Poezija malih života

Film Paterson prijelomnog autora američkoga nezavisnog filma Jima Jarmuscha jest ostvarenje koje po mnogočemu izmiče uvriježenim postulatima suvremene sedme umjetnosti. Jarmuschova cjelokupna karijera neprestano izlazi iz okvira matice nacionalne kinematografije i već početno razdoblje njegova stvaralaštva postalo je jednim od žarišta kroz koja se filtrirao američki nezavisni film 1980-ih i 1990-ih kao otklon od holivudske produkcije. Gradacija je Jarmuschova stvaralaštva takva da ga možemo podijeliti na tri razdoblja. Od završnoga studentskoga rada Neprekinuti praznici (1980), preko dva izvanredna dosega, variranja filma ceste Čudnije od raja (1984) i interpretacije zatvorskoga noira Pod udarom zakona (1986) pa do omnibus-filmova Tajanstveni vlak (1989) i Noć na zemlji (1991), Jarmusch je formulirao osobni stil i svjetonazor jasno izranjajući iz supkulturnoga konteksta 1980-ih.

Bogata referencijalnost, minimalistički redateljski postupci, protagonisti osamljenici, uronjenost u popularnu kulturu kao i ironijski stav prema žanrovskom filmu obilježili su to razdoblje, a ostali su sastavnicom i drugoga razdoblja, započetoga vesternom Mrtav čovjek (1995), žanrovskim djelom koje je zapravo metafizičko putovanje prema smrti. Osim toga filma, u tome dijelu karijere Jima Jarmuscha bilježimo iznimne naslove, kriminalistički triler Put samuraja (1999) prožet protagonistovim samurajskim kodeksom, kao i Slomljeno cvijeće (2005), film ceste s elementima komedije i drame – nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu.

Art-triler Granice kontrole (2009), najslabiji film u Jarmuschovu opusu, ujedno dovršava drugo razdoblje s naslovima o protagonistima osamljenim do društvene otuđenosti, ali sklonima ustrajnosti u očuvanju osobnog integriteta usprkos raznim krizama. Taj film započinje i treće razdoblje, razdoblje obilježeno odmakom prema fantastičnome, što se svakako potvrđuje i vampirskim filmom strave Samo ljubavnici preživljavaju (2013), djelom u kojem je žanrovska forma zapravo ogrtač propitivanja besmrtnosti svih umjetnosti i njihova opstanka. Pridodamo li spomenutim filmovima i dva rock-dokumentarca, Godina konja (1997) o Neilu Youngu & Crazy Horseu i Gimme Danger (2016) o The Stoogesima te film Kava i cigarete (2003), koji je okupio nekoliko prijašnjih kratkih filmova što oslikavaju motive naslova, Jarmuschov se opus nedvojbeno stavom i kvalitetom izdvaja čak i iz okružja nezavisnoga filma kao odraz definirane autorske osobnosti i nadalje neprestano spremne na mijene i iskorake te na traganja za srži filmskog izraza.

Slika Amerike

Premda možemo ustanoviti da status Jima Jarmuscha u posljednjih nekoliko godina više i nije u žarištu američkoga nezavisnoga filma, film Paterson odražava zrele autorske preokupacije, građu širokoga raspona od raspoznatljiva, ali ne i zalihosna stila do raskošnoga konteksta čija referencijalnost obuhvaća i neizravne osvrte na vlastito stvaralaštvo. U filmu snimljenu 2016. Jarmusch se poigrava gledateljem već u naslovu. Jer Paterson je prezime središnjega lika (Adam Driver), vozača gradskoga autobusa, ali i grada u kojem protagonist živi. No kako se vozač posvećuje i pjesništvu, ali se ustručava svoja djela predočiti nekom nakladniku, njegovo je stvaralaštvo okupljeno u tajnoj bilježnici. Pritom živi u bračnoj zajednici s Laurom (Golshifteh Farahani), uz kućnog ljubimca engleskoga buldoga Marvina, a vremenska struktura filma slijedi dane jednoga tjedna. Takva se jasno razgraničena kronološka struktura može učiniti inverzijom dvaju spomenutih omnibusa. Jer dok se tri priče u Tajanstvenom vlaku odvijaju istovremeno u američkome gradu Memphisu, a i pet se priča u Noći na zemlji usprkos geografskim i vremenskim razlikama pet svjetskih velegradova zapravo događa istovremeno, sedam dana s jutrom osmoga u Patersonu odvijaju se u gotovo istom mjestu radnje.

