Alternativa za Njemačku vjerojatno neće biti alternativa

Njemačka demokracija poznata je po malom broju stranaka u svome parlamentu, Bundestagu, i po gotovo nevidljivim sukobima u odnosima između zakonodavne i izvršne vlasti, odnosno rijetkim prijevremenim izborima. Uz golemu gospodarsku snagu to je davalo stabilnost njemačkoj državi od njezina uspostavljanja 1948. do danas. Parlamentarne stranke nicale su na temelju društvenih potreba, a ne hirovitošću nekih manjih skupina ili pojedinaca. Najprije ih je bilo tri, danas ih je pet, na idućim izborima najesen ove godine vjerojatno će ih biti sedam, među kojima će biti i Alternativa za Njemačku, nazvana njemačkom kraticom AfD, čiji se predstavnici zasad nalaze u 11 od ukupno 18 pokrajinskih parlamenata. Stranka AfD zastupljena je i u Europskom parlamentu, ali nakon raskola u svojim redovima oni su, osim jednog zastupnika, prišli odmetničkoj stranci ALFA, liberalno-konzervativnog usmjerenja.

Alternativa za Njemačku osnovana je 6. veljače 2013. u Berlinu. Njezina vrlo „šarena“ ideologija može se označiti kao skepticizam prema Europskoj Uniji, nacionalizam, konzervativizam, desni populizam, gospodarski liberalizam i donekle antisemitizam, no posljednje ona osporava. Osnivanje stranke bilo je potaknuto odbijanjem širokogrudne financijske pomoći južnim članicama EU-a. AfD je u početku predvodio profesor ekonomije Bernd Lucke, ali dvije godine nakon osnutka njega je potisnulo dvoje mlađih političara, Frauke Petry i Jörg Meuthen. Alternativa za Njemačku može se od tada na njemačkom političkom spektru postaviti desno od konzervativnih stranaka Kršćansko-demokratske i Kršćansko-socijalne unije. Alternativa traži odbacivanje valute eura, prebacivanje kompetencija iz središnjice EU-a na države članice te veće prakticiranje neposredne demokracije putem referenduma. Ona zahtijeva strožu politiku spram azilanata, čuvanje državnih granica čak i uporabom oružja.

Prije nego što je savezna kancelarka Angela Merkel svojim pozivom izbjeglicama u Budimpešti da dođu u EU otvorila granice za priljev oko milijuna ljudi, AfD je stagnirao, no „izbjeglička kriza“ došla je kao naručena „alternativcima“, tako da su u nekim njemačkim istočnim pokrajinama dospjeli i do dvoznamenkastih rezultata na izborima za njihove parlamente. Od tada ih „stare“ političke stranke ne ignoriraju.

Opsadno stanje u Kölnu

Posljednji kongres Alternative za Njemačku održan je 22. i 23. travnja u Kölnu, milijunskom gradu koji se još nije potpuno oporavio od posljedica masovnih napastovanja njemačkih žena na Silvestrovo 2015. od strane sjevernoafričkih izbjeglica na kolodvorskom trgu, kojom prilikom su naveliko zatajili organi sigurnosti i mjesna policija. Budući da kölnsko redarstvo od tada puše i na hladno, osiguranje kongresa alternativaca iznosilo je oko četiri tisuće policajaca, djelomično na konjima i s psima, što je bilo opravdavano i protivničkim demonstracijama koje su bile u organizaciji demokratskih političkih stranaka, sindikata, vjerskih zajednica, pa čak ovdašnjih karnevalskih društava, ali popraćeno i tzv. “autonomašima“, neorganiziranim huliganima koji svuda traže kavge i s kojima policija uvijek ima najviše problema. To sve skupa nikoga nije začudilo premda je Köln poznat po slobodarskom ozračju, prema onoj austrijskoj „živjeti i drugima dopustiti da žive“, a to konkretno znači da se svatko može ponašati kako želi ako to drugima ne šteti.

