Velik posao

Ova sezona milanske Scale počela je premijerom izvorne verzije Puccinijeve opere Madama Butterfly, kako je praizvedena u Scali, 17. veljače 1904. Razne okolnosti neuspjeha te praizvedbe nagnale su skladatelja da djelo preradi i ono je doživjelo trijumfalni uspjeh na premijeri u Bresci, 29. svibnja iste godine. Izvorna Butterfly pala je u zaborav, a njezina sadašnja izvedba na tragu je plana Scalina šefa Riccarda Chaillyja o restauraciji svih izvornih verzija Puccinijevih opera, kod kojih je to moguće, što obuhvaća muzikološku rekonstrukciju i redakciju partiture. Razlike između izvorne i standardne verzije Butterfly očigledne su u glazbenoj strukturi pojedinih prizora, njihovoj melodijskoj i ritmičkoj tvorbi, harmonijskim sklopovima, ublaženim u odnosu na izvornik. Dramaturški, čak i unatoč formalnoj razlici u podjeli opere na dva, odnosno tri čina, nema bitnih razlika. Sve je to zanimljivo čuti, može se više ili manje svidjeti, neke su varijante bolje prerađene, a neke nisu loše ni izvorno, a najvažnije je da je, i jedno i drugo, Puccinijeva omiljena Madama Butterfly!

Još jedno Puccinijevo djelo, manje poznata Lastavica, ima čak četiri verzije trećeg čina i završetka opere. Ovdje je riječ o bitnim dramaturškim razlikama u karakteru i sudbini likova. Manje su razlike u glazbenoj strukturi, a osobito je zanimljiva djelomična inverzija sopranske i tenorske dionice u duetu. I opera Don Carlo Giuseppea Verdija, premijerno izvedena u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, 10. travnja, složeno je djelo koje postoji i izvodi se u nekoliko inačica.

Skladan za parišku Veliku operu, u pet činova, s baletom, Don Carlos je praizveden 11. ožujka 1867. Duljina je prisilila Verdija da izbaci nekoliko prizora kako bi gledatelji mogli uhvatiti posljednji javni prijevoz poslije ponoći. Francuski libreto Josepha Méryja i Camillea du Loclea nastao je prema dramskoj poemi Friedricha Schillera. Ta je verzija izvedena, u talijanskom prijevodu, već 4. lipnja iste godine, u Londonu. Uspjeh u Parizu nije bio naročit pa je, petnaestak godina poslije, Verdi preradio djelo koje je, u četiri čina, na talijanskom, izvedeno u Scali, 1884. Tako je otpao bivši prvi čin, u šumi Fontainebleaua, nekim je ulomcima skladatelj promijenio mjesto, neke je glazbeno preradio i usavršio, i ta se verzija najčešće izvodi. Ona je, ali s ponovo dodanim Fontainebleauom, bez baletne glazbe, tiskana 1886. i potkraj iste godine prvi put izvedena u Modeni. Podsjećam da nekoliko izbačenih ulomaka prije pariške praizvedbe nikada nije izvedeno. Kada su oni, 1970-ih, pronađeni, pojavila se zamisao da se pridodaju modenskoj verziji. Veliki je pobornik te hibridne verzije Elio Boncompagni, koji ju je svojedobno izveo u Bruxellesu i sada predstavio u Zagrebu. Ona sadržava praktički sav glazbeni materijal opere i najdulja je u Verdijevu stvaralaštvu, dostojna Wagnera; zagrebačka izvedba traje više od četiri sata.

Operno remek-djelo

Elio Boncompagni smatra kako verzija u četiri čina ne daje potpunu dramaturšku i glazbenu cjelovitost pa je potrebno izvesti sve. Tako je, primjerice, iz prizora s drvosječama na početku opere, jasnije da se francuska princeza Elizabeta, udajom za španjolskog kralja Filipa II, a ne za njegova sina Carlosa, za kojega je zaručena od djetinjstva, žrtvuje za svoj narod. Doista, u verziji u četiri čina nisu baš jasni svi postupci njezinih junaka jer su im uzroci u događajima izvan opere. Verdi se nije u potpunosti držao Schillerove drame, njegovi su junaci konkretne povijesne ličnosti, ali uopće nisu povijesno vjerodostojni pa ipak je Don Carlo samosvojno operno remek-djelo u kojemu sve premošćuje i nadvladava snaga glazbe.

Za razliku od dirigentove namjere da sve bude dramaturški jasno i nedvojbeno, režija Dereka Gimpela ostavlja nejasnim u koju je epohu i zašto prebačena konkretna epoha vladavine Filipa II, druga polovica 16. stoljeća, čime je opera Don Carlo pretvorena u salonsku operu? Scenografija Itala Grassija prihvatljiva je iako je suprotna tinti musicale toga djela, prožeta dubokim, tamnim i teškim tonovima glazbe, a osobito su joj suprotni kostimi Stephana Dietricha. Osim toga, kostimografi bi trebali biti svjesni kako odijevaju konkretne osobe i da dvjema, po figurama različitim, pjevačicama ne pristaju isti kostimi, istih boja i dezena. Na jednoj to izgleda odlično, na drugoj loše.

