Tajne i laži

Nimalo ne iznenađuje činjenica da 49-godišnji francuski redatelj François Ozon uživa status miljenika europske i svjetske art-publike te da ga se nerijetko titulira enfant terribleom francuskoga filma. Vrlo plodan autor rođen nedugo nakon okončanja novog vala, koji prosječno svake godine snimi po jedan film, epitete originalnog i provokativnog filmaša sklona mijenjanju žanrova, sadržaja i formi, ali zadržavanju tematskoga žarišta na tabuima različitih vrsta, u dobroj je mjeri stekao već dvama probojnim ostvarenjima, burlesknim krimi-mjuziklom 8 žena i erotskom triler-dramom Bazen. Već u njima, a svakako i podrobnije u naslovima koji su uslijedili, deklarirani homoseksualac Ozon predstavio se kao umjetnik sklon propitkivanju filmskih konvencija podjednako na izvedbenom i značenjskom planu, dok se kao trajna i zapravo središnja tema njegovih filmova nametnula seksualnost u svim svojim oblicima i varijacijama. Dakako, sve to ne bi bilo dovoljno da Ozon nije sjajan redatelj i izvrstan pripovjedač čija ostvarenja plijene nerijetko iznimnom sugestivnošću, redovito hipnotičkom ugođajnošću, dojmljivom estetiziranošću, brižljivom kompozicijom kadrova uz polagane vožnje kamere i tendencije očuđavanju svakodnevice, izvrsnim radom s glumcima te promišljenim izborom suradnika, poglavito snimatelja i skladatelja filmske glazbe.

Tjeskobna intima

Hrvatski filmofili nažalost dosta dugo nisu imali prilike na redovitom kinorepertoaru te u DVD-distribuciji pratiti autorsko sazrijevanje Françoisa Ozona, pa su tako nakon spomenutih dvaju naslova tijekom proteklih četrnaest godina redovitu distribuciju u domaćim kinima i na DVD-u doživjela tek tri njegova ostvarenja, komedija Trofejna žena, u kojoj je autor još jednom demonstrirao i sklonost adaptacijama intrigantnih kazališnih komada i proze, psihološka egzistencijalna drama Mlada i lijepa te psihološka romantična egzistencijalna drama Nova prijateljica. U kontekstu prilagodbi obično provokativnih teatarskih drama i proznih djela, kao i naglašenim bavljenjem etičkim pitanjima te motivima identiteta, njihovih mijenjanja i preuzimanja, mogu se povući poveznice između Ozona i glasovitog moralista Claudea Chabrola. Ozona sa Chabrolom povezuje i slojevito psihološko profiliranje likova, suptilno oslikavanje njihova najčešće tjeskobnog intimnog svijeta, kao i bavljenje motivima odgovornosti, krivnje i života u laži.

 S druge strane, mogu se uočiti poveznice Ozonova autorskog univerzuma s autorskim svijetom Pedra Almodóvara, jer obojicu intrigiraju ne samo pitanja identiteta i seksualnosti, pri čemu su i seksualni identiteti bitni, nego i sklonost psihički devijantnom, bizarnom, pomaknutom i ponekad pretjeranom. Nije stoga nimalo čudno da su obojica filmaša posegnula za prozom britanske spisateljice Ruth Rendell, koja predstavlja još jednu sponu između Ozona, Almodóvara i Claudea Chabrola, koji je ekranizirao dva autoričina romana, prvi u remek-djelu Izvršenje sredinom 90-ih, a drugi u triler-drami La demoiselle d’honneur iz 2004. No dok se Almodóvar sve češće gubi u autoreferencijalnosti i površnostima, Ozon barem zasad u svakom novom filmu ostaje dosljedno posvećen zaokruživanju i detaljiziranju svog autorskog svijeta.

Taj je svijet lako definirati i u njegovu već pretposljednjem filmu, (post)ratnoj romantičnoj psihološkoj drami Frantz. Ozon će naime u svibnju u Cannesu predstaviti i svoje najnovije ostvarenje, triler-dramu Dvostruki ljubavnik (L´amant double). Djelo za glavnu ulogu u kojemu je sjajna Paula Beer u Veneciji ovjenčana nagradom Marcello Mastroianni za najbolju mladu glumicu, prerada je na kazališnom komadu Mauricea Rostanda temeljene izvrsne drame Broken Lullaby Ernsta Lubitscha iz 1932, i Ozona predstavlja u ponešto drukčijem izdanju od onog na što smo navikli.

