Čista radost slikanja

Najnovija izložba u galeriji Matice hrvatske, ona splitskog umjetnika Vanje Pagara, iznenađuje ponajprije zato što je riječ o slikarskom ciklusu. Premda je Pagar po vokaciji akademski slikar, posljednjih je desetak godina radio sve osim slikarstva. Iz početnih slikarskih radova i promišljanja esencije slikarskog jezika uopće, karakterističnih za njegov rani rad, Pagar je krenuo prema instalaciji, akcijama i performansu. Taj dio njegova opusa, da se tako izrazimo, karakterizira jak društveni angažman i izražena kritika ideoloških i socijalnih paradigmi našeg vremena. Tako je u Rijeci 2004. priredio akciju nazvanu Anđelko ili ručak u parku, u kojoj je u ulogu performera stavio lokalnog beskućnika koji je imao zadatak provesti publiku gradom, ali svojim uobičajenim rutama, te ih je istovremeno upoznavao s načinom preživljavanja na ulici. Dati publici drukčiju perspektivu, svjedočanstvo o životu s margine društvenog, životu koji odbacuje vladajuće paradigme, bila je ideja tog performansa/akcije.

Ovaj najnoviji ciklus, osim što naznačuje Pagarov (barem privremeni) povratak slikarstvu, neobičan je i zbog svoje posvemašnje neangažiranosti. Radovi predstavljeni na ovoj izložbi najjednostavnije bi se mogli okarakterizirati kao čista radost slikanja, što podupire i nepretenciozan naslov ciklusa – Šarene slike. Privremena je to pobjeda estetike nad etikom u kontekstu vječne rasprave o smjerovima i ciljevima suvremene umjetnosti.

Ono što vidimo i jesu upravo šarene slike. Koloristički razigrane kompozicije utemeljene na igri dvaju elemenata – poteza i boje. Neki od radova djeluju snažno nadahnuti apstraktnim ekspresionizmom, dok se u drugima slikar poziva na neku vrstu reda okomica i dijagonala, što stvara dojam iznenadne ozbiljnosti i strogoće unutar inače posve zanesena, dječje zaigrana eksperimenta.

Eksperiment je ujedno i riječ koja mi prva pada na pamet kad razmišljam o Pagarovoj izložbi. Kao da je u tim slikama svjesno napustio sve znanje (ali ne i vještinu) i teret naobrazbe te se prepustio golom instinktu i tako realizirao priču o stanjima i raspoloženjima izraženim kroz vividni kolorit i brze, nemirne poteze kistom. Pagar izvrsno barata bojom, tonom i odnosima boja nerijetko posežući za komplementarnim parovima žute/ljubičaste i plave/narančaste, samo da bi ih onda „utopio“ ili, bolje bi bilo reći, uklopio u nove kolorističke odnose. Ekspresija je naglašena upravo tom eksplozijom boja na njegovim slikama, ali i bitno utemeljena u već spomenutom karakterističnom potezu. Pagarovi potezi kistom jedni drugima protuslove i međusobno se poništavaju, ali slojevi boja naizgled nemarno naneseni jedni povrh drugih ističu neku vrstu kaotičnog sklada i čine te slike u svakom pogledu uspjelima. Umjetnik mijenja smjer kretanja kista, ostavlja vidljivom bjelinu platna, dopušta boji da kapa, mjestimično rasprkava boju po platnu... On šara svoje šarene slike i čini to izrazito vješto. Upisuje nove boje i oblike na one već nanesene na platno te se čini kao da te slike ni sad još nisu gotove. Ne u smislu da ostavljaju dojam nedovršenosti, već kao da bi se na već završenim platnima mogle započeti nove, začudne kompozicije.

Dojam koji Pagarov ciklus na mene ostavlja jest kao da gledam u seriju nadrealistički očuđenih livada s cvijećem ili u esenciju ljeta i sunca. Umjetnik svoja raspoloženja bilježi vedro i sugestivno, a publici ostavlja širok spektar mogućih interpretacija ne ograničavajući moguća tumačenja čak ni naslovima slika. On, naime, slikama dodjeljuje tek brojeve te i tu izostaje strogoća okvira unutar koji bi valjalo doživljavati odnosno interpretirati izložene radove. Tako se autorova sloboda kreacije širi i na slobodu interpretacije od strane publike, iz čega bi se dala iščitati latentna poruka da je jedna od bitnih karakteristika umjetnosti upravo sloboda, odnosno načelna neopterećenost dogmom. Te slike sadržavaju nešto primarno, nepretenciozno i autentično. One su djelo odraslog čovjeka koji je uspio pobjeći težini iskustva i načas postojati isključivo unutar igre.