Televizija je opasno oružje

Robert Knjaz (Zagreb, 1971) diplomirao je ekonomiju i režiju, a u dosadašnjoj karijeri televizijskog redatelja, voditelja i producenta osmislio je i realizirao dvadesetak autorskih emisija kao što su Svlačionica, Mjenjačnica, Koledžicom po svijetu i Klasici narodu. Novi serijal Hrvatski velikani povod su razgovoru s tim originalnim televizijskim autorom.

Gospodine Knjaz, zašto ste odlučili snimati Hrvatske velikane?

Više je razloga za to. Zanimalo me tko su ti ljudi koji krase naše trgove, naše novčanice i naše udžbenike, a uz to bio mi je izazov okušati se u ozbiljnijim temama, ali s neformalnim, zabavnijim pristupom. Također, čini mi se da je mnoštvo TV-sadržaja kojima je jedini cilj gledanost, a ne edukacija gledatelja, iako svi mi zaslužujemo televiziju uz koju ćemo nešto i naučiti. Pa rekoh idem spojiti sve to i okušati se u nečem novom.

Hrvatskoj povijesti pristupili ste na svjež i duhovit način, ali usprkos ležernom i šaljivom tonu niste prešli u ironizaciju i ismijavanje nacionalnog, što je danas toliko popularno. Slažete li se?

Trudili smo se napraviti tako jer sam svjestan da televiziji treba pristupiti s odgovornošću budući da utječe na ljude. Naravno, kada zaronite u povijest i krenete kopati malo dublje, naiđete na mnoge podatke koji mogu različito osvijetliti pojedine velikane. Zato je trebalo dobro razmisliti kako prezentirati podatke iz biografija na zabavan način, a da pritom zadržimo objektivnost i ne banaliziramo osobu i temu o kojoj govorimo. Bez obzira što su svi ti velikani bili ljudi od krvi i mesa sa svojim vrlinama i manama, pokušali smo ih predstaviti realno i objektivno, ali i živopisno, kao da radimo o članu obitelji. Tako je gledateljima lakše razmišljati o velikanima, nego kao o kipovima ili podacima iz knjiga. Tako će ih lakše zapamtiti, više zavoljeti, a možda i shvatiti neke njihove poteze, uspone i padove.

Kako vi doživljavate hrvatsku povijest, hrvatsku tradiciju, hrvatske povijesne velikane? Što vama hrvatska povijest znači?

Povijest je zabavna, ali treba se paziti da ne postane teret, jer umjesto da nas razdvaja, može postati sredstvo koje nas spaja. Snimajući serijal I to je Hrvatska, gdje smo u 50 putopisno-edukativnih epizoda po 13 minuta predstavili najzanimljivija mjesta u Hrvatskoj, i sad Hrvatske velikane, vidio sam koliko u svojoj povijesti, ali i danas, imamo prekrasnih mjesta te pažnje vrijednih povijesnih događaja i lokaliteta. Od Istre do Dubrovnika, od Slavonije do Varaždina, toliko tvrđava, toliko spomenika, gdje god zagrebeš, toliko zanimljivih priča i ljudi. Nisam imao pojma recimo da su Francuzi srušili zidine oko Trogira radi provjetravanja i tako spasili grad od zaraza. Da su uskoci na Klisu bili pioniri specijalnog ratovanja, ali i ženske emancipacije, jer su njihove žene bile ravnopravni borci. Ili da prelijepa Eufrazijana u Poreču ima nekoliko jedinstvenih artefakata kakvih nema nigdje drugdje na planetu… Većinu toga ne bih saznao da nisam sve to snimao. Ali kako će prosječni čovjek u Hrvatskoj, koji bije svakodnevnu bitku s plaćanjem računa i preživljavanjem, obići sva ta mjesta? Na nama s televizije je da ljudima u njihovu kuću donesemo te ljepote i učinimo ih ponosnim na našu zemlju i naše ljude. Jer iz tog ponosa i ljubavi može izrasti motivacija da svi zajedno svakodnevno činimo djela u korist današnje Hrvatske.

