Knjiga, simfonija i rock and roll

Grupa Eagles nedavno je u Los Angelesu podnijela tužbu protiv hotela California – dakako, ne pjesme ili albuma nego protiv pravog hotela u Todos Santosu u Meksiku. Naime, njegovi vlasnici očigledno prisvajaju nematerijalno dobro kalifornijske rock-skupine lažno dovodeći u vezu hotel i njihovu glazbu, a sve kako bi iz takve, konstruirane podudarnosti naziva hotela i lokacije iz istoimenoga hit-singla iz veljače 1977 – izvukla što izdašniju zaradu. Mnogi su se posjetitelji doista uhvatili na promotivnu udicu pa u meksičkom hotelu ostaju što dulje kako bi uz zvuke poznatog soft-rock-klasika i okruženi ikonografijom iz pjesme i pripadnog albuma formalizirali pripadnost rock-mitologiji zlatne ere popularne kulture.

No ostavimo postrani – ili sudskim institucijama – mogući ishod tužbe i usredotočimo se na ono što se doista krije iza umilnih zvukova naslovne pjesme jednog od amblematskih ostvarenja američkoga rocka 70-ih. Njezin glazbeni kostur osmislio je gitarist grupe Don Felder, a u finalnoj inačici zadržana je prvotna sinteza meksičkoga ugođaja i ritmičkih motiva posuđenih iz reggaea (o čemu svjedoči njezin prvotni, radni naslov: Mexican Reggae). No Felder nije bio vješt u pisanju stihova pa su se te zadaće prihvatili kolege iz benda, Don Henley i nedavno preminuo Glenn Frey.

Oni su naoko idiličan prizor imaginarnoga Hotela California zamislili kao mnogo mračnije mjesto, svojevrstan mikrokozmos koji odražava naličje američkog sna, premda se metafora prema nekim kasnijim objašnjenima mogla odnositi i na pohlepnu glazbenu industriju ili „svijet u malom“, koji nepovratno klizi u dekadenciju.

Živopisna i minuciozno kreirana slika hotela u koji gost smije ući, ali mu nije dopušteno izaći, doista provocira mnogo kompleksnije interpretacije od onih na koje je bio spreman tipičan ondašnji kupac ili poklonik grupe.

No razglašenu priču o Hotelu California valja smjestiti u širi kontekst, u format konceptualnog albuma čija se žilavost, unatoč ofenzivama pankera koji su ga upravo te revolucionarne sezone, 1976/77. namjeravali dokinuti – održala do danas.

O čemu je riječ?  

U vrijeme kad su britansku pop-scenu načele prve punk-subverzije, Johnny Rotten navukao je na sebe majicu s natpisom „mrzim Pink Floyd“. Naravno, bila je to programatska poruka koja nije podrazumijevala samo prijezir prema sve bogatijoj posthipijevskoj eliti u trapez-hlačama već, prije svega, otvorenu odbojnost prema njihovu „odveć kompliciranu“ artizmu – ukratko, prema „konceptualističkom“ shvaćanju rocka. Od Sinatre, čiji je album In the Wee Small Hours (1955) najzanimljiviji primjer konceptualno shvaćena djela, preko Beach Boysa i The Who, do suvremenih izvođača kao što su Flaming Lips, Muse i Decemberists – gotovo ne postoji ključni izvođač koji se nije okušao u formi konceptualnog albuma ili rock-opere. 

Podsjetimo, u specifičnom supkulturnom kontekstu konca šezdesetih, rock je, slijedeći vlastitu evolucijsku logiku, oslobodio manevarski prostor za nastanak novih formi, lišenih dotadašnje konvencionalne arhitekture. Drugim riječima, kad su instrumentalistička rafiniranost i fleksibilnija struktura isplivale kao primarne vrline, oslobodio se i narativni okvir. Tako će aranžmanska ambicioznost potaknuti i slojevitost same albumske priče („knjige“), pri čemu stihove pojedine skladbe („poglavlja“) valja iščitavati u okvirima cjeline. Rezultat? Konceptualni album odnosno rock-opera kao njegov poseban izdanak. Nizati sve ključne primjere tog obožavanog i prezrenog formata besmisleno je, no donekle je prihvatljiva premisa da je Sgt Pepper’s Beatlesa bio prvi ključni argument o rocku kao ambicioznoj umjetničkoj formi jer je osim inovativnih glazbenih rješenja ponudio i kakav-takav privid koncepta – doduše, narativno veoma klimava.

