Ikone rocka veće od života

Oskarovac Ron Howard neosporno je vrlo darovit, ali i pomalo netipičan autor čija karijera ponekad i osjetno meandrira i koji je u ostvarenju svojih ciljeva očigledno spreman i na brojne kompromise. S jedne strane Howard je ambiciozan i veoma pedantan filmaš sposoban sugestivno i intrigantno ekranizirati biografije poznatih osoba (Genijalni um, Cinderella Man), a s druge se zna na promišljen i vrlo zanimljiv način uz impresivno scenografsko i ikonografsko rekreiranje određenih razdoblja pozabaviti istinitim događajima i njihovim protagonistima (Apollo 13, Frost/Nixon). S treće je, pak, strane spreman na ponekad i prilične ustupke producentima, pa režijski potpisuje ne osobito ambiciozne adaptacije bestselerskih romana kakvi su Da Vincijev kod, Anđeli i demoni i Inferno, da bi na račun tih ustupaka, u koje se ubrajaju primjerice uspjela romantična humorna drama Šutnja (ni)je zlato te na pozadini nastanka romana Moby Dick Hermana Melvillea temeljena u cjelini tek solidna biografska pustolovna drama U srcu mora, došao u mogućnost realizirati projekte do kojih mu je uistinu stalo.

Takvi su recimo remek-djelo Frost/Nixon, sjajna politička drama o glasovitom televizijskom razgovoru britanskoga novinara Davida Frosta i aferom Watergate najprije uzdrmana, a potom i na ostavku prisiljena bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona te u dobroj mjeri biografska sportska drama Utrka života, storija o šestogodišnjem sportskom rivalstvu dvojice svjetskih prvaka Formule 1, pedantnog i poslu maksimalno predanog Nijemca Nikija Laude i neodgovornog britanskog plejboja Jamesa Hunta. Ponekad je teško reći koji Howardov film pripada u koju od navedenih „kategorija“, jer riječ je o savjesnom redatelju koji uvijek ostvaruje barem solidne filmove u kojima je primjetna njegova redateljska vještina i koji gledateljima jamče većinom pristojnu zabavu, a nerijetko i znatno više od toga.

Kontekst, ritam i tajming

Već iz kratka pregleda dosadašnje Howardove redateljske filmografije razvidno je da njemu bolje leže stvarni likovi i njihove biografske priče i drame, obično „veće od života“ te smještene u konkretna razdoblja i sociokulturne epohe, od fikcijskih zapleta i u realnost neutemeljenih likova s kojima ponekad kao da ne zna što napraviti i u kreiranju kojih mora udovoljavati željama producenata. U slučaju glazbenog dokumentarca The Beatles: Eight Days a Week – The Touring Years, koji opisuje tri inicijalne i probojne godine znamenite liverpulske četvorke, kad su John, Paul, George i Ringo stekli ni sa čim prije ili poslije usporedivu svjetsku slavu te proveli na praktično neprekidnoj svjetskoj turneji, istodobno trajno mijenjajući i redefinirajući rock-glazbu te oblikujući pop-kulturu i svije(s)t mladih diljem svijeta, Howarda zatječemo u autorski ne optimalnom, ali svakako vrlo potentnom izdanju u kojem njegov afinitet prema stvarnim osobama i događajima itekako dolazi do izražaja, baš kao i osjećaji za izbor najkvalitetnijeg arhivskog i dokumentarnog materijala te spretno dramaturško i narativno oblikovanje tih događaja s istančanim senzibilitetom za njihovu učinkovitu kontekstualizaciju, ritam i tajming, kao i za rijetka poigravanja samim materijalom.

O bendu The Beatles nema smisla previše trošiti riječi, jer o četvorici glazbenika iz Liverpoola koji su presudno utjecali na pop-rock-glazbu i njezinu popularizaciju te joj usmjerili tijek valjda sve znaju i oni koji nikad u životu nisu odslušali neki pop-rock-album. Kako i izvorni naslov upućuje, Ron Howard i scenaristi Mark Monroe (dokumentarci Prije potopa i oskarovac Zaljev) i P. G. Morgan (dokumentarci Roman Polanski: Wanted and Desired i State of Control) usredotočuju se na tri godine, od jeseni 1963. do ljeta 1966, koje je bend proveo na turneji. Iako reklamni slogan filma „bend koji znate – priča koju ne znate“ nije istinit, jer je i priča o nastanku popkulturnoga mita sasvim dobro poznata, autori je uspijevaju uobličiti na atraktivan, dinamičan, zanimljiv, zavodljiv i dovoljno intrigantan način, ponekad u tolikoj mjeri da se i poznati detalji mogu učiniti novima i nepoznatima. Trajno najprodavaniji bend svih vremena, koji je tijekom 60-ih inicirao pravu kulturnu revoluciju, zatječemo u najplodnijem i najkreativnijem razdoblju, u vrijeme kad od već vrlo popularna britanskog benda nakon gostovanja u TV-showu Eda Sullivana na američkoj postaji CBS u veljači 1964. prerastaju u svjetsku senzaciju te iniciraju dotad, a i poslije ni sa čim usporedivu, histeriju među mladima – osobito djevojkama – diljem svijeta. Ta bitlmanija osnovno je vezivno tkivo Howardova filma, a o njezinoj erupciji i intenzitetu uz same članove benda, pri čemu su Paul McCartney i Ringo Starr dali svježe nove intervjue, dok John Lennon i George Harrison govore u arhivskim isječcima, svjedoče i sukreatori i sudionici spomenute kulturne revolucije.

