Dobri duh Nove Gradiške

Teško je u nekoliko redaka sažeti sve ono što čovjek osjeća i proživljava kada se oprašta od prijatelja kakav je mnogima bio profesor Josip Ostić.

Samozatajan, uporan, radišan, iznad svega pažljiv suprug i otac, u svom gradu prepoznatljiv u društvenim djelatnostima, u OŠ Ljudevita Gaja i u župnoj zajednici Kraljice svete krunice, ali ponajviše po tome što je gotovo četvrt stoljeća nesebično i vrijedno radio na promicanju vrijednosti duboko ukorijenjenih u nacionalno biće hrvatskog naroda vodeći novogradiški ogranak Matice hrvatske u kontinuitetu od 1998. i uređujući vrlo zapažen Godišnjak od prvog broja 2000. do sedamnaestog, koji je upravo u tiskari.

Nikada se nije žalio, teškoće na koje je nailazio rješavao je mirno, potičući i druge na dijalog i zajedništvo.

Iznenada, u 71. godini, preminuo je 4. svibnja. Ta se vijest brzinom munje proširila gradom.

Okupili su se matičari u svojim prostorijama, a tihi uzdasi i pogledi govorili su više od izgovorenih riječi. Otišao je netko naš! Članovi Matice priredili su komemoraciju u Gradskoj vijećnici, u kojoj se 5. svibnja od dragoga profesora oprostio dio ljudi s kojima je radio na promicanju općedruštvenih i kulturnih vrijednosti.

A 6. svibnja ispratili smo ga na vječni počinak. Na Centralnom groblju u Novoj Gradiški okupili su se i brojni profesorovi prijatelji, članovi Matice hrvatske iz Nove Gradiške, Slavonskoga Broda i Zagreba, kao i brojni Novogradiščani s kojima je surađivao.

Toplim se riječima od njega oprostio i vlč. Ivan Štivičić, župnik župe Kraljice svete krunice, te istaknuo kako je taj strpljiv i nadasve radišan čovjek silno pridonio životu svoje župne zajednice promičući vjeru i ljudskost. Od profesora su se oprostili i članovi Hrvatskoga pjevačkog društva Graničar, čije je obnavljanje rada i potaknula Matica hrvatska.

U ime matičara od Ostića se oprostio i njegov osobni prijatelj i predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović, s kojim smo u kratkom razgovoru zabilježili: „S Josipom Ostićem, osim što sam ga znao iz matičarskih dana, jer je mnogo godina vodio novogradiški ogranak, vežu me još znatno starije uspomene. Ne samo da smo išli u istu gimnaziju nego smo i sjedili u istoj klupi. Uvijek sam u razredu imao osjećaj da je trebao dobiti ocjenu više u odnosu na druge učenike, za koje sam osjećao da su trebali dobiti ocjenu manje. Tako sam i poslije u životu vidio svoga prijatelja. Nikad ga ništa paradno nije zanimalo. Nisu ga zanimale velike scene ni blještavilo. Htio je tiho raditi i bio je uvjeren da samo naš marljivi rad i naša međusobna sloga mogu održati naš narod i da nas mogu držati među drugim narodima Europe i svijeta. Radio je ono što je najbolje znao, što je nabolje i najviše volio. Upustio se u kulturu i bio je pravi matičar po tome što je imao povjerenja u kulturu. Ljudi najčešće samo fraziraju kad kažu da imaju povjerenja u kulturu, a zapravo misle da je to nešto zadnje, nekakav ukras. Kad sve ostalo podmirite, može malo i kulture. A on nije tako mislio. On je mislio kao Matica hrvatska i kao veliki češki književnik Milan Kundera, koji je rekao: ‘Znate, kad sve počne propadati u nekoj naciji, onda se svi okupljaju u kulturi.’ Dakle, nosit ću ga u srcu kao osobitog i čestitog čovjeka. I ovo što govorim nisu prikladne riječi u jednom tužnom trenutku, nego čista istina.“

Dragi profesore, čast je bila surađivati s vama. S nama ste i dalje u svemu što ste ostvarili za života i ostavili generacijama koje dolaze.

I stoga, doviđenja, do susreta u našoj zajedničkoj vječnoj domovini.