Što je ostalo od politike?

Knjiga koju želimo predstaviti najnoviji je svezak u okviru periodičke edicije Godišnjak za filozofiju, koju od 2003. izdaje zagrebački Institut za filozofiju. Riječ je o zbirci tekstova o politici, pravednosti i demokraciji iz pera filozofa različitih generacija i filozofskih usmjerenja. Usprkos velikim razlikama između tekstova, može se općenito reći da je riječ o zborniku u kojem se afirmiraju primat politike i političkog nasuprot ekonomiji, kulturnom identitetu…, uz nekoliko iznimaka. Ton zborniku daju prvi tekst Damira Barbarića Na izvoru demokracije i zadnji tekst Ozrena Žuneca Banalnost dobra: Što je ostalo od politike?. Oba autora posežu za antičkim misliocima i praksama kako bi suprotstavili shvaćanje politike antičkog svijeta i ovoga današnjeg. U toj usporedbi sadržana je i oštra kritika današnje demokracije i politike.

Damir Barbarić u poduljem, ali vrlo korisnom uvodnom dijelu prati raspravu o „slobodama starih nasuprot slobodama modernih“, koja se razvila u 18. stoljeću, a traje do danas. Vrlo detaljno, pozivajući se uglavnom na njemačke političke filozofe i istraživače stare Grčke, razmatra prigovore koji su se još od Platona i Aristotela upućivali demokraciji, a to su nedostatak osobne slobode, nesigurnost vlasništva, tiranija siromašnih nad bogatima, podložnost demagogiji i slično. Upozoravajući na anakronizam kritičara koji se pozivaju na pojmove i povijesna iskustva koja su nastala tek nakon vrhunca antičke demokracije, autor smatra važnim otkriti „što je demokracija bila za same Grke, i to u vrijeme u kojem su u njoj živjeli“. Središnji dio rada posvećen je analizi izvora koje autor smatra relevantnima za razumijevanje nastanka i procvata atenske demokracije, a to su Solon, Euripid i dijelom Tukidid (Periklov govor), za razliku od Platona i Aristotela, koji su već svjedočili zalasku i propadanju atenskog polisa.

Dva su problemska sklopa koja autor razmatra: problem beskonačne žudnje za stjecanjem i bogatstvom, koja vodi u obijest (hubris) te problem jednakosti, koji je omeđen pojmovima isonomia (jednakost pred zakonom) i isogoria (jednako pravo na govor). Žudnja za stjecanjem bogatstva interpretirana je preko Solona kao prepreka za dobro uređenje polisa jer drži i bogate i siromašne u začaranom krugu mržnje i zavisti, a iz tog se kruga može izaći samo uspostavljanjem jednakosti pred zakonom i jednakim pravom govora. Pritom, prateći opet mudrog atenskog reformatora Solona, primarni cilj nije izjednačiti sve građane u bogatstvu i imetku, već postići ravnotežu, kako bi građanski odnos uopće bio moguć. Odnos među građanima – jednakost pred zakonom i jednako pravo na govor – uspostavlja se u novootvorenom prostoru agore, gdje nitko nema ni prednosti ni privilegija rođenja ili bogatstva, nego svatko ima priliku govorom steći čast i priznanje. Važnost govora i raspravljanja te odnos Atenjana prema demokratskim praksama autor interpretira pozivajući se na Euripida i Tukidida te zaključuje da su za Atenjane samorazumljiva i stalna prisutnost jednakih građana u političkom odlučivanju te neposrednost sudjelovanja u zajedničkim stvarima bile ono što je atensku demokraciju činilo jedinstvenom i bitno različitom od današnje. To razlikovanje, zaključit će autor, potječe iz cjelokupne kulture i shvaćanja čovjeka u antici, koje je danas neponovljivo – ali na našu žalost.