Gimpelova mizanscena nema elegancije u dvorskoj etiketi ni u scenskoj kompoziciji. Masovni prizori često su nagurani, a neke su nespretnosti nezamislive poput pojave grofice D’Aremberg, tj. iste pjevačice u istom kostimu, u trećem činu, nakon što ju je kralj u drugom činu, kao dvorsku damu, protjerao iz zemlje. U koncepciji je slijedio ideju o sukobu liberalizma i dogmatizma, o Filipu silniku, u naponu snage, kojemu je viski uvijek pri ruci. Pa kada taj snažan muškarac u velikoj ariji pjeva o svojim sijedim vlasima, dolazi u proturječju s Boncompagnijem, odnosno sa skladateljem.

Neki su prizori doista nepotrebni, u prvome redu početak četvrte slike, u kraljičinu vrtu, i balet koji je, umjesto da veliča kraljicu Elizabetu kao najdragocjeniji biser u španjolskoj kruni, pretvoren u djetinjast astrološki igrokaz (koreografija Mateje Pučko Petković). Verdijeva baletna glazba za Sicilijansku večernju i Trubadura daleko je bolja od ove za Don Carla. Ni završetak opere, „misteriozna čarolija“, nema efekt kao uobičajeni kraj. Od pridodanih prizora, izbačenih uoči pariške praizvedbe, pozornosti je vrijedna Filipova tužaljka nad Posinom smrću, u sedmoj slici, s pogrebnom temom što će je Verdi, poslije, iskoristiti u Requiemu, u stavku Lacrimosa.

Prilog suvremenoj
recepciji Verdija

Budući da sam prvo gledao drugu solističku podjelu (izvedba 12. travnja), dojam o režiji popravio se poslije izvedbe 15. travnja, s prvom podjelom. Intenzivni odnosi između likova i protagonistâ, njihova razrađena i uvjerljiva gluma te suživljenost s glazbom, plijenili su pozornost. Bariton Ljubomir Puškarić kao Posa blistao je belkantističkim žarom pjevanja koje ne poznaje poteškoće. Tenor Tomislav Mužek, u naslovnoj ulozi, oduševio je finoćom pjevanja i scenskog nastupa. Bas Luciano Batinić kao i mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović pjevački su suvereno, snažno, ali s mjerom, donijeli dramatiku kralja Filipa i princeze Eboli. Sopranistica Adela Golac Rilović osvajala je, pak, posebnom toplinom što ju je udijelila liku Elizabete, iako je iskusila težinu njezinih pianissima i velike arije u petom činu.

Dojam izvedbe s drugom podjelom bio je manji. U toj je konstelaciji i dirigentsko vodstvo Elija Boncompagnija, sklono metronomskoj dosljednosti i brzanju, neprimjerenima Verdiju, bez zasvođenosti fraza, umanjivalo dojam unatoč izvrsnu orkestru i zboru (zborovođa Luka Vukšić). Što se tiče umetnutih ulomaka, ova verzija edukativno pokazuje razvoj Verdija kao skladatelja i sazrijevanje njegova stila, iako to zapravo narušava stilsku koherentnost djela.

Ansambl Zagrebačke opere načinio je s Don Carlom velik posao. I druga solistička podjela dala je tomu prilog, s manje dramskog izraza. Unatoč iskustvu basa Ivice Čikeša (Filip) i veliku trudu sopranistice Valentine Fijačko Kobić (Elizabeta), dirigentov okvir bio je odveć čvrst da bi mogli slobodnije muzicirati. Tenor Stjepan Franetović s lakoćom je ostvario naslovnu ulogu. Pjevački korektan bio je bariton Davor Radić kao Posa. Mezzosopranistici Višnji Popov još nisu sigurni najviši Ebolini tonovi. Bas Branislav Jatić bio je autoritativan Veliki inkvizitor, bolji u suradnji s Batinićem nego Čikešom, a bas Ozren Bilušić odličan Stari redovnik. Niz manjih uloga predvodile su Gordana Biondić Ruško, odnosno Martina Klarić, kao Tebaldo i Ivana Lazar kao Glas s neba.

Bilo bi lijepo kada bi zagrebačka produkcija cjelovitog Don Carla privukla pozornost širih, inozemnih stručnih krugova, kao prilog današnjoj recepciji Verdija i njegovih djela. Ipak je naša prvenstvena zadaća da propitujemo razne inačice domaćih djela, od Ljubavi i zlobe i Porina nadalje.