Kroz skladan brak Patersona (ni jednom se ne spominje ime) i supruge mu Laure uočavamo i njihove karakterne razlike. Njegove su osobine stalnost, stoicizam i suzdržanost, samozatajnost, osobito u prezentiranju bujne pjesničke kreativnosti, dok su njezine neprestane promjene – jednoga dana pobjedom na natječaju kolača želi se obogatiti, a drugoga već preko interneta kupuje gitaru s namjerom da postane country pjevačica – oslikane su blagom ironijom uz neprestanu uporabu crne i bijele kojima ukrašava i kuću i odjeću. Pas Marvin je pak inverzija niza obiteljskih filmova s kućnim ljubimcima, ali i komentar na suvremeno obiteljsko stanje. Iako se Laurina nacionalnost ne percipira izravno, kontekstualno i znajući glumicu koja je tumači uočavamo iransko porijeklo. Kako je i Patersonov kolega Dony (Rizwan Manji) podrijetlom Indijac, u odnosu spram Čudnije od raja i Pod udarom zakona, čiji su likovi i pridošlice iz Europe, sasvim je jasno kolika je promjena nacionalne strukture američkoga društva. Razvidne su i nenametljive nacionalne poveznice japanskoga pjesnika (Masatoshi Nagase) u Patersonu s mladim japanskim parom u Tajanstvenome vlaku, a njihova naklonost američkim kulturnim ikonama, pjesniku Williamu Carlosu Williamsu u ovome filmu ili pak Elvisu Presleyu u ranijemu nisu tek znak moguće dominacije američke kulture već jasne međusobne povezanosti i rasno različitih likova, zacijelo zbog činjenice da je Paterson nadahnut Williamsonovim pjesmama.

Svakodnevica koja se vraća

Patersonovo se pjesništvo manifestira u filmu uporabom stihova interpoliranih u filmsku sliku, a ne treba zaboraviti da se Jarmusch poslužio stvaralaštvom američkoga pjesnika Rona Padgetta, kao ni činjenicu da u jednom danu protagonist susreće desetogodišnju djevojčicu (Sterling Jerins), nadarenu pjesnikinju. Bračna zajednica temelj je Patersonove egzistencije, posao vozača profesionalni i financijski prihod, pjesnički izričaj esencijalni iskaz osobnosti, ali ne treba zaboraviti niti da uvečer odlazi u šetnju sa psom i navraća u mjesni bar na jedno pivo. Važnost piva u filmu podsjeća na važnost kave i cigareta u istoimenom redateljevu filmu. Bar u koji Paterson zalazi vlasništvo je Doca (Barry Shabaka Henley), Afroamerikanca izrazito posvećena sakupljanju isječaka o slavnih sugrađana.

Neprestane su društvene i kulturne referencije ovoga filma predočene izravno ili ih iznose mnogobrojni likovi u dijalozima, pa i epizodni – poput putnika gradskoga autobusa. U svojevrsnoj repetitivnosti Patersonova radnog dana opažamo natruhe rituala, ali u petak dva događaja nakratko mijenjaju rutinu, donoseći ironičan autorski stav prema žanrovskome filmu i prema težnji običnih ljudi za ekstremnim situacijama. Kada se naime zbog električnog kvara zaustavi autobus, čitav niz upita o mogućoj eksploziji podsjeća ne samo na zaplet filma Brzina (1994) Jana De Bonta nego i na potrebu za senzacijom. A kada navečer u baru Paterson savlada ostavljenoga ljubavnika koji bivšoj djevojci i sebi prijeti oružjem, ispostavi se da je pištolj lažan i napunjen mecima od spužve. No protagonistova se spremnost na akciju podcrtava fotografijom njegove vojne prošlosti, fotografijom glumca Adama Drivera koji je prije ulaska u sedmu umjetnost doista služio u vojsci.

Redateljsko umijeće

Driver i Farahanijeva izvedbama su obogatili film te proširili i raspon svojih glumačkih izričaja, ali valja spomenuti visoke dosege čitavoga postava, napose opuštenoga Barryja Shabaka Henleyja u liku Doca ili mlađahnu Sterling Jerins. Vrsna filmska fotografija Fredericka Elmesa jasno je oslikala Jarmuschove redateljske postupke. Bez trenutka autorskoga razmetanja, taj se redatelj usredotočio na priču, likove i kontekst, a kada povremeno primjenjuje retoričke oblike filmskoga zapisa, čini to svrhovito. Prisjetimo li se nekoliko kadrova prednjega dijela autobusa tijekom vožnje ili pak manjeg niza scena uličnih zbivanja kroz vizuru prozora autobusa, zadivljuje s kolikom vještinom Jarmusch u tim naizgled prijelaznim trenucima građu filma podiže od običnoga života do umjetničkoga iskustva, a svakodnevni život gotovo transcendira do razine esencijalnoga stvaralačkog iskaza.

Spretno koordiniranje svih filmskih sastavnica u ovome ostvarenju produbljuje Jarmuschove kreativne dosege. Iako ni autor, ni gledateljstvo, a ni kritika ne mogu zanemariti činjenicu da Paterson ne može pa čak i ne treba dosegnuti intenzitet radova od sredine 1980-ih pa do kraja 1990-ih, njegova zrelost, stil, sadržaj i struktura zasigurno utiru put novom kvalitativnom postignuću majstora američkoga neovisnog filma i svjetske kinematografije.