Politika kao
„služavka ekonomije“

Kritički stav prema današnjoj politici zauzima i Ozren Žunec, koji u svojem tekstu analizira ono što vidi kao suvremeno prvenstvo ekonomije pred politikom i svođenje politike na „služavku ekonomije“. Vraćajući se u atenski polis i pozivajući se ponajviše na Aristotela, Žunec tumači razliku između ekonomije, koja je nužna političkoj zajednici jer osigurava njezin opstanak, i hremastike, koja je oblik stjecanja bez granica, stjecanje radi stjecanja sama, a ne radi samodostatnosti i blagostanja. Iako se hremastika ni u Aristotela ne odbacuje u potpunosti jer se njom ispunjavaju želje koje jesu bezgranične, ali bez njih nema ni življenja, pa onda ni dobra življenja, autor naglašava da je hremastika razorna za političku zajednicu.

Vraćajući se u sadašnjost, Žunec povlači paralelu s današnjim zahtjevima za neograničenom ekonomskom slobodom, koje on, kako u antici tako i danas, smatra razornima za svaku slobodu, jer vode do otuđenih individuuma, potpuno prepuštenih vlasti svojih bezgraničnih želja. Pozivajući se na Hannu Arendt, Žunec upozorava da se politika, koja je uvjet slobode, ne gubi samo u uvjetima bezgranične ekonomske slobode, nego i onda kad se politika zamijeni poviješću, što se dogodilo u totalitarizmima 20. stoljeća. Otuda i naslov teksta Banalnost dobra: što je ostalo od politike?, jer za razliku od „banalnosti zla“, o kojoj je pisala Arendtova i koja označava činjenje najstrašnijih zločina zbog prepuštanja „silama povijesti“, „banalnost dobra“ jest prepuštanje dobrih, pristojnih i dobronamjernih ljudi djelovanju i mišljenju isključivo u svrhu vlastitog dobra, bez mogućnosti da se to činjenje odmjeri u odnosu na zahtjeve drugih ljudi i ljudske naravi. I upravo ta „banalnost dobra“ straši autora na smrt.

Afirmacija političkog, ali na jednoj mnogo apstraktnijoj, metafizičkoj razini, može se naći i u tekstu Petra Šegedina Politika i ljubav. Uz pojam moći u filozofiranju Friedricha Nietzschea. Autor piše: „Za pojam političkog u Nietzscheovu filozofiranju odlučujuće je da se on u glavnini ne odnosi tek na zasebnu, historijski izmjenjivu fenomenalnu sferu ljudskih djelatnosti i odnosa“, pa čak ni na postignuće općeg dobra koje je karakteristično za prethodno opisana antička shvaćanja politike. Nietzscheu je, kako ističe autor, „stalo do toga da ono političko misli iz njegove ukorijenjenosti u životu, tj. kao naravi života primjereni vid opstanka i rasta onog ljudskog“. Iako je dakle i ovdje riječ o prvenstvu političkog i njegovoj ukorijenjenosti u kulturu i narav čovjeka, autor nam prikazuje pojmove političke zajednice i slobode koji nisu usmjereni na zajedništvo kroz težnju za općim dobrom, nego na zajedništvo koje se formira u natjecanju i slobodi suprotstavljanja, pri čemu se individuum i zajednica ujedno konstituiraju u tom agonalnom političkom odnosu.

Na poželjno prvenstvo politike, iako iz rolsovske perspektive, poziva se i Nebojša Zelić u tekstu Politički liberalizam, zajednica i građansko prijateljstvo. Sam pojam građanskoga prijateljstva zaziva poveznice s Aristotelom i antičkom Grčkom, iako je tekst pisan iz liberalne perspektive. U vrlo pažljivoj i argumentiranoj usporedbi mogućnosti stabilne građanske suradnje u suvremenim političkim zajednicama Zelić odbacuje Hobbesovo rješenje – nametanje suradnje silom i osiguranje suradnje temeljem pripadnosti nekoj nepolitički (etnički, kulturno, vjerski…) definiranoj zajednici. Kao okvir i podlogu za ostvarivanje zajedničke suradnje Zelić ističe politički liberalizam Johna Rawlsa, a kao izraz građanskog prijateljstva – ideju javnog uma – naglašava želju da se politička moć vrši samo na temelju razloga koji mogu prihvatiti svi građani. I ovaj zaključak, premda rolsovski blago formuliran, nastavlja nit vodilju ovog zbornika, naime poželjnost (određenog shvaćanja) politike kao temelja zajednice.

