Povratak gramofonske ploče

Ovogodišnji, obljetnički deseti Dan prodavaonica ploča (22. travnja) primaknuo se u svjetlu razmjerno recentna podatka s kraja prošle godine: prodaja albuma na gramofonskim pločama prvi put u povijesti nadmašila je količinu glazbe legalno skinute s interneta.

Naime, unatoč suhoparnu nazivu, Dan prodavaonica ploča (Record Store Day, koji se održava svakoga travnja), uz socijalne komponente i prigodne popuste nudi i šire, simboličko značenje. Ono se ogleda u izravnoj promociji „staromodnog“ načina konzumacije glazbe i rijetkih, ali dragocjenih (mahom nezavisnih) glazbenih dućana kao svojevrsnih jezgara upravo takve slušalačke kulture.

Povratak vinilu, povratak osamdesetima, povratak šezdesetima, povratak rocku, ili discu, gitari ili sintesajzerima – mehanizam funkcioniranja popularne glazbe, ponašanja publike i strateško promišljanje industrije – odavno se sveo na tu čarobnu riječ: povratak. Pritom je održavanje kulture slušanja „tvrdih“ formata, kao što je ploča na 33 okretaja, zapravo najvitalniji aspekt tog procesa. Brojne analize i osvrti u vodećim glazbenim i financijskim publikacijama svjedoče da je riječ o žilavu mediju koji – poput same glazbe zapisane u njegovim brazdama – uspješno odolijeva prolasku vremena.

Dok digitalni zapis CD-a (kojemu su početkom 1990-ih proricali vječni život) polako umire, potražnja za vinilima na svjetskoj razini neprekidno raste. Ona je dosegnula najvišu točku u zadnjih četvrt stoljeća, uz dinamiku porasta prodaje od 30% na godinu. To još nisu veliki brojevi u apsolutnom, ali jesu u relativnom smislu: u kontekstu urušavanja staroga koncepta glazbene industrije, uzlazna krivulja prodaje ploča nudi tračak nade. S tragičnim nizom odlazaka nekih mitskih figura popularne kulture, prošla je godina posebno pogodovala rastu „klasičnih“ formata pa će tako posljednji Bowiejev album Blackstar ponijeti naslov najprodavanijeg LP-a.

Podsjetimo: nakon dominacije singlova 1950-ih, tijekom iduća dva desetljeća rock-glazba afirmirala se kao punopravna suvremena umjetnička forma, pa se pojavom Beatlesa, Dylana, Pink Floyda i psihodelije, jazz-rocka, kantautorskog i progresivnog rocka, te različito definiranih konceptualnih ostvarenja, albumski format nametnuo kao optimalan okvir za artikuliranje opsežnijih kreativnih zamisli. U tom kontekstu, ploča je poput cjelovečernjega filma – ili knjige.

Premda se albumski format potkraj 80-ih digitalizirao i transformirao u kompaktni disk s čvrstim naznakama da vinilu u tom procesu dolazi kraj, to se, kako vidimo, nije dogodilo – upravo suprotno: albumi kao što su Abbey Road Beatlesa ili The Dark Side Of The Moon Pink Floyda neprestano se, neovisno o trendovskim pomacima, i danas prodaju u formi LP-reizdanja. Valja napomenuti da se vojsci starije publike, koja priklanjanjem ploči nastoji produljiti i vlastitu mladost, priključuju i mlađi poklonici, koji su masovnošću, primjerice, novi album Divide Eda Sheerana (u Britaniji) ili pak albumski soundtrack iz filmskog hita La La Land učinili vinilnim bestselerima.

Jazz-glazba osobito je podatna za vinilni medij, a žanrovski bestseler Kind Of Blue Milesa Davisa (1959) godinama je na popisu najtraženijih. Njegov je značaj višestruk: on je prohodan i komunikativan, a osim toga, riječ je o (tada) inovativnom pristupu jazzu koji je lišen akordskih kalupa – odnosno o glazbi zasnovanoj na melodijskoj inventivnosti. Klasični jazz-albumi iz zlatnoga razdoblja žanra danas su na cijeni ne samo zbog prirodnog, otvorenog zvuka, lišena kompresijskih postupaka suvremene produkcije, nego i zbog kolekcionarskog elementa neizostavna u svakoj analizi povratka kultu gramofona.

