Sjajni glumci u priči bez stila

Godine 1979. daroviti Martin Brest, redatelj brojem naslova nevelike filmografije koji je među ostalim potpisao odličnu akcijsku krimi-komediju Policajac s Beverly Hillsa, sjajno žanrovski srodno ostvarenje Ponoćna utrka te vrlo uspio prepravak (melo)drame Miris žene Dina Risija, u kojem je Vittorija Gassmana u glavnoj ulozi naslijedio Al Pacino, režirao je iznadprosječno uspjelu krimi-komediju U velikom stilu.

Ostvarenje u kojem ravnopravno glume, George Burns, Art Carney i Lee Strasberg, šarmantna je, zabavna, razigrana, ali i dirljiva priča o trojici njujorških umirovljenika i sustanara u malom stanu koji životare od podjednako male socijalne pomoći, dane provodeći na klupi u parku, hraneći golubove i u cjelini teško podnoseći svijest o vlastitoj marginalnosti, nevažnosti i beskorisnosti za društvo. Iz malodušja i jednolične svakodnevice trgnut će ih zamisao jednog od njih da opljačkaju banku na Manhattanu, a šokirane prijatelje na zajedničku akciju privoljet će riječima da ionako nemaju što izgubiti, jer će ili uspjeti i pobjeći s novcem, ili pak provesti nekoliko godina u zatvoru istodobno štedeći u međuvremenu primljenu socijalnu pomoć.

Film za koji je scenarij prema priči debitanta Edwarda Cannona napisao sam Brest obiluje empatičnim humorom i počiva na slikovitim likovima trojice raspoloženo glumljenih starih dobričina, a posrijedi je nenametljivo sentimentalno feel-good-ostvarenje vrlo dobra ritma i energične režije, koje gledateljsku naklonost osvaja i sjetom te u određenoj mjeri tugom, koje su u priči o trojici pomalo dešperatnih staraca i njihovu neveselu socijalnom statusu sasvim razumljive.

Aktualni prepravak filma U velikom stilu od izvornika je slabiji upravo onoliko koliko je dominantno TV-komičar (serija Stažist) i glumac (Posljednji poljubac, Bivši dečko, Carstvo velikog Oza Sama Raimija) te povremeni redatelj Zach Braff kao filmaš slabiji i nezanimljiviji od Martina Bresta, te u onolikoj mjeri u kojoj je od Bresta neuvjerljiviji i manje zanimljiv scenarist Theodore Melfi, dosad zapažen jedino kao autor scenarija i redatelj pomaknute humorne egzistencijalne drame Vincent. Braff se ponajviše afirmirao sjedanjem u redateljski stolac humorne egzistencijalne romantične drame Garden State te u znatno manjoj mjeri kao potpisnik osrednje egzistencijalne humorne drame Volio bih da sam ovdje, a u tim se djelima predstavio kao razmjerno ambiciozan filmaš s razvijenim osjećajem za priču i likove, no i kao kalkulant koji nema hrabrosti u realizaciji svojih zamisli ići do kraja, ili pak ne zna kako inicijalno intrigantne zaplete, likove i njihove međuodnose na pravi način dovesti do kraja i razriješiti. U njegovu još najuspjelijem ostvarenju Garden State, Braff je jasno demonstrirao i većinu vlastitih ograničenja, od usredotočenosti na ponekad dojmljive detalje uz zanemarivanje cjeline, do pretjerana oslanjanja na glumačke interpretacije pomalo fluidnih i nedostatno elaboriranih likova koji u konačnici bivaju dosta klišeizirani.

Većina tih osobina zamjetna je i u njegovu trećem redateljskom kinoprojektu, naslovu koji je nastao na valu nove popularnosti filmova namijenjenih odrasloj i starijoj publici, nakon što su holivudski producenti shvatili da gledatelji stariji od pedeset godina, zahvaljujući stabilnim prihodima, jamci barem pristojna komercijalnog uspjeha određene vrste filmova. A tom trendu glumačke veličine poput Michaela Cainea i Morgana Freemana mogu zahvaliti što i u devetom desetljeću života ili na njegovu početku praktički jure iz filma u film.

Caine i Freeman sjajno tumače dvije od tri najvažnije role u novoj inačici U velikom stilu, a njihovi nastupi, baš kao i oni „treće violine“ Alana Arkina, dobitnika Oscara za sporednu ulogu u Maloj Miss Amerike, te veteranke Ann Margaret (Džep pun čuda Franka Capre, Tommy Kena Russella) i nezasluženo donekle zaboravljena Christophera Lloyda (trilogija Povratak u budućnost), najveće su vrline u cjelini neospornog opet šarmantnog, nepretencioznog i lako gledljiva ostvarenja, kojem ipak nedostaje u naslovu najavljena stila.

Svi glumci neosporno daju maksimum, uključujući i mlađe poput Matta Dillona i Joey King, priča je ponajviše zahvaljujući izvorniku dovoljno zanimljiva, mjestimice se vrlo uspjelo eksploatira humor temeljen na komediji karaktera i situacije, zanimljiv je i socijalni kontekst s privatnim i obiteljskim zaleđima trojice protagonista, zgodno su provedeni i motivi ljubavi i seksualnosti osoba treće dobi, a efektna je i suspens-završnica u kojoj će se ključnom pokazati dobrota jedne djevojčice. No u cjelini je ipak posrijedi mediokritetsko djelce koje u svim segmentima u nedovoljnoj mjeri iskorištava sve potencijale, koje ponajviše računa na gledateljsku nostalgiju i afinitete prema velikim glumcima te otkriva da je prirodno okruženje Zacha Braffa ono televizijskih sitcoma.