizoruje svoju prisilu na ponavljanje, i čitatelj će, jednom uhvaćen u čarobnu mrežu bogatih, razigranih i dovitljivih interpretacija, uprizoravati svoj fort–da vraćajući se uvijek iznova tekstovima Morane Čale, tom raskošnom filigranskom tkanju koje autorica iznimne erudicije i radnoga elana s velikom pomnjom i predanošću plete.