Dobre stare predstave

Točno dvadeset pet godina prošlo je od premijere Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca, u režiji Krešimira Dolenčića, scenografiji Dalibora Laginje i kostimima Inge Kostinčer (u obnovi Dženise Pecotić), jedanaeste produkcije toga djela u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu od praizvedbe, 1935. Dvadeset pet godina ta predstava  stiliziranih folklornih okvira neprekidno je na repertoaru, prikazana 146 puta. U njoj se izmijenilo mnoštvo solista u glavnim ulogama, od kojih je dio nazočio svečanoj izvedbi, 2. svibnja, i bio predstavljen publici na kraju, na čelu s nezaboravnim premijernim protagonistom Janezom Lotričem.

Svaka “stara” repertoarna predstava ima dobrih i loših strana. Dobra je strana konzistentna glazbena izvedba, ovoga puta pod vodstvom Josipa Šege, s vrlo dobrim, zvučnim zborom i također vrlo dobrim, kontroliranim orkestrom koji je svirao u ugodnim dinamičkim okvirima. Ansambl ne pokazuje znakove umora iako nekim segmentima nedostaje malo svježine, poput baleta u završnom kolu, nekim solistima točnosti u tekstu i više scenske razigranosti, a i drugi čin je nepotrebno mračan, kao da se odigrava za pomrčine Sunca.

U zadnje dvije godine solističku podjelu pretežno sačinjavaju pjevači s ove svečane izvedbe. Stjepan Franetović osvajao je lakoćom  kojom izvodi Erinu dionicu. Tamara Franetović Felbinger, kao Đula, nažalost je bila indisponirana i jedva je izdržala treći čin na pozornici. Sofiji Ameli Gojić u ulozi Dome i Siniši Štorku u ulozi gazde Marka nedostaje zvučnosti, a svima više pijevnosti umjesto deklamatornosti u pjevačkim dionicama. Osim, dakako, Ljubomiru Puškariću čiji je   mlinar Sima pjevački dragulj predstave.

Za razliku od Ere koji s obljetnicama ima razloga za slavlje (druga izvedba sljedeće sezone bit će 700. izvedba djela!), još jedna “stara” predstava zaživjela je novim entuzijazmom, što posebno veseli, jer su neke izvedbe Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog prije dvije-tri godine već bile na rubu kliničke smrti. Odlična glazbena izvedba, s odličnim orkestrom i dirgentskim vodstvom Ivana Josipa Skendera, te s odličnom solističkom podjelom oduševila je na prijepodnevnoj izvedbi za škole (!), 25. travnja.

Predstava – također u režiji Krešimira Dolenčića, sa scenografijom Dinke Jeričević, kostimima Ike Škomrlj i Dženise Pecotić, te u koreografiji Sonje Kastl – za dvije će godine također napuniti 25 godina neprekidnog izvođenja, a nema razloga da se to ne ostvari. Zato je važno njegovati obnovljenu scensku pregnantnost glazbene drame kojoj su pridonijeli angažirani solisti, a ljepoti scene pridonijelo je odlično, prigušeno svjetlo Denija Šesnića.

U naslovnoj ulozi nastupio je Siniša Hapač koji je unio mnogo mekoće u pjevanje, s finom dinamikom u romanci, ostvarivši plemenitu interpretaciju. Luciano Batinić ostvario je Sulejmana s ratničkim žarom u scenskoj igri i glasovnoj sonornosti.

U svojim su ulogama prvi put nastupile dvije sopranistice. Na pozornicu matične kuće, nakon niza godina, vratila se Mira Vlahović kao Eva. Izvrsno ju je izradila i nastupila tako suvereno kao da je tumači godinama. Mlada Tanja Ružđak, u ulozi Jelene, uspješno nastavlja nizati nove uloge ove sezone u Zagrebačkoj operi, iskazujući ljepotu i sigurnost lirskoga glasa.

Stjepan Franetović bio je raspjevani Juranić; Ozren Bilušić, Mario Bokun i Davor Radić pouzdani u ulogama Alapića, Sokolovića i Levija. Jedina je slaba točka predstave stupanje muškog zbora u zakletvi u trećoj slici kojoj nedostaje vojničke čvrstoće koraka, što bi valjalo dotjerati.