Glazbeni film o odrastanju

Dostupnost prošlogodišnjega ostvarenja Raspjevana ulica irskoga redatelja i scenarista Johna Carneyja u domaćoj kinodistribuciji zorno potvrđuje autorovu sklonost prema glazbenom filmu. To je već treće djelo u Carneyjevu opusu posvećeno glazbi i glazbenicima, što zapravo i ne mora čuditi jer je prije filmske karijere bio član skupine The Frames. Film Jednom (2006) o dablinskom uličnom sviraču koji upoznaje glazbenicu strankinju na izniman je način prikazao postizanje tzv. kreativnog samoostvarenja unatoč mogućim teškoćama, a nagrađen je i Oscarom za najbolju pjesmu. Mlada glazbenica i nekoć uspješan glazbeni agent za talente središnji su likovi filma Pjesma koja ljubav znači (2013) smještena u New York, ostvarenja koje samosvojno interpretira put prema uspjehu, ali i očuvanje osobnoga integriteta središnjega para.

Žanrovski gledano, Raspjevana ulica glazbeni je film o odrastanju. Sredinom 1980-ih u Dublinu, središnji lik, adolescent Conor (Ferdia Walsh-Peelo) zbog financijskih poteškoća roditelja prelazi iz privatne u državnu srednju školu. Iako mu je stariji brat Brendan (Jack Reynor) pouzdan oslonac i svojevrsni životni mentor, Conor je suočen s teškoćama u novoj obrazovnoj sredini jer ga maltretiraju ravnatelj Baxter (Don Wycherley) i nasilni učenik Barry (Ian Kenny). Ne bi li zadivio djevojku Raphinu (Lucy Boynton), koja želi postati manekenkom, pozove je da nastupi u glazbenom spotu njegova benda. No tek mora okupiti glazbenike i potražiti vlastiti glazbeni izraz. Conorov prvi školski drug Darren (Ben Carolan) predstavlja se kao producent i snimatelj, ali u stvaralačkom je smislu najvažniji Eamon (Mark McKenna), mladi glazbenik, majstor na više instrumenata.

Raspjevana ulica precizno ocrtava društveno i gospodarsko stanje Irske toga razdoblja, kao i posljedice snažne krize na stanovništvo, sklono iseljenju jer ostanak ne nudi nikakvu budućnost. Takvo stanje šteti i pojedincima i obiteljima, pa u obiteljima protagonista i nekih sporednih likova uočavamo svađe roditelja, alkoholizam, nasilništvo i razne druge poteškoće. No za mlade protagoniste to je datost, a ne podloga za dublje traume, pa u ovome filmu ne opažamo natruhe mogućega patetičnoga očitovanja njihova položaja. Sasvim suprotno, poticaj je to za izmicanje iz okružja stvaralačkim djelovanjem, glazbom kad je riječ o bendu Sing Street ili djevojčinim manekenstvom.

Upravo je glazbeni, dakle kulturni milje desetljeća presudni kontekst filma. Kako Brendan brata potiče na stvaranje originalne glazbe ne bi li izmaknuli pukim gažama, a Raphina je Conoru nepresušan izvor nadahnuća za pjesme, bend neprestano stvara izvorne skladbe. Prisjetimo li se da je to razdoblje obilježava uspon videospotova, odnosno vizualno predstavljanje glazbe, jasno je da i Sing Street svaku novu skladbu nastoje vizualizirati, a promjene njihova glazbenoga stila ili pak izgleda – od novo romantičara do alternativnih rokera – znak su potrage za osobnim i kulturnim identitetom, potrage koja se profilira u samostalnom izričaju. A to se profiliranje u ovome filmu naposljetku manifestira uspješnim nastupom u srednjoj školi, stvaralačkim iskazom tijekom kojega se apostrofira i suprotstavljanje autoritarnom ravnatelju, ali i doseže zajedništvo Conora i Raphine. Odnos je toga mladića i djevojke zapravo središnjica Raspjevane ulice, a njegova iznijansiranost preduvjet da ni u kojem trenutku film ne potone u redundantnost ili pak pretjeranu sentimentalnost, već je izrazito životan. I zbog toga završna sekvencija odlaska mladog para djedovim brodićem u Englesku nije tek geografski prelazak, nego je i izrazite simbolike mitskih razmjera. Ako upravljanje brodićem postaje znak odrastanja, upravljanja vlastitim životom, prelazak preko uzburkanog mora još je složenijih konotacija.

I dok se u filmu pojavljuje niz skladbi razdoblja, većinu izvorne glazbe kao i skladbi Sing Streeta potpisao je Gary Clark iz škotskoga sastava Danny Wilson, iako nije i jedini skladatelj u Raspjevanoj ulici. S obzirom da je Carney izrazito naklonjen likovima, priči i samome miljeu, ni gledatelj nema poteškoća pri uranjanju u filmsku građu, a pritom nije uvjetovan ni afinitetom prema glazbi razdoblja. Usprkos jasnoj prijemčivosti i mogućem širem gledateljstvu, Carney je vrlo daleko od pukoga populističkoga autora i bez ikakve transparentnosti. Kada znamo da je Walsh-Peelu ovo prvijenac, zadivljujuće je s kolikim uspjehom ostvaruje svoj lik. Sasvim uz bok su mu i Mc Kenna, Boynton te pogotovu Reynor, no šteta je što je karakterizacija ostalih članova Sing Streeta svedena više na svojevrsne skice negoli na potpunu sliku pa su i mladi glumci ostali bez snažnijih dosega. Snimatelj Yaron Orbach uz pomoć odjela produkcijskoga dizajna evokativno je prenio ugođaj Dublina 1980-ih pa se tridesetak godina od unutarfilmskih zbivanja do nastanka ovoga djela s lakoćom transponira u gledateljevoj percepciji.

Usprkos visokim dosezima Jednom i Pjesma koja ljubav znači, nema nikakve sumnje da je Raspjevana ulica zasad vrhunac stvaralaštva Johna Carneyja. S toga ne čude usporedbe s također izvanrednim irsko-britansko-američkim glazbenim filmom The Commitments (1991) Alana Parkera kao ni nešto recentnijim švedskim Mi smo najbolje (2013) Lukasa Moodyssona. Pritom su glazba i mjesto zbivanja poveznice Carneyjeva filma s Parkerovim, a glazba, odrastanje i razdoblje 1980-ih s Moodyssonovim. Tako je Raspjevana ulica istinski dragocjeno ostvarenje na domaćem kinorepertoaru, nostalgično bez patetike i šarmantno bez usiljenosti te se može uvrstiti među ponajbolja žanrovska djela u proteklih nekoliko godina.