Zašto se to ne promiče?

To je pitanje koje si često postavljam. Nažalost, u medijima je još previše negative i isticanja negativnosti, a premalo promoviramo pozitivne stvari i pozitivne ljude u našoj zemlji. Uz to zakon je kod nas takav da najveće komercijalne TV-kuće – RTL i Nova TV – nemaju obvezu baviti se takvim hrvatskim temama. Zanimljivo, kad sam prije desetak godina trebao snimati u Brazilu, saznao sam da na pet članova inozemne ekipe obavezno morate zaposliti pet Brazilaca. Do te mjere štite svoj medijski prostor. A kod nas nije tako. Jer da jest, onda bi i komercijalne televizije imale obvezu dio svog programa posvetiti hrvatskim formatima i hrvatskim temama, a ne samo HTV, pa bi i javnost imala veći uvid u pozitivne stvari koje se događaju po Hrvatskoj. Jer ipak ih ima.

Može li to promijeniti nacionalna medijska strategija, koja je već godinama u izradi?

Ne znam, to je pitanje za političare, ali i urednike nacionalnih TV-programa. Ne mislim da bi sve trebalo biti domoljubno, nego jednostavno ima stvarno zanimljivih tema i autora i kod nas. Na primjer hrvatski otoci. Imamo preko 1200 otoka, otočića, hridi, a ne pamtim nijedan serijal o otocima. A pričamo stalno da otoke treba promovirati.

Tko vas je od velikana najviše impresionirao?

Najdraža mi je emisija o Stjepanu Radiću zato što sam imao malo skepse prema političkoj temi jer zadnjih trideset godina u novinama uglavnom čitam negativno o političarima. Međutim, kad smo zaronili u njegovu biografiju i vidjeli kako je živopisan lik Radić bio, što je sve proživio u životu… iznenadio sam se. Od ostalih epizoda taknula me tužna sudbina Lisinskog, a Jelačić mi je postao simpatičniji kad sam saznao da je bio pjesnik, da je bio nježna dušica, da mu je nadimak iz djetinjstva – Pepi. Za Zrinskog nisam znao da je bio svojevrsni „tajkun“ svoga doba. Da je osim legendarne hrabrosti bio tako ekonomski spretan. Danas bi nam dobro došao u ovim događanjima oko Agrokora. S druge strane, nisam znao da je prije Sigeta imao još cijeli naramak monumentalnih bitaka. Pomogao je oslobađanju Beča, Budima… Mislio sam da takve sudbine i scenariji postoje samo u holivudskim filmovima, a kad ono, riječ je o hrvatskoj povijesti.

Spomenuli ste serijal I to je Hrvatska.
U njemu ste se poigrali kratkim formatom, a u Klasicima narodu dugim. Koliko je u suvremenoj TV-produkciji važna forma?

Iako je sadržaj važniji od forme, forma je ono što prodaje proizvod. Bismo li imali istu gledanost Velikana da je nekoliko stručnjaka sjedilo 55 minuta za stolom u studiju i pričalo o temi Jelačića? Nema šanse. Ljudi danas traže dinamiku, raznovrsnost i zabavu. Toliko smo zasipani informacijama sa svih strana, da nam se televizijska strpljivost i koncentracija jako skratila. Nekad se moglo gledati emisije po nekoliko sati, ali mislim da je to vrijeme prošlo. Meni je gornja granica gledljivosti 45 min, osim ako nije film. Velikani su bili 55 minuta samo zato što su zaista monumentalne biografije. Snimali smo ih na šezdeset lokacija izvan Zagreba, u osam država. Ali što kraće, to bolje.

Klasici narodu bili su dosta dugi?