Društvo i pravednost

Iz iste teorijske perspektive, ali s nešto drukčijim zaključcima, piše Neven Petrović u tekstu Distributivna pravednost, komparativna pravednost i statistika. Autor argumentira protiv „krutih“ načela distributivne pravednosti, koja bi zahtijevala da se „koristi društvene suradnje“ raspodjeljuju po nekom unaprijed utvrđenom kriteriju. Problem je, naravno, u tome što je do takva univerzalno prihvaćena kriterija teško doći jer je problem definirati tko što zaslužuje. Tom se problemu, kako pokazuje autor, pokušalo doskočiti korištenjem statističkih podataka koji pokazuju da primjerice u SAD-u mali broj ljudi posjeduje i/ili zarađuje velik dio društvenog bogatstva, dok veliki dio stanovništva zarađuje i/ili posjeduje veoma malen dio bogatstva. Razlike su tako velike da se pretpostavlja kako nema takve zasluge koja bi opravdala da netko zarađuje i ima iznimno više od nekog drugog. Autor međutim argumentira da statistike pokazuju trenutno stanje raspodjele društvenog bogatstva, ali ne impliciraju da su uvijek isti ljudi u primjerice najbogatijih 10%, a isti ljudi u lošije stojećih 20%. Na temelju takve analize, ali ističući i klasičan prigovor Rawlsovoj teoriji pravednosti, Petrović zaključuje da kad bi se „načela pravednosti oštro sukobljavala sa slobodom pojedinaca i s njihovom spontanošću, kreativnošću te brojnim drugim aspektima života koje vrednujemo pozitivno“, takva bi pravednost bila manje privlačna. S jedne strane taj bi se klasični prigovor Rawlsu mogao tumačiti kao zagovor prvenstva politike i slobode političkog odlučivanja o tome kako bismo željeli podijeliti „koristi i terete“ društvene suradnje bez ograničenja koje nameće neki prethodno utvrđeni obrazac distributivne pravednosti. No, s druge strane, ako se to slobodno odlučivanje sasvim prepusti tržištu, oslobođenje od krutih načela pravednosti značilo bi i prepuštanje ekonomskoj logici profita, koja opet, kako upozoravaju tekstovi Barbarića i Žuneca, ima tendenciju podvrgavanja politike.

Treći tekst koji je pisan iz iste liberalno teorijske perspektive je onaj Tvrtka Jolića Demokracija kao ljudsko pravo, u kojem autor argumentira nedosljednost primjene Rawlsovih načela pravednosti na međunarodne odnose. Autor dokazuje da je Rawls pravo na demokratsku vladavinu neopravdano isključio s liste ljudskih prava koja bi sve države trebale poštovati. Jolić tako pokušava pomaknuti granicu koju je Rawls postavio političkoj filozofiji svojim zahtjevom da načelo tolerancije treba primijeniti i na samu filozofiju. U zaključku teksta autor pred teoriju pravednosti postavlja vrlo visok zahtjev da „ponudi mehanizme koji bi prema uzoru na načela idealne teorije omogućili da se približimo uspostavi uvjeta u kojima bi se idealna načela u potpunosti poštovala“. Čini se da autor zagovara upravo onaj „kruti“ pristup načelima pravednosti koji se u Petrovićevu tekstu odbacuje. Tako ostaje dosta prostora za produktivnu i važnu raspravu o odnosu politike, ekonomije i filozofije, koju otvaraju tri „liberalna“ teksta Zelića, Petrovića i Jolića.