Snažan povratak vinilnih ploča u eri sveopće digitalizacije, streaming servisa, legalne i ilegalne industrije downloada – na prvi se pogled čini nelogičnim. No svojevrsni ironijski obrat upravo i jest u ovom: u svijetu u kojemu se glazba svodi na običan fajl, kao jedina prirodna reakcija (nasuprot digitalnom!) pojavila se potreba za opipljivim formatom. Odnosno za glazbom koju, u prenesenom i doslovnom značenju, slušatelj može dotaknuti. „Smatram da se razlog uspjeha ploče krije u urođenom čovjekovu nagonu da dotakne sve što je u emotivnom smislu važno“, pojasnio je irski kantautor Glen Hansard u lanjskom intervjuu, dodajući da vinilno izdanje „oživljava ideju da je ovitak svojevrsni produžetak pjesme, ili albuma. Sadržaj njegove omotnice ekstenzija je umjetničkog izraza.“

Taj emotivni oslonac konzumentu očigledno nije mogao pružiti ledeni komadić plastike kompaktnog diska, a još manje njezin digitalni zapis, pa se – u kulturološkom trendu koji je kritičar i publicist Simon Reynolds u istoimenoj knjizi nazvao retromanija – gramofonska ploča pokazuje kao pravi izbor. Uostalom, svi albumi koji se danas smatraju klasicima premijerno su objavljeni upravo u formatu LP-a, koji uključuje dimenziju „autentičnosti“; njoj slušatelj teži kao ishodištu, nakon terora površnosti koji je donio MP3. Usporedno s njime, ishodištima se u tom segmentu vraća i pohlepna diskografska industrija.

Koji su, dakle, ključni čimbenici analogne renesanse? Nostalgija, moda? Kolekcionarski element? Ili pak topliji, prostorniji „prirodniji“ i nekomprimirani zvuk, usporediv sa svježe iscijeđenim voćnim sokom? Ili sve to zajedno, u kombinaciji? Poput svojevrsne mantre ponavlja se kako svaki „susret“ s vinilom ima svoje zakonitosti koje podrazumijevaju poseban ritual slušanja. On počinje odabirom i „fizičkom“ potragom za određenim LP-em, a nastavlja se i dovršava tijekom same konzumacije – od izvlačenja ploče iz omotnice do spuštanja igle u brazdu. Većih dimenzija i lišena jeftine plastike, vizualna nadgradnja ploče mnogo je dojmljivija i poetičnija od one kompaktnog diska. Kartonski ovitak pruža dopunsku informaciju i zaokružuje ukupni dojam stvarajući cjelovitu sliku o pojedinom ostvarenju.

Kao i kod svih fenomena, a povratak LP-pločama u eri sveopće digitalizacije to nedvojbeno jest, uzroci njegova nastanka kompleksni su, i ne treba ih promatrati samo iz jednoga kuta. Tako i korijene vinilnoga preporoda valja tražiti na ekonomskoj, sociološkoj i psihološkoj razini. Riječ je očito o mediju koji upravo zbog svojih zadanih granica – u smislu trajanja djela, u pogledu organskih obilježja i nemogućnosti lakog kopiranja i umnožavanja – omogućuje dublju slušateljevu povezanost s glazbom. Zapravo, u tom fenomenu ništa nije nevažno, a još je manje slučajno – bez obzira želimo li ga smjestiti u kulturni, ekonomski ili neki drugi kontekst.

Krije li se budućnost glazbene industrije, barem dijelom, u njezinoj prošlosti, pitanje je koje se postavlja sve češće. Možda, i to nije perspektiva kojoj bi se trebalo radovati. No ako su vremena doista autorski nedovoljno potentna, ako se ključni glazbeni događaji godine svode na neumoljiv odlazak veterana ili pak na reizdanja klasika, od kojih je proteklo pola stoljeća, onda neka to barem bude povezano s jedinim medijem koji iz tog sadržaja može iscijediti posljednju kap prirodnoga soka. A to je (ne)obična gramofonska ploča.