Klasici imaju drugu priču. Činilo mi se da je program nakon ponoći isključivo poligon za beskonačne reprize i da bismo tu mogli napraviti nešto zabavno, bizarno, da ljudima zapne za oko i da ih malo educiramo. Ideja je bila da u jednoj noći pročitamo jedan književni klasik. Onda se pružila prilika na HTV3 da krenu Klasici narodu, kasnonoćni TV-format u kojem ljudi iz naroda čitaju i komentiraju najveća djela klasične književnosti. Prva sezona išla je od ponoći po nekoliko sati, u drugoj sezoni skratili smo na 40 min, da se može emitirati u ranijem terminu. To mi je jedan od najdražih projekata, jer smo uključili normalne građane u književnost. Lovci i vatrogasci čitali su i komentirali Patnje mladog Werthera, trudnice i bajkeri Proces i Preobražaj, penzioneri i klinci Malog princa itd. Kroz usta normalnih ljudi čuo si što oni misle o ljubavi, romantici, što misle o Zločinu i kazni, koji su njihovi zločini i njihove kazne. Što misle o Dostojevskom? Stručnjake smo već toliko puta čuli o temi klasika, ali sad prvi put i narod, što je najveća vrijednost projekta. Čini mi se da format ima mnogo potencijala za prodaju stranim TV-kanalima s kulturnom tematikom i to mi je tajna želja.

Možda je i ostvarite. Vaše formate diljem svijeta prodaje Discovery Channel u svom katalogu. Kako je do toga došlo?

Suradnju smo dogovorili na festivalu u Cannesu 2015. Uzeli su mi četiri formata za svoj katalog, koji nude ostalim TV-kućama po svijetu, kao i svojim podružnicama: Koledžicom po svijetu, Mjenjačnica, Klasici narodu i Slučajni turist. Kad listam njihov katalog, koji ima dvadesetak stranica, čini mi se da imam najviše formata „po glavi stanovnika“. Discovery pokriva 450 milijuna ljudi, ali hoće li neki Discovery u Kini radije uzeti neku američku produkciju ili moju, prosudite sami. Spomenuo sam Kineze jer su oni i Japanci htjeli kupiti Mjenjačnicu, pa nikako da se dogodi. A tko zna, možda je to sudbina, jer da sam počeo raditi za Discovery kad sam se nadao, ne bi bilo Hrvatskih velikana.

Od nepismene bake Slavice s Dolca učinili ste televizijsku zvijezdu. Što ste time htjeli poručiti?

Prvenstveno mi je bilo zabavno da mi su-voditeljica bude baka od 74 godine, a ne neka silikonska plavuša. To mi se činilo kao zabavna inovacija u televizijskom svijetu. Uz to često mi zapne za oko kako naše društvo nepravedno okreće leđa ljudima kada uđu u pozne godine, što je tužno. Imam dojam da smo počeli naše stare ljude procjenjivati po tome koliko još mogu zaraditi, a ne što imaju u srcu i umu. I sam sam bio u situaciji da mi „mlađi“ nešto pričamo, dok je u ćošku baka koju rijetko uključimo u razgovor, kao da ne postoji. Kao da je fikus. Umjesto da učimo od njih. Tako je i baka Slavica, polupismena, rekla toliko lijepih i pametnih misli, često mnogo vrednijih od naših. Bila je iskrena, spontana i pozitivna, što nam danas svima pomalo fali. Zato, ljudi, ne bojte se starosti, najbolje tek dolazi. A možda vas čak čeka i televizijska ili filmska karijera!?

Zašto u Hrvatskoj na malim ekranima ne gledamo više originalnih formata?

