Kad orgulje postanu orkestar

Uvijek rado viđen i slušan gost u crkvi sv. Marka francuski je orguljaš Thomas Ospital. Već je u svojoj 25. godini, netom nakon završena školovanja, postao orguljašem crkve Saint-Eustache u Parizu, na najvećim orguljama u Francuskoj, naslijedivši na tome mjestu Jeana Guilloua, koji je dužnost obavljao 52 godine. Prošle je godine izabran i za prvoga rezidencijalnog orguljaša Auditorija Radijske kuće Francuskoga radija.

Zagrebačkoj publici otprije je poznat pa je (za orguljaški koncert itekako brojna) publika 26. svibnja imala svojevrsna očekivanja. Mladi ih orguljaš nije iznevjerio. Žarište ovogodišnjega programa činile su transkripcije orkestralnih i klavirskih djela iz pera francuskih orguljaša. Koncert je otvoren Preludijem i fugom u D-duru, BWV 532 Johanna Sebastiana Bacha, u kojoj je Thomas Ospital pokazao drukčiji – ali i sasvim opravdan – pristup od tradicionalnog, izbjegavajući karakteristični zvuk orguljskoga plena te priklanjajući se istraživanju lirskijih trenutaka Bachove skladbe. Uslijedila je sjajna izvedba transkripcije korala U smrti nas dobrotom svojom iz kantate Isus okupi dvanaestoricu, BWV 22, koju je priredio Maurice Duruflé.

Virtuozan spoj Bachove polifonije i vlastite Mozartove invencije u Fantaziji u f-molu, KV 608 Ospitalu nije bio nikakav problem: izvedbu je odlikovalo majstorsko vođenje melodijskih linija u prvome dijelu skladbe, kao i u središnjem polaganom stavku (Andante), koji je orguljaš donio iznimno muzikalno i odmjereno bez nepotrebne „sladunjavosti“ u koju se nerijetko zapada u toj skladbi.

Iako je i Mozartova Fantazija zapravo transkripcija djela nastala za mehaničke, automatske orgulje, sastavni je dio orguljaškog repertoara. Da orgulje crkve sv. Marka imaju brojne mogućnosti, pokazao je do sada niz orguljaša, a ponajviše Thomas Ospital na svojem prošlogodišnjem koncertu. Zanimljivo je kako nije nastojao u potpunosti imitirati Lisztovu orkestraciju u simfonijskoj pjesmi Orfej, već se koristio sasvim drukčijim kombinacijama registara, kojima je skladba i dalje zvučala kao da je svira orkestar, a ne samo jedna osoba. Sličan je pristup imao i u izvedbi transkripcije izvorno klavirske skladbe, stavka Funérailles iz Lisztove zbirke Harmonies poétiques et religieuses. Virtuoznost koja se zahtijeva od pijanistâ nije izostala na orguljama – u jedinstvenoj izvedbi kroz vrlo istančan ukus za registraciju Thomas Ospital djelo je prikazao kao da je izvorno napisano za orgulje.

Maurice Duruflé predstavljen je i kao skladatelj Preludijem i fugom na ime Alain, op. 7, još jednome kanonskom djelu orguljaške literature, kojim je Thomas Ospital besprijekorno ovladao. Zaključak koncerta pripao je najvirtuoznijoj skladbi, transkripciji klavirske Toccate Sergeja Prokofjeva, koju je priredio Jean Guillou. Majstorska registracija i visoka razina muzikalnosti na kraju su koncerta poslužili kao točka na i, kojom je Thomas Ospital zasluženo (još jednom) osvojio ovacije zagrebačke publike. Na to je odgovorio na najbolji mogući način – improvizacijom u kojoj se s nevjerojatnom lakoćom poigravao motivima iz Prokofjevljeve Toccate, zaključivši svoj nastup kojim je još jednom donio dašak majstorstva francuskoga orguljaštva na jedinim orguljama francuskoga tipa u Zagrebu.