Bijes protiv svijeta

Prozaist Goran Gerovac (Karlovac, 1967), urednik i kolumnist u zagrebačkom Večernjem listu, objavio je dosad tek jednu zbirku kratkih priča (Galerija, 2000) i dva romana (Pajo, ti si Srbin, 2002; Razbijeni, 2009). No i s tom relativno skromnom produkcijom ostvario je prepoznatljivu prozu, zaoštrenim i provokativnim prikazivanjem ključnih problema čovjekove egzistencije i kaotičnoga suvremenog svijetu: „Pisac tek kad izgubi sve ‘prijatelje’ može biti zadovoljan jer to znači da piše beskompromisnu istinu.“

Gerovčev treći roman, Sjever je mjesto tame, dosad je autorova najradikalnije oblikovana vizija sudbine pojedinca i suvremene civilizacije. Za razliku od prethodnih ostvarenja, pisanih u tradiciji realističke proze u kojoj su jasno naznačeni vrijeme i prostor (suvremena Hrvatska), autor se sada poslužio antiutopijskim žanrom, smjestivši radnju u neodređenu budućnost i izbjegavši konkretnu naznaku mjesta zbivanja, a ostavio je neimenovanim i protagonista / pripovjedača romana. To je učinio zato što je želio istaknuti univerzalno, globalno značenje teme. Ali iza te „nedefiniranosti“ čitatelji će otkriti mnoge specifične pojedinosti s kojima se susreću u društvenoj i političkoj svakodnevici; hrvatska je stvarnost prisutna, samo se načini njezina očitovanja ne imenuju izravno.

Zacijelo nije slučajno da su se u posljednjih desetak godina brojni hrvatski kritički nastrojeni pisci zabrinuti smjerom u kojem se kreće hrvatska ekonomska, socijalna i kulturna zbilja – ali dakako i svjetska – relativno često služili distopijom. Neće onda biti slučajno da je i Gerovac posegnuo za antiutopijom, žanrom koji autoru omogućuje solidan manevarski prostor za kritičko promišljanje malignih točaka suvremene zbilje i literarnu projekciju njihovih negativnih konzekvencija po čovječanstvo u budućnosti, oslobađajući djelomice pisca od nekih uzusa realističkog prosedea.

Protagonist/narator Gerovčeva romana opisuje vanjski izgled postapokaliptičnog svijeta – koji reprezentira razoren urbani krajolik („tisuće spaljenih gradova“) i minimalni ostaci neke zgrade gdje se zadržao dan i noć, koliko i traje radnja romana – govori o svojim posrtanjima i puzanju „po razvalinama civilizacije“, o gomilama nepokopanih leševa na koje je nailazio, o skrivanju i tjeskobi pred mogućim susretima sa svakim živim čovjekom, u uniformi ili u civilu. No sam rat, koji je „izmakao kontroli“ moćnika i izazvao svjetsku kataklizmu, nije u središtu autorove pažnje: on figurira samo kao krajnja, apokaliptična, konsekvencija nekih uzroka – a upravo su ti uzroci ono što pisca zanima. Zadubiti se u aktualne prilike na domaćoj i svjetskoj sceni, u dominantna, vidljiva ili podzemna, vješto prikrivena kretanja i događaje koji bi, prema piščevoj viziji, čovječanstvu mogli silno naštetiti ili ga odvući prema ponoru iz kojega nema povratka. „Ima tu puno predapokaliptičnih stanja koja prethode postapokaliptičnom romanu“, rekao je Gerovac u intervjuu. Na drugom je mjestu, pomalo i šaleći se na račun dugog nastajanja romana, rekao kako se u jednom trenutku, gledajući svijet oko sebe, „preplašio da me događaji ne preteknu pa da mi i ova knjiga ne uđe u žanr stvarnosne proze, u što su svrstali prethodni roman“.

Glavni je junak romana Sjever je mjesto tame čovjek u srednjim godinama, koji želi „ostati normalan“ i „zadržati distancu“ od „prirodne ljudske strasti – navijačkog angažmana“. Cijeli je život htio biti neutralni promatrač, umaknuti osjećaju da mu je život stalno pod kontrolom, ali tražili su uvijek da se identitetski određuje: za grupu, za naciju, za crkvu, za nogometnu momčad, za političku stranku, za posao, za knjigu. Sada, nakon „apsolutnog kraha“ dogodilo se „apsolutno oslobođenje“, prihvatio je slobodu anonimnosti. S nestankom administrativnih kontrolnih mehanizama glavni junak odustat će i od imena i sebe nazvati Ja: „Ja sam izgubljeno ime i pronađeni identitet.“

No za razliku od suzdržanosti, kad pripovijeda o svom privatnom životu, protagonist u zaoštrenu obliku iznosi mišljenje o društvenim prilikama i događajima koji su doveli do opće katastrofe, obojeno bijesom protiv takva svijeta. U naratorovu opisu prijeratnih fenomena govori se o naoko benignijim pojavama koje svjedoče o banalnom duhu vremena kao što je virus zabave (rokeri i sportaši, „bogovi našeg vremena“) – pojavama koje odvlače pažnju od egzistencijalnih pitanja. No glavni su uzroci katastrofe politika, ekonomski fašizam i kršćanska religija. Politika – „umješnost koja se zasniva na okrutnoj prijetvornosti“ – zato što jedino lažima, „verbalnom korektnošću može pokušati sakriti stvarne zle namjere“; ekonomski fašizam – koji je „pristao i na crvenu zvijezdu i na kukasti i na kršćanski križ“ – zato što mu je, u trenutku kad izvuče, otme, iscrpi sve i više nema nikoga i ničega da se od njega uzima, rat jedino rješenje; kršćanstvo zato što mu „središnje mjesto na oltaru zauzima novac“, što se integriralo u političke projekte i što protagonist u njemu ne nalazi utjehu ni odgovore na pitanja koja ga muče: „Ja sam htio vjerovati u boga koji neće mirno gledati nepravdu i koji neće puštati nepravednima da kroje pravdu.“ Kritika kršćanstva kako je iskazuje protagonist romana na tragu je Nietzschea, osobito u njegovu spisu Antikrist: prokleto kršćanstvo. Naposljetku rat: glavni junak smatra da se on ne da objasniti kauzalnom teorijom, nego ljudskom naravi: „Narav čovjeka, pogana potreba nanošenja boli i uzimanja tuđeg, s veseljem je preskakala obzire i sućutnost (…).“ A ta je narav, „ispod građanske lažne ulaštenosti“ – zločinačka.

Težak, mučan, grub, okrutan roman. Još bi teže mogao pasti onima koji ga budu čitali doslovno.