Sastanak i rastanak

Ako ništa drugo, zna se barem redoslijed: najprije se s nekim moraš sastati da bi se mogao rastati. Obrat za iste osobe ne vrijedi. Dakako, ima sastanaka kad poželite rastanak što prije, uvjeravajući sebe kako bi bila velika sreća da se sastanak nije ni dogodio. Pa premda je u osnovi sastanka susret, što je među ljudima koji su si naklonjeni nešto željeno i drago, danas često prevladava ono drugo značenje sastanka: prilika da više ljudi postignu dogovor koji će udovoljiti svim interesima. Nije čudo što je i sama riječ sastanak postala danas na mnogim područjima omražena. Sjetite se samo koliko su vas puta otpilili upravo tom uhodanom formulom: šef je na sastanku, dajući vam do znanja da gnjavite, da ih ometate u radu (premda se nedjelotvorno sastančenje teško može nazvati radom), a vi ih baš i zovete zato što zbog takva njihova „rada“ imate sve više štete, probijate sve ugovorene rokove, posao vam stoji, a zatezne kamate zbog nekoga drugog samo rastu. U sve goroj administrativno-birokratskoj džungli na sastanak u smislu iščekivanoga susreta sve rjeđe i pomišljamo. A sastanak, sastavljenica od prefiksa sa- i korijena stati, stajati, znači stati uz koga, postaviti mu se uz bok, hrliti mu ususret, jedva dočekati da ga vidiš, radovati se bivanju s milom i dragom osobom i svemu što iz takva sastanka proizlazi. Naravno, sastati (se) ne znači samo planirano doći na sastanak. Može značiti i kratko se susresti s kim, namjeriti se na koga, no sve su to letimični susreti za koje se unaprijed ne pripremamo. Nekoć se u šatrovačkom jeziku za sastanak (ne sindikalni nego ljubavni) govorilo spoj i sudar (još prije toga rendez-vous ili rendes). Razumljivi su mi i spoj i sudar. Odlazak na takav sastanak željno se očekivao kao susret s dragom osobom, no ti su susreti znali biti poput pravoga sraza, sudara, pa i strujnog udara, pri čemu ni prolazna zakočenost nije bila isključena. Bilo kako bilo, sastanci (i privatni, neformalni, i poslovni, formalni) znaju ljude iscrpiti, iznuriti, oneraspoložiti, rastužiti, dotući i ostaviti u ustima bljutav okus, a u duši talog. Poželimo se iz takva stanja što prije iskoprcati, no to nikad nije ni lako ni jednostavno, pa se nakon silna mozganja rastanak nametne kao jedini izlaz.

I jedna i druga varijanta (i sastanak i rastanak) imaju i svoje nesvršene oblike: sastajanje, rastajanje, jer i glagol stati (po glagolskom vidu svršen) ima i svoj nesvršeni parnjak, stajati. Ipak, kad se kaže sastajanje, ono implicira učestalost, možda u pravilnim vremenskim razmacima, što se čini kao stalnost. Ima u sastajanju neke tajnosti i tajanstvenosti, gotovo urotništva (konspirativni sastanci raznih organizacija), što ne mora značiti da za ta sastajanja baš nitko ne zna, nego se i samim sudionicima tih sastanaka može činiti kao da su u nekom samo njima znanom balonu za koji žele da ih obavija što dulje. Naravno, ni poslovni svijet nije lišen višestrukih sastančenja oko nekih pitanja, no primijetite: sastančenja se nikad neće izjednačiti sa sastajanjima. Za one koji se sastaju intimno (a ne formalno poslovno) svaki sastanak može se činiti kao završena cjelina, jer se nikada ne zna hoće li se ti sastanci nastaviti, koliko god sami sudionici bar neki nastavak željeli, jer im on pruža kakav-takav privid stalnosti.

Rastajanje kao proces i rastanak kao završni čin uvijek izaziva bol, žalost, patnju. Ima situacija kad se rastajanje želi što prije privesti kraju, pa se rastanak učini kao jedini izlaz, kao oslobođenje od muke, no ni tada nitko ne prolazi bez ožiljaka. Neke rastanke izaziva sama priroda (smrt), neke potrošenost ljudi koji više ne mogu ići zajedno. Rastati se znači, nakon dosadašnjega zajedničkog koračanja, poći u raznim smjerovima, svatko na svoju stranu, pozdraviti se s kim, prekinuti drugovanje, ljubovanje, zajedničko življenje, brak, napustiti jedno drugo, razdvojiti se. Upravo je prefiks raz- taj koji (prema stati, stajati) diktira prirodu novih odnosa (rastavljanje), kao što je i prefiks s, sa- diktirao smisao spajanja.

Dakle, osnovni glagol (stati, stajati; lat. stare, njem. stehen) dobiva dodatna, sve raširenija značenja upravo spajanjem s raznim prefiksima. Oni su ti koji praslavensku osnovu *sta- obdaruju novim značenjima – toliko novima da npr. izvedenica od svršenoga i od nesvršenoga glagola značenjski više nisu nimalo slične (ustanak, buna, pobuna, i ustajanje, lijeno rastezanje nakon okrepljujućega sna, na znak budilice ili bez njega). Korijen sta- sudjeluje u najbrojnijim prefiksalnim složenicama (21) i u korijenskim proširenjima (9).

Snagu predmetaka (prefikasa) najbolje će ilustrirati prefigirani glagoli s osnovom sta-. Glagol ostati, zadržati se na istom mjestu, ne promijeniti se (uvijek je ostao isti), razlikovat će se od glagola opstati, preživjeti, održati se (na životu, na vlasti), kao što će se glagol postati, pojaviti se iznebuha, početi postojati, razlikovati od glagola prestati, zaustaviti se u djelovanju ili radu, no ni svi prestanci nisu isti, pa prestanak kiše ili ljetovanja neće biti koban kao npr. prestanak rada srca. Sustati ili posustati znači izgubiti snagu, odustati od borbe, otpora, umoriti se, iznemoći, podleći nedaćama s kojima smo se još donedavno kako-tako nosili. A na što sve čovjek nije spreman pristati, složiti se s nečijim prijedlogom s kojim se intimno i ne slaže, prihvatiti čiju ponudu, kadšto da i ne zastane, samo da spasi voljeno biće ili bića?! Važan je samo taj mali predmetak pa da se smisao stubokom promijeni. Jer od nastanka (nastati, pojaviti se odjednom, postati stvarnost, započeti postojanje) do nestanka (nestati, izgubiti se iz vida, prestati postojati, iščeznuti, pa i umrijeti) razlika je „samo“ u dva samoglasnika: a / e. Kao što je otvoreno a još uravnoteženo i mirno, dok se  rastegnuto e sve više grči i hvata za zrak kao za slamku spasa. Od sastanka do rastanka razlika je „samo“ u dva suglasnika: s / r. A između njih su, upravo obilježeni njima, cijeli životi.