Baviti se proizvodnjom televizijskih emisija u Hrvatskoj, kao nezavisan proizvođač, dosta je nezahvalno. Kucate na troja vrata, od kojih se samo jedna otvaraju, a to je HTV. S tim da morate čekati natječaje i strepiti što ako ne prođete. Uz to morate smisliti i investirati u više projekata da biste povećali šanse za prolaz, iako garancije nikada nema. No da nema javne televizije, mi bismo svi kopali po kontejnerima, tako da sam joj jako zahvalan. Imam čak malu bistu HRT-a u svojoj spavaćoj sobi. A zašto RTL i Nova TV ne uzimaju naše emisije? Čini se da RTL više vjeruje njemačkoj prosudbi nego hrvatskoj. Što se tiče Nove TV, oni su jako uspješni, ali i vrlo konzervativni u vezi s domaćim idejama. Nadam se da će jedan od vaših idućih intervjua biti s direktorom programa Nove TV. Pitajte njega zašto uzima samo provjerene formate izvana. A imaju moć, imaju odličan program, odlične ljude. Zašto malo ne riskiraju s nečim posve hrvatskim?

HRT je nakon godine v. d. uprave nedavno dobio upravu na puni mandat. Što od nje očekujete?

Bogu hvala! U pet idućih godina zaista se može kvalitetno promišljati i napraviti mnogo s programom. HTV stvarno ima velik potencijal, jer ima sjajnih ljudi i vrhunskih profesionalaca, kojima treba dati vjetar u leđa. No ima i onih koji samo odrađuju, a plaćeni su jednako. Mislim da bi zato trebalo odvojiti žito od kukolja i uvesti više nagrađivanja po angažmanu. A onda treba urediti i raznorazne druge stvari, međuljudske odnose, efikasnost, promociju na van. Što se tiče nas vanjskih proizvođača programa, treba poraditi na svijesti da smo partneri s istim ciljem. I ono što me najviše frustrira, ako sam imao uspješan projekt, da ne moram svake godine ispočetka dokazivati da znam i mogu. Općenito mi se čini da se neki put na HTV-u unutra i prema van, olako prelazi preko ljudi, svi su samo broj. Ali to je već svehrvatski problem, nije lako naći vrhunskoga neurokirurga, pilota ili nekoga tko će napraviti kvalitetnu TV-emisiju, a kod nas je sve to potrošna roba, danas jesi, sutra ko te šiša. Bez obzira na rezultate.

Bili ste zaposlenik HRT-a, ali zadnjih godina uglavnom radite vanjske produkcije. Zbog toga?

Zadnjih petnaestak godina, sedam na RTL-u i ostalo na vjetrometini hrvatskog mini TV-tržišta. Bilo mi je super na HTV-u, ali štreber sam kad treba napraviti emisiju i tu ne trpim zastoje. Televizija pruža sigurnost i svaki mjesec stiže novac, radio, ne radio. Ali to me nije zadovoljavalo, važnije mi je da svakoga člana ekipe mogu sam birati i da gine za projekt kao i ja. Jer televizijska je emisija kao auto, ako stane jedan, pa i banalni dio, staje cijeli auto.

U kojoj je mjeri prema vama hrvatski medijski prostor ideologiziran?

Previše. Često čitam po novinama da su upravo našli neki „eliksir za dug život“. Ja sam svoj eliksir našao davno, a to je da pokušavam izbjegavati političke teme u novinama i na televiziji. Prvo sam pratio, živcirao se i shvatio da neću doživjeti četrdesetu ako tako nastavim. Otkad ne čitam o politici, mislim da ću doživjeti 150 godina bez ikakvih problema. S druge strane, postale su mi političke teme zamorne i dosadne. Ima ih previše, teme su iste, samo se imena mijenjaju.

Zašto je tako?

Ne znam. Devedesetih se odlučivalo o sudbini nacije, države i politiku smo svi pratili, od bebe do babe od 90 godina. Jer bilo je pitanje života i smrti, ali kad je rat završio, kad su se stvari smirile, mislim da smo se trebali vratiti u normalu i ponašati se prema politici kako se ponašaju Danci i Nizozemci. Ili kao Amerikanci, kao primjer države koja se u svakodnevnom životu najmanje bavi politikom. Zlobnici bi rekli zato im i jest takva politika. Živio sam godinu dana u Americi i, bizarno, ali znao sam više o američkoj politici nego bilo koji prolaznik kojega sam sreo. Oni su rasterećeni politikom, a možda baš zbog toga i manje nervozni na semaforima. Zašto mi toliko forsiramo politiku? Ja mislim da nisu gledatelji i čitatelji krivi, nego mi u medijima koji forsiramo političke teme. A političari su tu zbog nas, ne mi zbog njih.

