Hit-roman na češki način

Da su dječje oči, baš kao i one pjesničke, velike od znatiželje i čuđenja, odavno je poznato; baš kao što je poznato da upravo dječja perspektiva, ako je se prihvati vješt autor, može donijeti specifičan, a u mnogočemu i svjež pogled na svijet. Toga je svjesna bila i češka književnica Irena Dousková (1964) pišući svoj kraći roman Ponosni Budi (Hrdý Budžes, 1998), inače autoričino prvo ukoričeno izdanje u Hrvatskoj (Hena com, prevela Renata Kuchar). Iako je debitirala romanom Goldstein piše kćeri (Goldstein píše dceři, 1997), Douskovoj je velika vrata češke književnosti otvorio upravo Ponosni Budi, koji je potkraj prošlog tisućljeća stekao veliku naklonost publike i status književnog hita, a dočekao je i svoju kazališnu inscenaciju. Nakon toga Dousková je objavila još nekoliko proznih knjiga koje su mahom naišle na dobar prijem kod publike, no nijednoj od njih nije pošlo za rukom dosegnuti popularnost Ponosnog Budija.

Glavna junakinja, ujedno pripovjedačica romana, osmogodišnja je Helena, djevojčica pomalo iskompleksirana zbog viška kilograma, ali istovremeno vrlo bistra i inteligentna. Njezina perspektiva može se usporediti s perspektivom malog Perice iz proze Vjekoslava Majera Iz dnevnika malog Perice, odnosno onom iz kultnoga Golikova filma Tko pjeva zlo ne misli: svijet odraslih posredovan je kroz filtar dječjeg očuđavanja zbilje, ton je lepršav i živahan, dok samo pripovijedanje u velikoj mjeri počiva na anegdotalnosti, na ulančavanju manjih i semantički zaokruženih epizoda u jedinstvenu i homogenu cjelinu. Roman obuhvaća razdoblje od otprilike godine dana u čehoslovačkim „normalizacijskim“ sedamdesetima, a podijeljen je na dvadeset naslovljenih poglavlja čiji nazivi sažimaju ono što će se u njima zbiti (npr. Kako je Olinka bila mrtva) i završava hepiendom: roman zaključuje poglavlje Kako se sve završilo, u kojem se otkriva da se Helena s obitelji seli u toliko sanjan i žuđen Prag, gdje njezini roditelji dobivaju angažman u kazalištu. Bijeg iz provincijske sredine (češki gradić Ničín) prekretnica je u životu glavne junakinje, i to ne samo fizička, tj. geografska (promjena mjesta stanovanja), nego i duhovna (junakinja se seli u sredinu u kojoj će moći razviti i zadovoljiti svoje intelektualne i kulturne afinitete i talente). Činjenica da je, kao što je već spomenuto, sve što se zbiva u romanu viđeno kroz oči Helene kao jedinog pripovjedača i fokalizatora rezultira situacijom dobro poznatom iz proza s infantilnim pripovjedačem, u kojima čitatelj obično zna (ili, bolje rečeno: razumije) mnogo više od pripovjedača.

Komična naivnost

 Dječja naivnost nerijetko izaziva komičan dojam, što je jedno od važnijih obilježja ove knjige. No komičnost ne proizlazi samo iz nerazumijevanja svijeta odraslih ili političkog trenutka kao zakulisja tog svijeta, već podjednako tako i iz nerazumijevanja jezika (vokabulara). Uostalom, u tome se krije značenje naslova romana – Helena ne razumije pjesmu klasika češke poezije Stanislava Kostke Neumanna, pa riječi „ponosan budi“ shvaća kao ime nekog heroja koji u njezinoj bujnoj mašti odolijeva svim mogućim i nemogućim iskušenjima i zamkama svoga vremena.

Ipak, pored zabavnosti koju je romanu Ponosni Budi teško osporiti, pred čitateljem malo-pomalo izranja društvena i politička ozbiljnost olovnih ranih sedamdesetih. Helena je, naime, dijete kazalištaraca zaposlenih u provincijskom kazalištu, a profesionalnu sudbinu ugrožava im politička neukalupljenost – zbog otpora spram socijalističkih normi (npr. odbijaju se učlaniti u Savez socijalističke omladine) primorani su napustiti kazalište. „Veliki svijet“ onodobne čehoslovačke zbilje provaljuje tako u „mali svijet“ osmogodišnje Helene kroz prizmu odnosa njezinih roditelja spram službene ideologije. Pritom je sve, dakako, pomalo pojednostavnjeno, što uvjerljivosti romana nimalo ne šteti; štoviše, dječji pogled pripovjedačice upravo zbog te pojednostavnjenosti doima se pravim, autentičnim.

I lagano i teško štivo

No bilo bi nepošteno roman Ponosni Budi svesti tek na pokušaj razgolićavanja društveno-političkih mehanizama onodobnog totalitarizma. Na nešto više od stotinjak stranica osvjetljava se cijela lepeza tematskih niša povezanih s Heleninim unutarnjim svijetom, koje su ipak u prvome planu romana: njezin odnos prema djedovima i bakama, prema biološkom ocu kojega poznaje iz svega nekoliko pisama koje je iz Amerike poslao njezinoj baki, odnosi njezine majke i očuha, kojega smatra pravim ocem, njezin interes za umjetnost, opčinjenost Pragom… A zagrebemo li pritom tek površno u autoričin životopis, vidjet ćemo da je Ponosni Budi u velikoj mjeri autobiografski tekst. Irena Dousková, rođena Freistadtova (glavna junakinja preziva se Freisteinová!), u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća preuzima majčino djevojačko prezime (baš kao i Helena u romanu), njezin je otac 1964. emigrirao u inozemstvo (što je slučaj i Helenina biološkog oca), majka i očuh bili su joj glumci u jednom provincijskom kazalištu, a obitelj se 1976. preselila u Prag.

Malo tko će tvrditi da Ponosni Budi donosi neku veliku novinu ili velik pomak u češkoj književnosti. To nije roman s velikim R, ali to se autorici ne može predbaciti jer joj to nije ni bila ambicija. Vrijednosti njezina romana ne počivaju u formalnoj ili stilskoj inovativnosti, već u varijantnosti, u uspješnoj razradbi već potvrđena recepta za kojim su posegnuli brojni drugi autori. Dousková je, naime, u tekstu jednostavno preuzela dječju perspektivu u književnosti za odrasle, ali to je njezino preuzimanje zahvaljujući zanimljivoj sadržajnoj nadogradnji oslobođeno potencijalne shematičnosti ili zamornosti. Njezin tekst zabavlja, ali pritom nije samo zabavan; on je i lagan i težak, smiješan koliko i ozbiljan, pa nam se svakodnevni problemi mogu činiti barem malko podnošljivijima. A ponekad nam je baš to toliko potrebno.