Svakako, on i ovdje oslikava tjeskoban intimni svijet dvoje gotovo ravnopravnih protagonista, fokusirajući se na motive nošenja s osjećajima krivnje, odgovornosti za vlastite postupke i nemogućnosti života u laži, kao i na važne segmente identiteta jednog lika te na djelomično poigravanje gledateljevim očekivanjima vezanima uz pretpostavljeni identitet, djelomično u kontekstu queer-prosedea na koji nas je Ozon naviknuo. I čini to iznimno suptilno i estetizirano, kroz nesigurne i nedovršene kretnje, spuštene poglede i naslućivane snažne osjećaje, kroz postuliranje i karakterno uslojavanje središnjih likova, kroz iznimno spretno i nimalo napadno baratanje melodramom, kroz impresivnu dominantno crno-bijelu fotografiju s promišljenom i svrhovitom uporabom koloriranih segmenata svog u posljednje vrijeme stalna suradnika Pascala Martija, kroz efektnu scenografsku i kostimografsku rekonstrukciju razdoblja neposredno nakon Prvoga svjetskog rata u njemačkoj provinciji te kroz sjajne glumačke interpretacije kompletne postave.

U potrazi za iskupljenjem

Godina je 1919. u njemačkom gradiću Quedlinburgu, u kojem mlada Anna (Beer) zajedno sa starim liječnikom Hansom Hoffmeisterom (Ernst Stötzner) i njegovom ženom Magdom (Marie Gruber) pokušava prevladati traumatične posljedice rata. U ratu je poginuo Annin zaručnik te Hansov i Magdin sin Frantz, daroviti violinist i ljubitelj slikarstva koji je studij u Parizu prekinuo zbog rata, a na čijem grobu Anna zatekne uplakana pokojnikova vršnjaka Adriena Rivoirea. Kad uskoro upozna plahog i nesigurnog francuskog mladića, Anna će doznati da je on bio navodno najbolji Frantzov prijatelj, u svakom smislu srodna duša koja je s pokojnikom obilazila muzeje i zabave, a dijeli i strast prema muziciranju.

Premda je Adrieneovu plahost i nesigurnost moguće objasniti njegovim izrazito nezahvalnim statusom stranca iz još neprijateljske zemlje, zbog čega će biti izložen otvorenim napadima Nijemaca kao „onaj koji je ubijao naše sinove“, na temelju mladićevih suznih očiju te poglavito Ozonova autorskog habitusa gledatelj pretpostavlja da tu ima još nečeg, možda povezana s Adrieneovim seksualnim identitetom. To će postati dodatno intrigantno kad se Anna počne zaljubljivati u njega, dok će mladić biti razmjerno suzdržan. No onda će se otkriti pravi razlog njegova dolaska u Njemačku i upoznavanja s Frantzovom obitelji, razlog isključivo usidren u osjećaju krivnje, grizodušju i potrebi za iskupljenjem, makar i tek upoznavanjem pokojnikovih roditelja. Razlog je to koji će Adrienea, a postupno i Annu, premda iz drugih pobuda, naposljetku dovesti do ruba samoubojstva, koji Anna, doduše neuspješno, i prelazi.

Ozon iznimno suptilno i s osjećajem za detalje gradi psihološki iznijansirane likove, njihove intimne drame i međusobne odnose, nikoga ne osuđujući jer zna da je to u (post)ratnim okolnostima besmisleno te puštajući da rane zacjeljuju i traume budu prevladane zahvaljujući pozitivnim životnim stranama, ljubavi, umjetnosti i poštovanju drugog i drukčijeg unatoč svemu.

U tim trenucima, kad Adriene zagudi na violini, a Anna stane prebirati po glasoviru, kad se u njegovim navodnim uspomenama on i Frantz nađu u Louvreu pred znakovitim Manetovim platnom Le suicidé, kad Adriene i Anna postanu svjesni međusobnih osjećaja, crno-bijela fotografija također vrlo suptilno i nenametljivo prelazi u boju, da bi s jačanjem dramskih momenata opet ustuknula pred crno-bijelom. Poruka je jasna i tom kontekstu donekle doslovna, ali ipak učinkovita: ljubav, umjetnost i sklonost prema umjetnosti daju boju životu – i laži su u boji! – i čine ga doslovce živ(lj)im. Premda Frantz u cjelini nije tipičan Ozonov film, u mnogim izvedbenim segmentima jest najzreliji i najslojevitiji, a to je i najveća pohvala koja se može izreći i filmu i autoru.