No spomenutoga vikenda Köln je bio sve drugo nego slobodarski lepršav. Središte grada bilo je kao pod opsadom; kongres AfD-a u hotelu Maritim na samoj obali Rajne bio je potpuno opkoljen, oko 600 delegata pratili su policajci da bi ih zaštitili od fizičkih napada demonstranata. Sve to je nešto dotad rijetko viđeno u Kölnu. Službenici hotela dobili su anonimne prijetnje smrću. Naravno, bilo je i mišljenja da AfD nije smio održati kongres u ovom gradu jer, kako je rekla izvanstranačka gradonačelnica Henriette Reker, to je „provokacija“, što je ponovila predsjednica vlade Sjevernog Porajnja-Westfalije socijaldemokratkinja Hannelore Kraft, koja se nalazi u predizbornoj kampanji za svoju pokrajinu pa ne bira riječi, ali to nije u duhu njemačke demokracije koja se osjeća tako sigurnom da je Savezni ustavni sud nedavno odbio zabraniti neonacističku Nacionaldemokratsku partiju (NPD) jer, kako je obrazložio, svojim djelovanjem ne ugrožava slobodarski sustav njemačke države iako je formalno protuustavna, što se nikako ne može reći za Alternativu za Njemačku. Izvjestitelj lijevo-liberalnog tjednika Der Spiegel smatra da ima na tisuću zamjerki AfD-u, ali da ta stranka ima pravo održati kongres bez ikakvih poteškoća bilo gdje u Njemačkoj, pa i u Kölnu, gdje je, kako je izričito napisao, „na delegate otvoren lov“ kakav ne bi bio priređen da je kongres organizirala stranka Ljevica (Die Linke), čije „pozicije smatra neugodnima, ali bi ustao u njezinu obranu ako bi neki ekstremni desničarski huligani pokušali ometati njezin kongres“.

No očito se u Njemačkoj, kao i u Hrvatskoj, desnica mjeri strožim aršinima nego ljevica, iz koje, prema podacima Saveznog ureda za obranu ustavnosti (Bundesamt für Verfassungsschutz) u posljednjih nekoliko godina dolazi mnogo više prekršitelja zakona nego s desnoga političkog ruba. Opsadno stanje u središtu Kölna kao da je bilo slično „situaciji na Titaniku“ oličenoj na kongresu Alternative za Njemačku u hotelu Maritim (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 24. travnja ) kako glede personalne tako i programske politike ove stranke samo oko pet mjeseci prije izbora za Bundestag. Nekoliko dana prije Kongresa predsjednica stranke dr. Frauke Petry obratila se članovima AfD-a rekavši da ne želi biti „čelna osoba“ u predizbornoj kampanji za savezni parlament, što je zapravo počasno i neformalno mjesto, jer da prije svega želi dobiti pristanak kongresa stranke za svoj program „realistične politike“ kojim bi ona mogla biti „osposobljena za koaliranje“ s drugim strankama u Bundestagu.

Politički suicid AfD-a

Gospođa Petry doživjela je poraz u svim točkama svoga nastupa na kongresu stranke u Kölnu, koje FAZ nabraja ovako: delegati kongresa AfD-a odbili su staviti na dnevni red prijedlog svoje predsjednice o „realističnoj politici“; prijatelji Frauke Petry predložili su njezino odustajanje od „čelnog položaja“ u predizbornoj kampanji u zamjenu za pristanak na raspravu o njezinu prije navedenu programu, ali i to je odbijeno. Odbijen je i njihov prijedlog o biranju novog predsjedništva stranke; kongres je burnim pljeskom pozdravio govor dopredsjednika stranke Jörga Meuthena, u kojemu je žestoko kritizirao predsjednicu Petry; delegati njezine frakcije pokušali su spriječiti biranje „vodstvenog dvojca“ za predizbornu kampanju, Alexandera Gaulanda i Alice Weidel, ali ni to im nije uspjelo. Da bi sve bilo još tragikomičnije, Gauland je pozvao Frauke Petry da ostane u stranci davši joj rukoljub pred svima na pozornici.

