Puno riječi, manje uvjerljive glazbe

Iako Zagrebačko gradsko kazalište Komedija 22. travnja nije bilo popunjeno baš do posljednjeg mjesta, svečano otvaranje 29. Muzičkog biennala Zagreb (MBZ) proteklo je u znaku svih protokolarnih elemenata nužnih za stvaranje ugođaja koji ovako važnoj glazbenoj i kulturnoj manifestaciji daju počast. Prvo se publici u ime organizatora obratio glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja Tomislav Šaban naglasivši bît festivala suvremene glazbe koji još od 1961. hrvatsku metropolu upisuje na kartu svjetski relevantnih susretišta zainteresiranih za nove glazbene težnje, zatim je na besprijekornom hrvatskom jeziku publiku pozdravio poljski veleposlanik Maciej Szymaňski, budući da je Republika Poljska država-partner, a počast sama čina otvaranja pripala je dakako hrvatskoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek, predstavnici predsjednika Vlade RH i resornog ministarstva čija je financijska potpora svakako, uz druge partnere i sponzore, za realizaciju festivala nedvojbeno presudna. Lijepo je da je ministrica uputila čestitku utemeljitelju MBZ-a Milku Kelemenu za njegov 93. rođendan. Pokroviteljica je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Kako je na prošlom 28. MBZ-u 2015. uvedeno natjecanje nazvano 5-Minute Opera Competition, već se tada iskristaliziralo ime poljske skladateljice Martyne Kosecke (Gdansk, 1989) kao najperspektivnije kandidatkinje za dobivanje narudžbe za pisanje glazbenoscenskog djela. U dvogodišnjem je razdoblju to djelo i nastalo te je skladateljica HDS-u dostavila partituru opere koju je naslovila Klothó, Thread of the tales (Splet priča). Praizvedba je osigurana u koprodukciji MBZ-a i Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke te predstavljena na svečanom otvaranju u ZGK Komedija.

Martyna Kosecka potpisuje istovremeno i tekst i glazbu, a prvo je svoje glazbenoscensko djelo zamislila kao „fantastičnu operu u jednom činu“ odlučivši se za, kako sama izjavljuje, „bajku, basnu, mit, legendu... te priču za svakoga“. Doista, spojivši bajke iz kineske i hrvatske pripovjedačke baštine, skladateljica je djelo koncipirala u sedam prizora sa završnim epilogom, a uvođenjem likova vrlo egzotičnih imena, sveprisutnog Pripovjedača (Dario Bercich), pomalo karikirana samovoljnoga kralja Shâa (Nicolas Rigas), dvaju bračnih parova s imenima Reó (sopranistica Ingrid Haller) i Çlles (kontratenor Karol Bartosinski) te Athuô (mezzosopranistica Ivana Srbljan) i Vâri (tenor Marko Fortunato), uz plesačicu Klothô (Dina Dehni Sow) i osmeroglasni zbor te obavezni orkestar, koncipirala izvođački sastav koji u jednome činu trajanja nešto više od sat vremena iznosi odabrane priče.

A priče su zapravo jednostavne, kralj želi da mu se izradi zvono posebne zvučnosti, bračni parovi se oko toga trude željni sreće, blagostanja i bogatstva, plesačica se simboličnim plesom s naglašenim pokretima ruku upleće u tijek pripovijedanja, a tu je i lutka dječaka Senna i nasnimljeni glas Božice Eo (Martyna Kosecka), da bi sve završilo potragom za mudrošću i pitanjem „gdje je ta mudrost?!“.

Mjesto radnje, „krajolik koji ne pripada ovoj zemlji“, scenografkinja i kostimografkinja Julia Kossek riješila je prilično rudimentarnom vizualizacijom prazne pozornice s okruglim medaljonom kao ekranom na kojemu se prikazuje snimka dubine mora s plesačicom, kostimi su crno-bijeli i posve simplificirani, pjevači u dvije grupe, žene s jedne, a muškarci s druge strane pozornice komentiraju radnju, a naznačeno vrijeme radnje „u dječjem snu“ potvrđuje izostanak asocijacija na bilo što vremenski odredljivo. Redatelj Krzystof Cicheňski osigurao je uredno kretanje likova po pozornici već prema tome tko s kim razgovara i kako tekst zahtijeva. A teksta ima jako mnogo, zapravo puno previše!

Pjevano na engleskom jeziku (uglavnom nerazumljivo) i s orkestralnim dionicama ritmički izrazite pregnantnosti udaraljki i krotke disonantnosti koja je mjestimice lirski izražajna, ono što slušamo i što nam se prikazuje kao sadržaj odaje autoricu, libretisticu i skladateljicu, kojoj nije moguće negirati dobronamjernost, dobroćudnost i maštovitost u oblikovanju glazbenoscenske freske bez većih pretenzija. Pjevačima svakako treba odati priznanje za koncentrirano izvođenje nadasve „brbljavih“ dionica i svladavanje glazbenoga tijeka u kojemu treba pronaći intonacijsku logiku povezanosti s orkestralnom pozadinom. Posebno priznaje zavređuje dirigent Berislav Šipuš, zacijelo trenutno jedini hrvatski orkestralni ravnatelj koji je kao skladatelj i dirigent sposoban prodrijeti u srž glazbenog događanja i pohvatati sve konce koji suvislo povezuju pjevače s instrumentalnim sastavom.