Govornica

Postojala je svojedobno doskočica kojom su se međusobno častili naši poslovično duhoviti političari. Kad bi nekom protivniku željeli nabiti na nos kako mu je stranka malena i beznačajna, dobacili bi mu da ta stranka održava kongrese u telefonskoj govornici. Sada te dosjetke više nema, ne zato što više ne bi bilo malih i beznačajnih stranaka, nego zato što više nema telefonskih govornica.

Životare još nekako javni telefoni, ali oni su smješteni u prozirnu plastičnu školjku, ili su pričvršćeni na zid bez ikakve zaštite. A i njih rijetki koriste, možda upravo zato što se oni više ne nalaze u elegantnoj kućici kao nekad.

Jer govornice su nekada doista bile kućice. Ušli biste lijepo, zatvorili za sobom vrata i tako se izolirali od buke i od svake druge smetnje. Bolje govornice imale su i malu policu, a najbolje na toj polici još i telefonski imenik (doduše, vezan lancem). U svakom slučaju, kad bi čovjek u govornici ubacio novac u prorez, uspostavio bi ondje nekakav svoj mali privatni prostor, za koji bi znao da će iduće tri minute – koliko je mogao trajati razgovor – biti samo njegov.

Doduše, bilo je s tim govornicama i problema. Telefoni su se u njima često kvarili i to najčešće na taj način što ne bi uspostavili vezu, ali bi zadržali novac. Onda, bilo je nekih balavaca kojima su govornice smetale, pa su otkidali slušalice i razbijali aparate, pa zato, ako ste i našli govornicu – a bile su u nekim dijelovima grada i prilično rijetke – niste nipošto mogli biti sigurni da ćete doista i telefonirati. Napokon, neki su divljaci telefonsku govornicu koristili i kao pisoar, pa tako boravak u njoj nije baš bio ugodno iskustvo.

Ipak, moglo bi se odlučno ustvrditi da su govornice bile simbol jednoga tipa komunikacije i važan znak jedne epohe. Koliko znači njihov nestanak – a on je sasvim očito povezan s pojavom mobitela – dobro se vidi po nizu simptoma, a najviše po tome što se posve promijenila dramaturgija filmova i televizijskih serija. Jer nekada je junak napete priče doživljavao u potrazi za telefonom svakojake peripetije, koje smo mi s pažnjom pratili. Kad bi pak napokon našao govornicu i okrenuo broj, vidjeli bismo kako na drugoj strani netko diže slušalicu, pa potom doziva onoga kome je poziv upućen, dok dotični ne čuje jer se upravo tušira, pa mi umiremo od straha kako će to utjecati na ishod cijele pustolovine. Danas pak ta fabularna mogućnost posve nestaje, naprosto zato što su nestale govornice, a došli mobiteli, pa su svi sa svima uvijek povezani.

No lako je meni za filmove i televizijske serije, oni momci što ih proizvode već će se nekako snaći; mnogo mi je važnije naglasiti da je telefonska govornica i inače, u stvarnome svijetu, bila alegorija jednog načina života. Dobro se to vidi onda kad se nabroje njezine osobine.

Ponajprije, i najvažnije, telefonska govornica stajala je na jednom mjestu, pa ako ste se htjeli njome poslužiti, morali ste do nje doći. Podrazumijevala je, dakle, neki stupanj truda i neku mjeru kretanja. A to znači da je i samo telefoniranje bilo osobita situacija, kojoj se onda čovjek morao sav posvetiti, iz čega slijedi da su razgovori bili i važni.

Doista, čovjek je ulazio u javnu govornicu samo onda kad mu je ona doista trebala: ne bi on išao petljati s onom slušalicom sumnjive čistoće i s onim iskrzanim brojčanikom, da se nije radilo o nečemu važnom, bez obzira na to je li riječ o poslovnom dogovoru ili o ljubavnom sastanku. Služenje govornicom bilo je, k tome, dobrovoljno – jer nitko nas nije na njega tjerao – a to je čovjeku davalo osjećaj da kontrolira vlastite komunikacije, pa čak i same društvene odnose.

Onda, govornica je tražila i nešto znanja, pa se njome nije mogao služiti svatko. Trebalo je naučiti kako se provjerava linija prije nego što se ubaci novac, kada se može smatrati da je veza uspostavljena, kako se postupa u slučaju da je na drugoj strani telefon zauzet. A da se i ne govori kako su u govornicama stajali isključivo oni telefoni s okruglim brojčanikom, pa je biranje broja trajalo dugo, a pogreška je mogla biti fatalna.

Napokon, sve je to nešto i koštalo, pa se čovjek nije u telefonske razgovore upuštao olako i bez razmišljanja, niti ih je mogao otegnuti bez kraja i konca, kao što se sada najčešće radi. Kad smo telefonirali, onda smo bili svjesni da telefoniramo, i da će to izazvati stanovite posljedice. Zato smo tada i govorili odmjerenije, a i sažetije.

Ne moram valjda ni naglašavati da je sve to danas sasvim suprotno. Telefon nije fiksiran na jednom mjestu, nego svuda ide s nama, pa se njime služimo kad god nam padne na pamet. Upravo zato, mi više ne telefoniramo samo onda kad je to potrebno – kad imamo, reklo bi se, nekakvu poruku – nego i iz bezbroj drugih razloga: zato što nam je dosadno, zato što smo osamljeni, zato što nismo zapamtili neki podatak, znajući da uvijek možemo provjeriti telefonski. A pritom mobilni uređaji načinjeni su tako da za njihovu uporabu nije potrebno nikakvo znanje: samo pritisnete odgovarajući gumb i veza se uspostavlja. To je i razlog što toliko telefoniramo: volimo što nam barem to ide lako, kad nam već tolike druge stvari u životu idu teško.

Dakako, primamljivo je još i to što sad nemamo osjećaj da smo telefonirajući nešto i potrošili. Znamo mi, doduše, da se negdje vrti nekakvo brojilo i da ćemo mi sve to ipak na kraju platiti, ali ta spoznaja nije dovoljna da nas odvrati od brbljanja.

Zato bih ovdje iznio jednu ideju. Možda bi trebalo ponovno uvesti govornice, one prave, s vratima i policom? Da se razumijemo: u njima ne bi bilo fiksnoga telefona, nego bismo i dalje razgovarali preko mobitela, kao što i sad činimo; ali, možda bi nas onaj tijesni prostor natjerao da govorimo rjeđe, razumnije i odmjerenije. A i političari bi se opet mogli slikovito svađati.

No, tko bi više mogao vratiti tu povijesno nadmašenu instituciju? Za to bi trebalo biti Supermen! A ni on se već jako dugo ne pojavljuje, valjda upravo zato što mu nedostaju govornice u kojima bi se presvlačio.