Ivanov, suvišni čovjek budućnosti

Premijera Ivanova na pozornici zagrebačkog HNK-a, izvedena 5. svibnja u režiji proslavljenoga litavskog redatelja Eimuntasa Nekrošiusa, od početka najavljuje intrigantno i aktualno redateljsko čitanje Čehovljeve drame, koje u predstavu urežirava i publiku – sučeljava aktere drame s publikom u gledalištu. Apostrofira to nakošenim gledalištem na sredini pozornice okrenutim publici, u pozadini kojega vise dva stilizirana držača zastora i s lijeve strane na bijeloj gredi obješena bijela ljuljačka. Gledalište ima šesnaest sjedala, točno koliko i likova predstave.

Život Čehovljevih dramskih junaka – njihove nade, vjerovanja i zanosi te tromost, umor, patnje i beznađe, često od strane književnih povjesničara i teatrologa okarakterizirani i strpani u dosadu življenja – i u ovoj predstavi, vizualno efektna ugođaja obogaćena reduciranim kazališnim znakovima i rafiniranom glazbenom podlogom, u sučeljavanju s publikom postaju problemi te publike, problemi suvremenoga čovjeka. Ako ne dio čovjekove turbulentne sadašnjosti, onda svakako njegove neizvjesne budućnosti u kojoj današnji čovjek, poput Nikolaja Aleksejeviča Ivanova nekada, već sada sve manje zna što želi i tko jest.

Tako drama stara gotovo 130 godina – praizvedena je 19. studenog 1887. u moskovskom kazalištu Korša – ne samo da rastvara ono što je davno življeno nego i upozorava suvremenoga čovjeka da prošlost uvijek i nije samo prošlost, nije tek uspomena koja nas kadšto podsjeti kako ništa nije zauvijek preživljeno. I stoga jer se prošlost, ma koliko je (ne) uvažavali, uvijek vraća u nekoj tužnoj ili smiješnoj inačici. Čehov je to dobro znao pa je i sam pišući svoje komade podsjećao kako drama lako postane komedija.

Nekrošius također to zna pa na dramskim i komičnim situacijama ljubavnog trokuta gradi odnose protagonista unutar strukture predstave. Osobito to naglašava nemarnim odnosom Ivanova prema zakonitoj ženi Ani/Sari, koja iritantno cvileći forsira emocije i podsjeća na vrijeme ljubavi i njegova životnog zanosa. U tom neprirodnom komičnom odnosu emocije se amplitudom uspinju ili padaju, a kulminiraju Ivanovljevom morbidnom izjavom da će ona uskoro umrijeti.

Tomu kontrapunktira zanos, koji prerasta u racionalnu ljubav, dvadesetogodišnje Saše koja Ivanova želi spasiti od životnog odustajanja jer joj se, kao svakoj djevojci, kako kaže, više sviđa „nesretnik nego sretnik, zato što svaku privlači aktivna ljubav“. A aktivna joj ljubav znači izlječenje njegove depresije i odlazak s njim na kraj svijeta... „Ti uzbrdo i ja uzbrdo; ti u ponor i ja u ponor“, pojašnjava tu ljubav. Kao deus ex machina nad ljubavnim trokutom bdije liječnik Ljvov, koji poziva na moral i savjest.

No bez obzira na jasnoću ženskih težnja, želja i odnosa, Ivanov ne pristaje ni na kakvo rješenje svojega apatičnog stanja. Od trenutka kada mu Ljvov veli da s Anom zbog liječenja njezine tuberkuloze mora na Krim, a on mu odgovara da za to nema novaca, ne prestaje samoanalizu svojih raspoloženja. „Postao sam razdražljiv, prgav, opor, tako sitničav, da samog sebe ne prepoznajem“, reći će na početku uspostavljanja dijagnoze svoje „bolesti“. Ne prestaje govoriti o krivnji, da su mu „misli smućene, duša okovana nekakvom lijenošću“ i da nije u stanju „razumjeti samoga sebe“. Kao ni ljude oko sebe! Neće se „odlijeniti“ ni kada ga Ljvov nazove „svirepim egoistom hladne bezdušnosti“. A sve zato što mu, „čim zađe sunce, dušu pritisne čama“ i što tada počinje ne voljeti Anu. To potonuće nastavit će rasti.

U šestom prizoru trećeg čina reći će: „Zao, bijedan i ništavan čovjek sam ja“, koji mrzi „svoj glas, svoje korake, svoje ruke, svoje odijelo, svoje misli“. Nije prošla ni godina dana kada se zanosio maštanjima, kada je gledao u budućnost „kao u oči rođene majke“. A onda je postao netko tko svuda unosi „dosadu, sumornost, nezadovoljstvo“, tko je postao „prgav, svirep“, koga „gnjev davi“.

Ivanov je, kako ga je napisao Čehov i kako ga je Nekrošius pročitao i želio predočiti, istodobno i Hamlet koji to ne želi biti, i Molièreov licemjer Tartuffe i Gončarovljev bezvoljni Oblomov, i Bayronov duhovno umrli Manfred i mnogi drugi neodlučni junaci svjetske književnosti, koji govore o svevremenosti naše civilizacije koja se ne uspijeva suočiti s uzrocima svojih književnih proroka. To je vjerojatno i razlog zašto se u predstavi Ivanov na kraju ne ubija, nego s vjenčanja išeta u daljnje traženje sebe.

U taj čehovljanski stari-suvremeni sadržaj predstave redatelj ukomponirava i nešto od sadašnjega europsko-litavskog društvenopolitičkog konteksta. Najprepoznatljiviji je svakako onaj predočen pijankom u Ivanovljevu kabinetu, a mnogo suptilniji i poetičniji sažeo je u novi lik – Prolaznika, suvremenog Ahasvera, uobličena u impresivnoj glumačkoj pojavnosti Franje Kuhara, koji je kao zbunjen, odrpan i gladan, svojevrsna oporuka neoliberalne civilizacije.

Tako zamišljenu predstavu ansambl, onaj koji je predstavu igrao, nije mogao ostvariti. Ponajprije jer je većina ansambla Nekrošiusovu ideju „odbila“ razumjeti i jer nije bilo zajedničke sinergije koja bi ponudila nešto više od glumačkih afektacija pojedinaca koji su, ne prvi put, pozornicu nacionalnog kazališta iskoristili za produciranje sebe. U tome po običaju prednjači Nina Violić.

Ni Bojan Navojec, interpret Ivanova, nije uspio sebe podrediti liku. Isto se može reći i za Lanu Barić koja je glumački siromašno i odveć histerično glumila Anu/Saru. S nešto više nijansi, najviše u zadnjem činu, ulogu Saše odigrala je Luca Anić. Uz Kuhara veoma su dobri bili Goran Grgić (Lebedjev) i Dragan Despot (Šabeljski), koji su znali predočiti nijanse Čehovljeve grotesknosti, te Luka Dragić kao brižni liječnik Ljvov.