Spomenuli ste život u SAD-u, gdje ste bili na novinarskom usavršavanju. Kako se tamo obrazuju novinari?

Praksa je na prvom mjestu. Trenutno predajem na Vernu pa pokušavam prakticirati taj američki model. U Americi već na prvoj godini studenti sudjeluju na studentskoj televiziji, a kad završe fakultet, imaju portfolio kakav kod nas nemaju ljudi koji pet godina rade. Uz to u njihovu medijskom prostoru prisutna je samokritičnost i autoironija, tamo nema svetih krava. Pa i na fakultetu profesori, što su više rangirani i što su veće face, to su pristupačniji, nema mistifikacije. Tamo se odgajaju da svatko tko radi na televiziji radi posao jednako vrijedan kao posao konobara ili smetlara, samo što je izložen očima javnosti. Tako i ja mislim o svom poslu.

Amerikanci o kojima govorite vrlo su ponosni na svoj američki identitet i način života. Jesmo li mi Hrvati svjesni svog identiteta?

Da, Ameri su prilično zadovoljni sobom. Živio sam u New Mexicu, gdje je mnogo Meksikanaca, službeno Amerikanaca podrijetlom iz Meksika. Oni su jako ponosni na Ameriku iako nisu rođeni u njoj, a mnogi žive gore nego mi u Hrvatskoj. Ima mnogo ljudi kojima je kod nas loše, ne treba bježati od toga, i treba raditi na tome da to poboljšamo, ali s druge strane ima i 20 milijuna ljudi u Americi koji žive u kamp-kućicama. Dvadeset milijuna! Imaju na tisuće beskućnika. Nije vani trava toliko zelenija koliko se nama nekad čini. Danas ljudi kod nas još imaju vremena jedni s drugima popiti kavu, otići na roštilj i rođendan. Mislim da smo po tome u svjetskom vrhu. A da se kod nas na vrh popnu oni koji su najglasniji, a ne i najsposobniji, nažalost stoji. Ali tako je i vani. Rezime je da smo mi siromašnija država, ali s prosječno većom kvalitetom života, no Ameri su znatno ponosniji na sebe i svoju državu nego mi. Možda i zato jer je u SAD-u kvalitetniji sustav, na čemu mi još trebamo raditi.

Možete li to pojasniti?

Ma to je prevelika tema. Ali samo jedan primjer – naše pravosuđe trebalo bi strože i pravednije kažnjavati sve oblike lopovluka, krađe, privatizacije da konačno počnemo naše društvo gledati kao pošteno te da se uspjeh počne poistovjećivati s radom i talentom, a ne s vezama i korupcijom. Uz to i mi kao mediji možemo pomoći promjenom negativističke klime i promocijom pozitivnih primjera i ljudi. Ako deset, dvadeset godina živite uz negativne naslove, naravno da ćete misliti da je u zemlji sve loše. Mi s pomoću televizije odgajamo nove generacije, utječemo na njihove stavove, a mnogi urednici nisu svjesni koliko odgovornu zadaću imaju i koje je oružje u njihovim rukama. Koliko bi mogli poraditi na svemu: i na tome da mediji pokrenu ljude u pozitivnom smjeru, da budu još oštriji korektiv vlasti bez stranačke obojenosti, te da postignemo da se naši ljudi više smiju i da smo zadovoljniji kao narod.

Kako to promijeniti?

