„Zajedničkim jezikom“ do Treće Jugoslavije

Jugoslavenska nacionalistica dr. Snježana Kordić sa svojim istomišljenicima te političkim  i financijskim sponzorima i pokroviteljima nastavlja provoditi pseudoznanstveni lingvistički projekt „Jedan materinji jezik i jedna mater za sve“ u tzv. regionu objavom sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Toliko simplifikacije i vulgarizacije te do grotesknih razmjera glorifikacije jezične genetike te semantičke podudarnosti/različitosti leksika jezikâ kao glavnih, bitnih i presudnih pokazatelja i odrednica njihove međusobne identitetske podudarnosti/različitosti nije čak ni u vremenu Novosadskog dogovora i lingvistike Aleksandra Belića i Aleksandra Rankovića zabilježeno na „zajedničkim“ nam područjima odnosno i Prvoj i Drugoj Jugoslaviji. Dr. Kordić i njezini istomišljenici te politički i financijski sponzori i javni promotori kao da nisu čuli ni čitali da je identitet jezika složen i višeznačan fenomen; te da ga tvore i književnost, kultura i znanost  nastali  na tom i u tom jeziku. Identitet jezika čine i njegova morfologija, tvorba, sintaksa, pravopis, fonetika, sociolingvistička i sociokulturna sastavnica. No, nije ni to sve, jer jezični identitet čini također i jezični osjećaj kao čuvstvena mu i estetska privrženost pripadnika naroda u čijoj je društvenoj, kulturnoj, znanstvenoj ili i državnoj zajednici taj jezik standardiziran. Dakle, standardni jezik doista nije tako i toliko prost, jednostavan i jednoznačan društveni, stručni i znanstveni fenomen a da bi ga se moglo i smjelo tako prostački pojednostavniti i svesti samo na tri sastavnice, tj. genetiku, leksik i semantiku; od njegovih prethodno navedenih mnogobrojnih identitetskih sastavnica.

Razumljivost i jezični identitet

No, dr. Snježana Kordić te njezini jezični i politički istomišljenici ne mare za te neprijeporne stručne i znanstvene te sociokulturne činjenice. U optici njihove „znanosti“ njima je jedino relevantno i valjano mogu li se pripadnici dvaju ili i više narodâ – i to poglavito na usmenoj razini – međusobno razumjeti na materinskom im jeziku!? Kao da ljudi danas žive u plemenskoj zajednici, pa su im za međusobno sporazumijevanje dostatni materinski jezik i usmena komunikacija te ako je moguće još i gusle. Pa kao što je poznato, većina ljudi danas živi u mnogoljudnoj i složenoj zajednici, odnosno u društvu u kome se komunikacija ne odvija samo na usmenoj razini, a međusobno sporazumijevanje moguće je samo i jedino na standardnom jeziku. Logično je i znanstveno činjenično da standardni jezik ima svoj samosvojni posebni jezični ustroj te sociolingvističku i sociokulturnu sastavnicu; kao i svoju književnost, kulturu i znanost te jezični osjećaj, te koji svi zajedno čine poseban jezični identitet. To što je jedan jezik genetski identičan jednom ili više jezika, te što je leksički i semantički manje ili više sličan jednom ili više jezika, pa je moguće međusobno usmeno sporazumijevanje govornika tih leksički i semantički sličnih, a sociolingvistički i sociokulturno različitih te identitetski posebnih jezika, nikako ne može značiti i ne znači da on nema svoj samosvojan i poseban standardizirani identitet. Naprotiv, njegova književnost, kultura i znanost te gramatika kao i jezični osjećaj tvore taj i takav zaseban i poseban jezični identitet koji u pravilu ima i naziv po narodu u čijoj književnosti, kulturi i znanosti te društvu ili i državi jest standardiziran; te na kojem su standardnom jeziku vice versa ta ista književnost, kultura  i znanost – artikulirani. Hrvatski i srpski standardni jezik su genetski identični te leksički i semantički slični, no znači li to i da su im književnost, kultura, znanost, morfologija, tvorba, sintaksa, pravopis, fonetika te sociolingvistička i sociokulturna sastavnica kao i jezični  osjećaj – identični? Pa logično je na temelju svih prethodno navedenih stručnih i znanstvenih činjenica da – nisu. No, osnovano sumnjam da je dr. Kordić u stanju to kao činjenicu shvatiti, te još manje i prihvatiti?

Jezik općenito, a poglavito standardni jezik, nije samo sredstvo međuljudske komunikacije, nego i medij književnog i inog umjetničkog stvaralaštva, kao i znanstvene kreativnosti. Jesu li na primjer romani Miloša Crnjanskog Seobe i Aleksandra Gatalice Veliki rat na jezičnostandardološkoj i jezičnočuvstvenoj razini identični, na primjer, romanima Miroslava Krleže Zastave i Kristiana Novaka Črna mati zemla?  Pa da ti romani po navedenim mjerilima doista međusobno nisu identični znaju čak i oni koji su se školovali u vremenu „brigadirske“ reforme školstva i sustava obrazovanja koju je provodio Stipe Šuvar. U poeziji pak te su razlike kudikamo izraženije i veće, te u estetski i čuvstveno  slobodnijem izričaju moglo bi se reći gotovo „traumatične“ po čitatelja. Logično je i očekivano da oni čije je školovanje i obrazovanje ostalo na razini materinskog jezika to ne vide i ne shvaćaju, niti im to smeta jer im je njihov „prirodni“ materinski jezik sasvim dostatan da ih „ceo svet razume“. No, što je kada to ne vide i ne shvaćaju školovani i obrazovani te formalno i u statusu znanstvenika? Pa, što bi to drugo moglo biti nego primjer i dokaz fantastičnog neznanja ili pak sljepačkog ignoriranja bjelodanih i valjanih činjenica i argumenata?  