Dva teksta u zborniku ne bave se izravno politikom. Riječ je o radovima Marka Petraka Bogišić kao Anti-Jhering? Shvaćanja o praizvoru prava? i Borana Berčića Očuvanje nacionalnog identiteta: pojmovna analiza. U prvom od njih pravno učenje filozofa prava Rudolpha von Jheringa, za koga je sila jedini praizvor prava, suprotstavlja se shvaćanjima znamenitog povjesničara slavenskog prava i pravnika Balda Bogišića, za kojega je nasilje najgori protivnik pravde. Kako autor razlaže, Bogišić se oslanjao na ideju prirodnog prava, ali na njezinu antičku i srednjovjekovnu verziju, sasvim različitu od ideje prirodnog prava kod Hobbesa i ostalih modernih političkih teoretičara. Autor piše da je „Bogišićevo shvaćanje naravi (natura) bilo čvršće utemeljeno u klasičnoj antičkoj kulturi i kršćanskoj tradiciji te time dijametralno suprotno Hobbesovoj koncepciji naravnog stanja (status naturalis). Kao i u tekstovima Barbarića i Žuneca, i ovdje se usporedba i suprotstavljanje tipično modernog shvaćanja Jheringa i klasičnijeg Bogišića očituje kao kritika modernog shvaćanja prava i afirmacija ideje prava ukorijenjene u antici. Tako se i ovaj tekst, iako ne govori izravno o politici i svakako ne o prvenstvu političkog, čita i kao kritika modernog shvaćanja politike, kao djelatnosti kojoj je sila neizbježno obilježje.

Identitet danas

Tekst Borana Berčića zapravo je jedini out­lier u ovom zborniku, ali to o njemu ne govori ništa loše. Dapače, riječ je o vrlo minucioznoj i zabavnoj kritici svakodnevnog i kolokvijalnog jadikovanja nad gubitkom nacionalnog i/ili regionalnog identiteta koji bi neminovno nastupio kad bi se izgubio neki običaj ili neka karakteristika naroda ili regije. Berčić ukazuje na logičke pogreške u argumentaciji i zaključivanju koje se čine u raspravama o identitetu, kao što su na primjer pretpostavka da moraju postojati esencijalna svojstva, brkanje numeričkog i kvalitativnog identiteta, pretpostavka da numerički identitet ovisi o razlici u kvalitativnom identitetu, brkanje epistemičkog i ontološkog identiteta, pretpostavka da je gubitak identiteta ravan prestanku postojanja. Većina tih logičkih pogrešaka dovodi do pomalo apsurdna stava da se identitet ne može zadržati ako se promijene karakteristike nekog objekta: čovjeka, nacije, regije... U argumentaciji i zaključcima tekst se na neki način poklapa s konstruktivističkim teorijama nacije poput one Benedicta Andersona u sad već klasičnoj knjizi o nastanku nacija Nacija – zamišljena zajednica. Iako je izravno kritičan, tekst je također najčišće i najstrože analitičan i ne oslanja se (svakako ne eksplicitno) na bilo kakve normativne pretpostavke, što je još jedan razlog zbog koji je različit od ostalih tekstova. Ipak se svježinom i kritičnošću dobro uklapa u cjelinu zbornika.

Zaključno možemo reći da je knjiga Filozofija politike. Nasljeđe i perspektive zbirka iznimno vrijednih tekstova, koji uglavnom pogađaju i na relevantan način raspravljaju bitna pitanja našega suvremenog svijeta kao što su odnos ekonomije i politike, mogućnosti međunarodne pravednosti, mogućnosti političkog zajedništva u uvjetima pluralizma, odnos politike i prava, granice distributivne pravednosti i druga. Zbornik u cjelini je dobrodošao doprinos kako akademskoj tako i široj javnoj raspravi, jer se u njemu važna pitanja politike otvaraju i rasvjetljavaju na načine koji u nas uglavnom nisu uobičajeni. Autori obrađenim temama pristupaju iz različitih perspektiva, tako da je djelo namijenjeno ponajprije filozofima, politolozima, pravnicima i ekonomistima, ali i široj publici zainteresiranoj za suvremene probleme demokracije, distributivne i globalne pravednosti, odnosa politike i prava te nacionalnog identiteta. Stoga se treba nadati da će knjiga doživjeti produktivnu recepciju u tematskom području u kojemu baš ne obilujemo kvalificiranim ni argumentiranim raspravama.