Jednom sam predložio tadašnjem uredniku jednih naših dnevnih novina da napravimo jednu stranu pozitivnu i jednu negativnu kroz cijele novine. Onda mi je on rekao da je to nemoguće jer za pozitivne vijesti imamo tri stranice, a za negativne 103. Moje je mišljenje da to nije istina. Mediji su ti koji od pozitivnih priča rade negativne jer navodno ljudi to više vole čitati. OK, možda je to istina, ali zašto ne bismo odgojili čitatelje. Nedavno sam na Hreliću kupio Arenu iz 60 i neke, na naslovnici Ivica Šerfezi mlad kao rosa. To su novine koje su toliko pozitivne da je to čak i malko neugodno. Ali meni je, kad sam pročitao tu Arenu, ostao smiješak na usnama. Kad pročitate te novine, osjećate se bolje. Ja se danas kad prolistam novine često osjećam gore.

Bili ste umjetnički savjetnik pri Hrvatskom audiovizualnom centru. Kakva su iskustva s tog posla?

To je bilo 2014. Jedan od težih poslova u životu jer su me u godinu dana zapala dva natječaja s ukupno 150 projekata. I sve to uz moj redovni posao. Kod mene su bili i filmski i animirani i serijski i dječji projekti, znači sve što je htjelo nastaviti razvoj kroz televiziju. Začudilo me tako široko područje TV-natječaja, čak sam se i bunio, ali sam onda shvatio da time HAVC zapravo podupire hrvatsku nezavisnu produkciju. Proteklih mjeseci puno se negativno govorilo o HAVC-u, ali HAVC radi i pozitivne stvari. Evo, na primjer, meni je došao na procjenu projekt za dokumentarac o Matošu, pa serijal o ratnom Vukovaru, pa serijal o hrvatskoj flori i fauni. Hoće li to financirati RTL ili NOVA TV? Nažalost ne, hoće li HTV? Da, ako prođe na natječaju i ako natječaj nije tek za godinu dana. Dakle, HAVC je u tom trenutku jedini koji je dao neka sredstva da takvi projekti ne umru. Projekti koji imaju vrijednost za Hrvatsku, a to nitko ne spominje. Mnoštvo takvih i sličnih projekta HAVC je ostavio na životu. Također, mnogi proizvođači uopće se ne bi mogli natjecati ni za HTV da nema HAVC-a, jer on financira i pripremu projekta i razvoj scenarija. Sad, ima li tu i loših projekata, projekata koji su, kao što je bio slučaj, bili protiv Hrvatske. Ima, sigurno. I tu je odgovornost umjetničkih savjetnika da razaberu tko je kvalitetan, a tko ne. Neka se stvari koje se nisu dobro radile raščiste, neka se osvježe ljudi, ali HAVC je u svakom slučaju potreban. Bez njega ne bismo imali hrvatsku filmsku proizvodnju, ali ni dobar dio hrvatske nezavisne televizijske proizvodnje.

Kakvo je prema vama stanje u hrvatskom filmu?

Mislim da je puno domaćih naslova koji dokazuju da se stanje u hrvatskom filmu bitno popravlja. No ima nešto što se još može poboljšati. Pitao sam kolege iz filmske branše u HAVC-u kakvi su se filmovi prijavili na natječaj, postoji li šira tematska ponuda, neka komedija, akcija, vestern, kung-fu, mjuzikl… Odgovor je bio ne. Dakle tu još ima prostora za napredak, da se većina tema ne vrti oko egzistencijalizma, nego da imamo širu i zabavniju paletu filmskih žanrova. Ako su mogli Winnetoua snimati u Hrvatskoj, zašto ne bismo imali hrvatski vestern ili hrvatski SF? No stasaju autori koji razmišljaju šire i ponuda se ipak polako širi. Tako da sam „klasa optimist“ što se tiče hrvatskog filma.

Koliko se televizija kao medij promijenila od vaših početaka na Dugavskoj kabelskoj televiziji ranih 1990-ih do danas?