Jezični  nacionalizam
bez objedinjenog odgovora

Pretpostavljam da do svega toga možda i ne bi došlo ili barem ne u tolikoj mjeri da je na knjigu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam (u izdanju Nenada Popovića i nakladnika Durieuxa 2010) odgovoreno knjigom ili zbornikom koji bi obuhvatio desetak, a možda i više stručnih članaka koje su najugledniji hrvatski lingvisti i književnici objavili u časopisima Književna republika, Republika i Jezik (možda i njihove intervjue o toj temi koji su objavljeni  u raznim novinama), kao odgovore na pamflete dr. Kordić objavljene u Književnoj republici i Republici. No izgleda da su prevladale mnogobrojne nastavne, stručne i znanstvene obveze te nedostatak društvene (i političke) potpore kakvu je imao i ima „projekt Kordić“, pa su stoga ona i istomišljenici, kao i njihovi mentori te politički sponzori ostali bez usustavljenih stručnih i znanstvenih odgovora u knjizi koja bi bila dostupna svima i trajno, za sva vremena demistificirala njezine lingvističke pseudoznanstvene teze, jezični unitarizam kao i jugoslavenski nacionalizam i mitomaniju. 

Bilo kako bilo, kreatori „zajedničkog jugoslovenskog kulturnog prostora“ ili „jugosfere“ nastavljaju Deklaracijom o zajedničkom jeziku provoditi svoj pseudojezični, a realno politički  projekt Treće Jugoslavije, a knjiga odgovora koja bi ih misaono, intelektualno i stručno demistificirala još uvijek se čeka. Ostaje nada da će se naći neki znanstveno, kulturno, društveno i patriotski senzibilan i odgovoran izdavač koji bi na jednom mjestu objedinio sve već publicirane odgovore hrvatskih lingvista i književnika. Time bi se omogućilo javnosti da se činjenično može obavijestiti i uvjeriti kakva je i kolika nestručnjakinja i politikantica dr. Snježana Kordić, poticana i vjerojatno plaćena da promiče „jugosferu“ u mistificiranom liku jezične „znanstvenice“. Nota bene, „znanstvenice“ čiji je znanstveni horizont u tolikoj mjeri simplificiran, reduciran i vulgariziran da ga zatvaraju jezična genetika, leksik, semantika, „materinji“ jezik i plemenska zajednica. S takvim stajalištima, odnosno guslarsko-telalskom i plemensko-jezičnom „kordićparadigmom“, teško bi se bilo uspješno predstaviti kao jezični stručnjak čak i pacijentima u psihijatrijskoj ustanovi.

Hrvatski rječnik
standardnoga hrvatskog jezika

Kao lingvistički nestručnjak mogu samo spekulirati da su hrvatski lingvisti u prvom desetljeću suvremene nacionalne hrvatske države možda propustili pokazati više poduzetnosti (što je istina nedostatno kad nema i odgovarajuće društvene potpore), te napisati (ili proširiti Rječnik hrvatskog jezika kome je urednik Jure Šonje) rječnik standardnog hrvatskog jezika? Pa neka onda Rječnika hrvatskog jezika Vladimira Anića u izdanju Novog libera, Velikog rječnika hrvatskoga standardnog jezika Goldsteinove suradnice Ljiljane Jojić u izdanju Školske knjige,  te Deklaracije o zajedničkom jeziku u kreaciji yugozombija i izdanju jugosfere.

Biskup zagrebački Franjo Hasanović Ergelski zaustavio je 1633. tiskanje prijevoda Biblije na hrvatski jezik isusovca Bartola Kašića, s do danas neprevladanim negativnim jezičnim,  kulturnim, društvenim i političkim posljedicama. A tko u razdoblju 1991–2000. nije pokrenuo (ili je možda zbog stručne inercije te nedostatka znanstvene vizije  previdio  društvenu i političku a ne samo jezičnu i kulturnu potrebu takva djela) pisanje stvarnoga hrvatskog rječnika suvremenoga standardnog hrvatskoga jezika kao koinea (Tomislav Ladan) te njegove  čakavske, kajkavske i štokavske dijalektalne osnovice i izvorišta, sada je manje važno. Puno je važnije po svojim posljedicama da Goldstein&Goldstein te Pavić&Orešković (Novi liber & EPH) nisu propustili tiskati i džepno izdanje te preko mreže kioskâ za prodaju novina masovno distribuirati Anićev Rječnik  „volfijanski“ obremenjenoga hrvatskog jezika, pa se on nalazi gotovo i u svakoj hrvatskoj obitelji. Kakva perfidna i kolosalna subverzija, trajna šteta hrvatskoj kulturi i društvu, a neizravno možda i nedostatni oprez hrvatskih lingvista?