Ivanov bez budućnosti

Nakon premijere Čehovljeva Ivanova u zagrebačkom HNK-u 5. svibnja u režiji proslavljenoga litvanskog redatelja Eimuntasa Nekrošiusa 6. svibnja na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih, gostovalo je Narodno pozorište iz Beograda s istom dramom, u režiji Tatjane Mandić Rigonat. Tako je Ivanov, nehotice, bio ne samo dobra prigoda za usporedbu dviju režija nego i dviju izvedbi, od kojih je svaka na zanimljiv i različit način prepoznala i iščitala probleme Čehovljeva dramskog junaka.

No prije svake usporedbe važno je napomenuti da ni jedna predstava nije osiromašila umjetnost dramatičara – što se u modernom hrvatskom teatru osobito cijeni – pa je publika mogla uživati u integralnom tekstu i svemu što ga čini svevremenim. I što jamči ozbiljan uvid ne samo u prepoznavanje kazališnih vrijednosti nego i glumačkih kreativnosti dviju predstava i dvaju teatara, hrvatskoga i srbijanskoga.

Zato, uz već spomenute, evo još nekih, itekako uočljivih sličnosti. Prvo, obje su predstave u Čehovu tražile i našle dramatičara čije dramatičarsko umijeće dokazuje kako od praizvedbe 1887. do danas nema velike razlike u čovjekovu osjećanju sebe, da se radost i melankolija, nada i beznađe, psihologija i sociologija – i tamo gdje su dio karaktera dramskih likova – nisu promijenile. Da Čehov, kako sam svojedobno napisao – a sada to moram naglasiti da me netko ne bi optužio za plagiranje – nije dosadan i nesuvremen autor neuhvatljive slojevitosti u kojoj egzistiraju neuroze, histerije, očajanja, nezadovoljstva i razočaranja naših života.

Zatim da je isti taj Čehov, opet ponavljam sebe, svojim dramskim opusom stvorio samosvojan Svijet koji se, kako piše srpski čeholog Jovan Hristić, „ne može svesti na jedno osjećanje, jedno raspoloženje ili jednu ideju“. Kao i da se u njegovim likovima sve sudbine nalaze u jednoj, kao što se jedna nalazi u svima. I da je suvremenog čovjeka u suočavanju sa sobom, s dijelom sebe kojega nije poznavao ili nije imao potrebe vidjeti kao sebe, uputio u filozofske dubine i suvremenu shizofreničnost, koja u trenucima lucidnosti demaskira život i kada se misli susprežu jer ih je strah kaosa koji u misli nadire. Dakle u objema predstavama Čehov je ponudio slojevitost osjećaja, raspoloženja i mišljenja, koja su čas melodrama i komedija, čas drama i tragedija, čas groteska. I tu prestaju sličnosti između dviju predstava. A razlike?

Drastična je u kraju predstave. Ivanov u Nekrošiusovoj redateljskoj interpretaciji s vjenčanja odšeta, valjda u dalje traženje sebe, dok se Ivanov u redateljskom čitanju gospođe Mandić Rigonat prije vjenčanja sa Sašom ustrijeli. Ne dobije nikakvu šansu da i dalje kinji sebe i sve oko sebe.

Od početka predstave, ne bez razloga, Ivanov redateljice Mandić Rigonat odijeljen je od ostalih sudionika njegove drame. Leži na biljarskom stolu, a njegove buduće žrtve promatraju ga s podignutoga gledališta uokvirena baroknim okvirom, u čijoj dubini na stolicama sjede akteri i svira orkestar, koji će tijekom predstave pratiti dramsku radnju. Kroz okvir ulaze u prostor dramske žrtve. I što predstava više odmiče, sve je uočljivija razlika između ta dva svijeta, svijeta promatrača drame i žrtve drame.

Prostor Ivanova miriše na smrt. Osim što je odvojen od svih, okružen je stiliziranim barokno-secesijskim pokućstvom ljubičastih, mrtvačkih boja. Tu će se odigrati i posljednji trenuci njegova života i sam čin smrti.

Tako osmišljenim kazališnim prostorom i s mjerom popunjenim stiliziranim namještajem, (scenografija Branka Hojnika), a osobito promišljenim vođenjem dramske radnje i Nikole Ristanovskog, koji suptilno i psihološki nijansirano glumi Ivanova, redateljičina interpretacija otpočetka u intenciji, a prema kraju predstave i u realizaciji, sumira život Nikolaja Aleksejeviča Ivanova. Svodi predsmrtnu bilancu čovjeka koji ne zna što će sa životom, ali zna da taj život ne vrijedi ničije žrtve.

Njezin Ivanov sve više tone u vlastite probleme. Sve više mrzi „svoj glas, svoje korake, svoje ruke, svoje odijelo, svoje misli“, sve je više gnjevan, razdražljiv, prgav, opor, sitničav, umoran, misli smućenih, „duše okovane nekakvom lijenošću“ i sve je manje u stanju „razumjeti samoga sebe“. Pitanje razumijevanja sebe provodna je misao predstave.

Na razumijevanju sebe inzistiraju i njegova žena Ana/Sara i zaručnica Saša, koja Ivanova želi spasiti. Saša od nauma ne odustaje sve dok se Ivanov prije vjenčanja ne ustrijeli. Na biljaru na kojem je na početku predstave ležao bezvoljan na kraju leži mrtav, prekriven bijelim ljiljanima kao na odru.

Riječ je o impresivnoj predstavi koja upozorava na neodlučnost suvremenog intelektualca, utonula u inertnost, tromost i ravnodušnost, koji, kako je Ivanova definirao Čehov, „ne rješavaju pitanja, nego pada pod njihovim teretom“. Takav intelektualac uvijek traži ravnotežu između svojeg unutrašnjeg svijeta i njegovih manifestnih postupaka.

U ostvarenju predstave najveći obol dali su glumci. Uz već spomenutoga Ristanovskog vrsnošću se izdvajaju Nada Šargin (Ana/Sara) i Hana Selimović (Saša), koje su uloge odigrale nijansirano i u velikom rasponu. U glumačkom rezultatu slijedi ih groteskno komični Predrag Ejdus (Šabeljski) i efektni Nenad Stojmenović (Borkin).