Pored glazbenog producenta Georgea Martina, redatelja dvaju onodobnih ažurnih dokumentaraca o bendu Richarda Lestera i redatelja Richarda Curtisa, koji priznaje da su dečki svojim humorom utjecali na njegove romantične komedije, tu su glumice Sigourney Weaver, koju u crno-bijelom isječku i vidimo kao mladu djevojku među publikom, te Whoopi Goldberg, koja tvrdi da su upravo The Beatles odigrali važnu ulogu u rasnom osvještavanju i emancipaciji njezina naraštaja, jer su primarno funkcionirali kao univerzalni idoli s kojima se svatko može poistovjetiti. Howardov dokumentarac inventivno je složen kolaž found footagea, koncertnih snimki, starijih i novijih razgovora, isječaka iz TV-reportaža i emisija te privatnih filmskih zapisa, kojima se autor povremeno poigrava na način da primjerice u nekoliko navrata fotografije „oživljava“ detaljem dima koji se diže iz cigareta te u jednom animacijom kiše u pozadini, a u završnici se dotiče i osobnih i autorskih mijena, sazrijevanja i eksperimentiranja članova benda, koji su kao svoje eponimno remek-djelo na razmeđu mladenački poletne i zrel(ij)e faze stvorili album Sgt. Pepper´s Lonely Hearts Club Band.

Omiljeni marginalci

S druge strane, kultni pjesnik margine i humanizma Jim Jarmusch, koji nam se trenutno u kinima predstavlja i sjajnom humornom egzistencijalnom dramom Paterson, u glazbenom dokumentarcu Gimme Danger postiže slabiji rezultat. Kao što je vidljivo i u Patersonu, koji se odveć pojednostavnjeno i uz zanemarivanje redateljeva prethodnog odličnog ostvarenja Samo ljubavnici preživljavaju proglašava njegovim povratničkim filmom, Jarmusch je zreo, promišljen, mudar, životnim vrijednostima posvećen i veoma senzibilan umjetnik koji u svojim igranim filmovima od naizgled banalne svakodnevice na dojmljive načine stvara (filmsku) poeziju. Jarmuschov prepoznatljivi filmski univerzum, koji je u Patersonu u nekim segmentima potisnut i tek mjestimice naznačen, čine ekscentrični te manje ili više pomaknuti protagonisti koje pratimo u njihovim rubnim stanjima uz prelaženja stvarnih ili metaforičkih granica. Obilježja su autorova rukopisa dominantni pozitivizam i altruizam, ljubav prema likovima i životu uopće, naglašeno afirmativan odnos prema Jarmuschu omiljenim marginalcima i njihovim naizgled tako običnim i za film prividno posve nevažnim pričama te poetizacija svakodnevnih i pomalo bizarnih, ali u biti neopisivo važnih detalja.

U ukratko opisanu kontekstu kultni rock-bend The Stooges i njegov osebujni frontman Iggy Pop (pravim imenom James Newell Osterberg Jr.) savršeno se uklapaju u Jarmuschov autorski univerzum. Dakako, uz određene ograde, jer priča o Iggyju i The Stooges nije ni u primisli „obična“ i „nevažna“ kao ona koju pratimo u Patersonu, već očekivano obiluje neobičnim epizodama i pomaknutim detaljima iz prošlosti – manjim dijelom i nedavne – prema autoru najvećeg rock-benda svih vremena.

Iggyjev lik i djelo

Osim u razgovoru s Iggyjem, „izumiteljem“ koncertnih zaranjanja u publiku bacanjima s pozornica, koji se u radu oslanjao na djela različitih glazbenih začinjavaca od Johna Coltranea do Jima Morrisona, te arhipunk-komedijašem koji kao da se ni danas, a nedavno je proslavio sedamdeseti rođendan, nimalo ne štedi, Jarmusch kao scenarist i redatelj priču o protopankerima The Stooges detaljizira i zaokružuje razgovorima s menadžerom Dannyjem Fieldsom, zaslužnim za sklapanje prvoga diskografskog ugovora benda s prestižnom etiketom Elektra, s gitaristom, tekstopiscem i producentom Jamesom Robertom Williamsonom, koji je iznimno obilježio stvaralaštvo benda u kasnom razdoblju njegove izvorne postave, s danas pokojnom, a za uspjehe benda važnom braćom Ronom i Scottom Ashetonom, ali i primjerice s Ewanom McGregorom, koji je u odličnoj biografskoj glazbenoj drami Zlatni baršun Todda Haynesa lik glam-rock-glazbenika Curta Wilda kreirao dijelom prema Iggyjevoj glazbenoj osobnosti.

Najveći problemi s kojim se Jarmusch ne uspijeva nositi u dokumentarcu u kojem također mjestimice poseže za animiranim segmentima, jesu povremena monotonost dijaloške forme, što katkad dovodi do dosade, pretjerano oslanjanje na Iggyjevu karizmu koja se doima ocvalom i manirističkom te ponajviše to što poznavateljima Iggyjeva lika i djela te djelovanja The Stooges ne otkriva ništa novo, dok zbog vlastitog idolopoklonstva to kao da podrazumijeva, bez potrebe da detaljnije približi i elaborira veličinu i značaj osebujnog glazbenika i benda. Iggy Pop i The Stooges tako u Gimme Danger ipak nisu dobili celuloidni spomenik kakav zaslužuju.