Ma to je nebo i zemlja, promjene su stalne. Znate i sami kako se brzo mijenja tehnika, kamere su nekad izlazile svakih nekoliko godina, danas skoro svakih par mjeseci, a to je samo dio priče. Kad sam 2000. radio Svlačionicu na HTV-u, postojao je samo HTV i OTV pa nije čudo da smo imali gledanost od 51 posto. Danas su takve gledanosti senzacionalne i nedostižne jer je ponuda enormna, tržište se usitnilo i mnogo je teže izdvojiti se iz te mase i doprijeti do srca i uma gledatelja. Enormno se povećala kvantiteta, ali se nije toliko povećala kvaliteta jer ljudi, da bi se izdvojili, postaju sve bizarniji i luđi. S druge strane, promijenile su se i navike gledatelja. Gotovo je smiješno da je nekada crtić išao u 19:15 i to samo jedan! Ili da su ulice bile prazne u 19.30 kada je išao Dnevnik, a ako je netko nazvao za vrijeme Dnevnika, padale su psovke i cijela je obitelj pred ekranom bila uvrijeđena. Dok danas veliki broj ljudi uopće ne gleda televiziju, prevladava internet i televizija na zahtjev, što je zapravo logično. Prošle godine bio sam na jednom sastanku s ljudima iz Discoveryja u Los Angelesu i rekli su mi da se i njihova poslovna politika sve više okreće webu, bez obzira što je njihova publika starija i ozbiljnija. Danas gotovo više nema televizije i TV-sadržaja koji se isključivo radi za televizijsko emitiranje, a da se ne mora paralelno raditi i za web. To je budućnost koja je već davno počela.

Što mislite, kao vjernik, zašto mainstream mediji kršćanski način života, brak i obitelj rijetko prikazuju kao poželjne obrasce življenja?

Ne želim da se stvori slika u javnosti da sam ja neki spektakularni vjernik, jer nisam. Ne želim biti neka moralna vertikala jer sam miljama daleko od toga. Zašto idem u crkvu? Zato da ne budem još gori, ali i da dobijem utjehu od Boga i odgovore na svoja pitanja. Imam tu sreću što na Jarunu imamo sjajne svećenike, jer nažalost nije svagdje tako. U crkvu idem i da napravim tjedni servis duše. Što se tiče obitelji, teško je danas imati obitelj, to je najveći projekt u životu i mislim da su danas svi koji imaju obitelj i izdrže u braku do kraja života heroji. Zašto mediji imaju nešto protiv crkve i braka? Mislim da nemaju. Samo mislim da bi crkva trebala poraditi na svom imidžu i iz svojih redova odvojiti žito od kukolja. Ima prekrasnih ljudi, ali i onih koji rade loše, što je logično jer Crkva je ljudska. A znam po sebi da od ljudi dolazi i dobro, ali i loše, a od Boga samo dobro.

Na čemu trenutno radite?

Pokušavam raditi na sebi, ali s vrlo promjenjivim uspjehom. Pokušavam usprkos situaciji u zemlji raditi i na svom optimizmu te svojim emisijama i na optimizmu kod gledatelja. U poslovnom smislu, nadam se da ću raditi drugu sezonu Hrvatskih velikana. Stiglo je mnogo pohvala na serijal, od portira na HTV-u, prolaznika, djece, roditelja, baka do ureda predsjednika i stručnjaka. Ako imamo proizvod koji je gledan, koji ima javnu funkciju i tako dobre kritike, šteta ga je prekidati. Dobio sam informacije s HTV-a da su jako zainteresirani za nastavak Velikana tako da sva moja poslovna nadanja idu u tom smjeru. Uz to, nisam još odustao da jednog dana snimim svoj film, samo kad budem zadovoljan sa scenarijem. Još je u garaži, radi se na njemu, a bit će to jednoga dana komedija s pjevanjem i elementima kung-fua, da bude zabavnije. Ako ne prije, snimit ću ga u staračkom domu…