Premda je narednik Pepper postavio temelje progresivnoga rocka sedamdesetih, konceptualne diverzije Davida Bowieja – utemeljene na izmjenama autorovih „maski“ – bolje su preživjele test vremena od mnogih njegovih suvremenika. S albumom The Rise And Fall Of Ziggy Stardust and The Spiders From Mars Bowie predstavlja lik androginog izvanzemaljca, fiktivnu zvijezdu glam-rocka, koja personificira umjetnikove multimedijske ambicije. Bowiejeva je umjetnost uvijek „radikalno umjetna“, tvrdi Simon Critchley, profesor na njujorškom sveučilištu New School for Social Research. Ocjenjujući da je autentičnost glavno „prokletstvo muzike“, on procjenjuje da je, „najistinitija glazba ona koja je najteatralnija, najekstravagantnija i najapsurdnija“. Povezane konceptualnim načelima, pjesme nam tako, poput epizodnih bljeskova, „omogućuju bijeg od prikovanosti za činjenicu tko smo“. Omogućuju nam „život drugačiji od ovog“.

Takvoj vrsti ekstravagancije donekle su težili i The Kinks, čiji se autor Ray Davies proslavio ne samo kao majstor kratkih formi nego i kao vodeći pjesnik prohujalih vremena romantizirane stare Engleske. Tehničku virtuoznost promovirali su i Yes, i Emerson, Lake & Palmer, i Jethro Tull, i Genesis, koji su na najboljim ostvarenjima također istraživali i probijali koncepcijske i tehnološke limite unutar glazbe svojega doba.

Svi redom koristili su i ekstravagantne vizualne elemente ne bi li svojim povijesnim i literarnim motivima udahnuli još jednu vrstu nadgradnje.

Takav je pristup kulminirao na albumima Pink Floyda u njihovu srednjem i kasnijem razdoblju, od The Dark Side Of The Moon (niz sumornih, konceptualno povezanih tema o pohlepi, starenju, neumoljivu protoku vremena, mentalnom propadanju, ludilu i, napokon, smrti) do provokativne rock-opere The Wall – Watersova „egzistencijalnog poziva upomoć“ iz čijih brazdi vrište negativne ljudske emocije: strah, frustracija, osjećaj ledene otuđenosti. Waters upravo priprema novi album čiji naslov (Is This the Life We Really Want?) najavljuje još jednu epizodu u stalnu obračunu s korumpiranim svijetom. 

Poput Eaglesa nekad, i njihov moderni žanrovski antipod, pop-punk grupa Green Day, na svojim je albumima sklona tematizirati manjkavosti modernog američkog društva (American Idiot, 2004). Ili, prema riječima njihova autora i pjevača Billyja Joea Armstronga, ukazivati na „manipulacije kojima smo svakodnevno okruženi, bez obzira dolaze li iz smjera vlade, religijskih institucija, medija ili nekog drugog nositelja autoriteta“ (21st Century Breakdown, 2009). Iz perspektive crne Amerike beskompromisnu ekološko-socijalnu analizu postavlja Marvin Gaye na remek-djelu What’s Going On, no primjera je bezbroj. Čak je i Iggy Pop, kralj izravnosti i jednostavnosti, pokleknuo izazovu: na šarmantno džeziranu albumu Préliminaires (2009) kum punka autorski je nadahnut knjigom Michela Houellebecqa Mogućnost otoka, koja „govori o smrti, seksu, kraju ljudske rase i još nekim zabavnim stvarima“.

Tako se konceptualni format do danas održao kao dovoljno jak autorski izazov, bez obzira je li riječ o eskapističkoj simfoniji ili pak o zbirci „životnih“ tematski povezanih skladbi. Manje je važno radi li se o političkim ili društvenim motivima/komentarima, o literarnim predlošcima ili o izmaštanim ili autentičnim kreativnim „okidačima“. Konceptualna ostvarenja ostaju relevantnim dijelom suvremenoga stvaralačkog arsenala.