Spoj mudrosti i mladosti

„Ranko Marinković centralna je ličnost hrvatske književnosti“, ustvrdio je akademik Tonko Maroević, ujedno predstavnik Matice hrvatske u Visu, na netom završenoj manifestaciji Marinković nas spaja 2017. Za početak treba podsjetiti tko je sve sudjelovao na manifestaciji u Visu, koja je spojila maturante iz čak pet škola diljem Hrvatske: njih tridesetak boravilo je u Visu od 7. do 9. travnja na poziv organizatora, Memorijalne zbirke Ranko Marinković. Došli su u Vis maturanti iz Pete gimnazije i Ekonomsko-birotehničke škole iz Splita, varaždinske Prve gimnazije Varaždin, Gimnazije Lucijana Vranjanina iz Zagreba te Srednje škole iz Hvara s nastavnicima. Domaćine je zastupalo jedanaest maturanata viške Srednje škole Antuna Matijaševića Karamanea. Maturantima, koji žele upoznati Marinkovićevu tešku i zahtjevnu, ali poticajnu i misaonu literaturu, o Marinkoviću su u Hrvatskome domu i uz vodstvo viškoga profesora Nikole Jovovića predavali, uz akademika Maroevića, i akademici Boris Senker i Pavao Pavličić te doktorica znanosti Dragica Dujmović Markusi.

Seriju predavanja u petak je otvorila Dragica Dujmović Markusi s temom Pisati – to je izazov: Ranko Marinković o pisanju i čitanje Ranka Marinkovića u nastavi. Govorila je o onim dijelovima Marinkovićeva rada koji ne ulazi u obveznu lektiru, ali mladima željnima dubljeg sagledavanja njegova djela mogu mnogo značiti. Uputila ih je da u tom slučaju pročitaju i lirske pjesme i prve novele objavljene u Krležinu Pečatu i eseje te intervjue. Predavanje su popratili brojni projicirani citati, posebno oni o pisanju, o smijehu kao apsurdu. Ponuđen je i znakovit citat „da se bez literature bolje živi“. Naravno, profesorica je naglasila kako je riječ o autoironiji.

Uslijedilo je u viškome Hrvatskome domu predavanje Tonka Maroevića, osvjedočenog prijatelja Memorijalne zbirke Ranko Marinković. Akademik Maroević je, iako je u najavi nazvao svoje predavanje Prilozi za marinkovićologiju s naglaskom na nekim starim polemikama, rekao kako mu je naslov manifestacije Marinković nas spaja toliko poticajan da će govoriti upravo o toj temi. Napomenuo je kako su nedavno dvije nagrađene knjige o Marinkoviću ponudile, uz ostalo, i psihoanalitičku perspektivu, što je dokaz kako Marinković izaziva uvijek nove interpretacije. Istaknuo je: „Sve je jasno u vezi s Marinkovićem, a opet svaki novi komparatist ili kroatist dalje proučava npr. utjecaj francuske škole na njega ili odnos s Pirandellom.“ Marinković je danas najvažniji autor prožimanja više medija, i to ne samo filma i kazališta, ustvrdio je Maroević te dodao, intrigantno, kako osjeća da je „Marinković pjesnik kojega je samo jako lirsko osjećanje potaknulo da od pjesništva odustane“. Zaista, Maroević je intrigantan kao i njegov prijatelj Marinković, kao pisac kojega čita već punih pedeset godina te ističe da je za Marinkovića „književnost jača od zbilje“. Govoreći dalje o dekonstrukciji i relativizaciji zbilje, o odnosu maske i lica, Maroević lucidno tumači i naslov Marinkovićeve knjige Nevesele oči klauna, tvrdeći kako on tu namjerno spaja parodiju, odnosno smijeh s očima koje odaju baš suprotno.