Gospođa Petry najavila je da će ostati predsjednicom stranke i „promatrati razvoj situacije“, a to više sliči na postupno povlačenje s čela AfD-a nego na borbu za prvo mjesto u stranci. Njezin najveći protivnik u AfD-u, Björn Höcke, koji se istaknuo pronacističkim i antisemitskim izjavama, a kojega je Petryjeva htjela izbaciti iz stranke, ali joj to nije uspjelo, nije bio u Kölnu jer mu je hotel izdao „zabranu nazočnosti“ (!). Stranku će u predizbornoj kampanji predvoditi samouvjereni Gauland i novo lice Alice Weidel, za koju se odmah saznalo da je izvrsna ekonomistica, ali i lezbijka, pa stoga ne pripada u shemu o obiteljskoj politici stranke s mamom, tatom i djecom. No ona je žestoka kritičarka eura, protivnica bolesničkoga osiguranja za izbjeglice, zagovornica oduzimanja njemačkoga državljanstva Turcima koji su glasovali za Erdogana i propagandistica „odbacivanja političke korektnosti na smetlište povijesti“, ma što to značilo. No drugo je pitanje hoće li te njezine osobine i mišljenja privući građanski dio birača u stranku koja sve više klizi prema krajnjoj desnici.

Na kongresu u Kölnu odobren je Izborni program AfD-a koji nije donio nešto posve novo, što se nije saznalo iz dosadašnjih očitovanja stranke. Prema ispitivanju javnog mnijenja Alternativa za Njemačku pala je s dvoznamenkastih brojki, koje su sezale čak do 20 posto na oko 8 posto, što bi moglo biti još lošije ako u stranci povećaju utjecaj žestoki desničari na štetu ostatka liberala, kojih još ima, ali se sve više povlače u pozadinu. Zasad se čini da je Alternativa za Njemačku na kongresu u Kölnu počinila politički suicid, ali ako i nije, u svakom slučaju može biti dio prepreke koja će otežati sklapanje bilo koje koalicije poslije izbora za Bundestag u rujnu jer vodeće stranke nikako ne žele koalirati ni s ekstremnim desničarima ni s ljevičarima, dakle ni s AfD-om ni s Die Linke.

Posustajanje desnih
populista u EU

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima te izlazak Velike Britanije iz Europske Unije naveliko su u početku osokolili razne populiste u Europskoj Uniji. Prije toga na predsjedničkim izborima u Austriji izgubio je bitku kandidat euroskeptične Slobodarske stranke Norbert Hofer, dok je nakon raznih nepravilnosti pri prebrojavanju glasova pobijedio predstavnik Zelenih Alexander Van der Bellen. Na parlamentarnim izborima u Nizozemskoj stranka protivnika EU-a i islamofoba Geerta Wildersa nije osvojila prvo mjesto, a njegov protivnik, proeuropejac Mark Rutte, zadržao je položaj predsjednika vlade i nastoji uspostaviti novu koaliciju. Po svemu se čini da učinak Trumpove pobjede na izborima neće biti presudan za izborne rezultate u Francuskoj i Njemačkoj, dvjema najvažnijim zemljama Unije nakon odlaska Ujedinjenoga Kraljevstva. U međuvremenu Trump je okrenuo svoju vanjsku politiku za 180 stupnjeva u korist racionalnih rješenja, a u isto vrijeme američko neovisno pravosuđe prekrižilo je nekoliko njegovih samovoljnih dekreta kao što su čak i članovi njegove Republikanske stranke osujetili njegov pokušaj ukidanja Obamine zdravstvene reforme. Možemo se nadati, dok ovo pišemo (2. svibnja) da će Europljanin Emmanuel Macron pobijediti u drugome krugu francuskih predsjedničkih izbora i da će njegova reakcionarna protivnica Marine Le Pen ostati kratkih rukava.

Očevidno se svi razumni politički akteri u EU slažu u tome da globalizaciju treba kontrolirati, dati veća prava nacionalnim državama, više se brinuti za zapuštene slojeve pučanstva, naravno, popravljati pogreške europskoga ujedinjenja, ali ga ni u kojem slučaju ne treba zaustaviti, jer Unija je veliko postignuće. Bez nje bi se naš kontinent sunovratio u klance jadikovce 19. i 20. stoljeća, kad su u Europi buknula dva svjetska rata sa stotinama milijuna ljudskih žrtava i neizmjernim materijalnim štetama. Doista, tko se želi vratiti u tu mračnu i krvavu prošlost? Suverenizam je pozitivan način mišljenja, ali njegova bi neograničena primjena dovela čak i do ratova. To nitko ne smije smetnuti s uma. I oni koji danas najviše kritiziraju nadnacionalne organizacije, pa i sâm američki predsjednik Trump, postupno uviđaju da su kritike nužne, ali i da su silno važni prijedlozi o tome kako nepravde i pogrešne odluke popraviti.