Iskorak hrvatske glazbe

Uključivanjem Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a u program 29. MBZ-a, s redovitim ciklusima tih ansambala, pokazan je bitan odnos tih glazbenih institucija prema suvremenom glazbenom stvaralaštvu te osiguran i vrlo dobar posjet slušatelja, čime je ostvarena bolja informiranost zagrebačke javnosti o događanjima na području suvremene glazbene tvorbe. Zbor HRT-a imao je nastup 25. travnja u Muzeju Mimara u ciklusu Sfumato, a Simfonijski orkestar HRT-a svirao je 27. travnja u Majstorskom ciklusu pristojno popunivši prostranu Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog.

 Za Zbor HRT-a pozvan je u goste finski dirigent Nils Schweckendiek, što je i odredilo program uključivanjem skladbi suvremenih finskih autora, pa je koncert i naslovljen Finske daljine, dok je gost dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, francuski maestro Pierre-André Valade, dobio praizvedbe dviju skladbi hrvatskih skladatelja, simfonijske poeme Kako je Potjeh tražio istinu za orkestar i elektroniku Vjekoslava Nježića i Sinfonie Mladena Tarbuka, a s njim je u Zagreb stigao i vrhunski slovački violinist Milan Pal’a, koji je svojski virtuozno „otprašio“ zahtjevni Koncert za violinu i orkestar Britanca Harrisona Birtwistlea.

Finska skladateljica Kaija Saariaho i njezini sunarodnjaci Pertu Haapanen i Antti Auvinen manje su nam poznata imena pa je bilo još zanimljivije saznati koja nova rješenja donosi i nudi produkcija predstavnika naroda poznata po djelima Jeana Sibeliusa (1865–1957). Izvedene zborske skladbe mogle su uvjeriti u dinamičnu i inventivnu produkciju, pogotovo nakon što smo čuli praizvedbu djela Obviously Foreign Infantry za mješoviti zbor nazočnoga skladatelja Anttija Auvinena. To je glazba izrazito angažirana, pomalo „militaristička“ i svakako gromoglasna. U toj konkurenciji, a u usporedbi sa završnim zborom A Wilderness of Sea Amerikanca Alexa Freemana, praizvedeno djelce Beyond the Dead­line Frana Đurovića (i naš se skladatelj priklanja engleskom nazivu!) najvjerojatnije će ostati tek „jednokratna pojava“. Zboru i solistima svakako pohvale za ostvarene izvedbe.

Praizvedena Sinfonia svestranoga Mladena Tarbuka ostvarenje je koje pobuđuje i zavređuje osobitu pozornost. Dirigent, pedagog, glazbeni pisac i još mnogo toga, a dakako u prvom redu skladatelj, Tarbuk očito dobro poznaje i promišlja suvremeni trenutak i problematiku glazbe u cjelovitosti pojave te umjetnosti u današnjem svijetu i u okvirima hrvatske/europske tradicije te na izazove i pitanja odgovara glazbom koja je doista „umjetnost zvučanja“ i opus finitum ed apsolutum. Poštujući klasično naslijeđen oblik, sadržajno ga osmišljava doista „suvremenim“, našem vremenu „dosuđenim“ melodijsko-harmonijsko-ritmičkim iskazima, ali ostaje vjeran kanonima slušljivosti, komunikativnosti, formalne razrađenosti i smislenosti, što glazbu čini činom umjetničkoga pregnuća namijenjena i ponuđena drugim „kanalima“ glazbe kao izvedbene umjetnosti, dakle interpretima i slušateljima. I bez detaljnije „muzikološke analize“ jednostavno je moguće reći „hvala“ skladatelju za djelo koje i ovom našem „nevremenu“ glazbom daje svojevrsnu nadu i utjehu. Zbog toga Tarbukovu Sinfoniju i smatram posebno vrijednim iskorakom suvremene hrvatske glazbe, sviđalo se takvo mišljenje nekomu ili ne.