Djelo u kontekstu

I akademik Boris Senker – s temom Kazališna čitanja dvaju Marinkovićevih romana: Spaićev Kiklop i Parova Zajednička kupka – odmah je na početku otkrio detalje koji možda u tzv. običnim analizama i esejima i predavanjima i nisu isticana. Albatros, kaže on, 1939. možda nije dobro dočekan kod kritike i to zato što Marinković u svojim kritikama također nije bio nježan prema kolegama. „Tek kolega s fakulteta Marin Carić“, ustvrdio je Senker „reafirmirao ga je u splitskom HNK-u“. Govorio je onda o sjajnim likovima i također zanimljivom detalju – u Albatrosu su u gotovo svim scenama uvijek prisutna samo dva lika – i tako u sva tri čina. Dalje je Senker govorio o dugoj stanci zbog rata, da bi Marinković tek 1955. na scenu dao Gloriju, a za tu je prigodu u zagrebački HNK pozvan redatelj Bojan Stupica. Bila je to, otkriva opet predavač pozadinu, „borba“ između HNK-a i ondašnjeg Zagrebačkog dramskog kazališta (buduće DK Gavella).

I još jedan detalj: upravo tada došlo je u modu da se drame nazivaju osobnim imenima. Marinković ima Gloriju, Matković Herakla, Krleža Areteja. Publika je tako mogla Marinkovićeve drame staviti u kontekst, sagledati ih u životnoj i društvenoj situaciji, što portretu pisca daje novu dimenziju i šarm. Govorio je još Senker o Zagrljaju, Inspektorovim spletkama, o sjajnoj Gloriji u Gavelli, pa o redatelju Violiću, koji se tek nakon autorove smrti, jer mu on to nije dopustio, godine 2004. usudio dodati novi uvodni prizor, ali kaže „izvedba nije opravdala ideju“. Predavanje o Spaićevu Kiklopu u HNK-u, praizvedenu 1976, a ta je predstava izvedena gotovo 150 puta, bilo je dojmljivo.

O Zajedničkoj kupki također je predavač govorio kroz niz intrigantnih detalja: o adaptaciji Georgija Para, o tome da je to predstava u predstavi, o Špiri Guberini koji je sjajno igrao Jakobsona, pa o Peri Kvrgiću koji je „zapravo najbolji glumac u Marinkovićevim djelima u nas“. Zaključak je: o dramama i predstavama govoriti znalački a pitko pravi je način da ih se približi publici, koja će svakako i za neku novu prigodu pohrliti u kazalište. Jer Marinkovića se igra.

Zbilja se opire opisivanju

Vrlo sugestivno i strasno o svome pisanju o Marinkoviću govorio je na manifestaciji u Visu akademik Pavao Pavličić. Rekao je kako je prvi tekst, a mnogi su tekstovi kasnije pretočeni u knjigu Uvod u Marinkovićevu prozu, bio posvećen Zajedničkoj kupki, jer je mislio da je toj knjizi učinjena nepravda i da je neopravdano naišla na hladan prijem. Nakon analize toga djela Pavličić je govorio o knjizi Proze iz 1948, u koju je uz novele uvrštena i drama Albatros. Zatim je predavač prešao na temu Prizorišta Marinkovićeve proze ustvrdivši kako autor eksterijere u kojima nema ljudi opisuje kao – opasne.

Pavličić nastavlja: „Upitao sam se zašto je tome tako? Jer eksterijer u Marinkovića uvijek ima neku ulogu, jer je to potencijalno mjesto drame, jer dolazi do sukoba. A opet, njegovi su junaci rođeni promatrači kao u noveli Samotni život tvoj – „gleda se kroz prozor, ali se uvijek promatrač može povući“. Došao je akademik Pavličić i do toga da, kao u Zagrljaju, pisac koji traži inspiraciju, dobije i ono što ne želi. A zbilja se opire opisivanju. Zanimljivo je i njegovo razmišljanje o Kiklopu, jer tvrdi kako je Marinković tu od Zagreba napravio Dalmaciju. Naime, u Zagrebu su ljudi distancirani, ali kod Ranka ne – neznanci se uključuju u radnju. Povezao je to i sa samim Marinkovićem kao čovjekom, jer je, paradoksalno, volio biti vani, ali je nerado nastupao u javnosti. I nije volio medije!

Za sljedeću godinu već su najavljene teme pa će se na manifestaciji Marinković nas spaja 2018. govoriti o Rukama te Marinkoviću na filmu i njegovim napisima o filmu. To jasno pokazuje da ova manifestacija ima budućnost.