Partizani i NOB više nisu kumiri

Eto i Satiričko kazalište Kerempuh došlo je k sebi. Nakon sezona zdušne repertoarne nesklonosti Tuđmanovoj pomirbi i njegovoj Hrvatskoj te uporna restituiranja simpatija za Tita i Titoslaviju, za njezine bratstvojedinstvujušće velike dosege i „male incidente“, kakvi su primjerice još nevalorizirani partizanski i nepriznati komunistički zločini, ponudilo je parodiju o Narodnooslobodilačkoj borbi i u nas još nezavršenom Drugom svjetskom ratu.

Nije to po dosegu blizu ironijom prožetoj već staroj engleskoj seriji Alo, alo, ali i ovo što je ponudilo komedijom Narodni heroj Ljiljan Vidić, koja je uspješno praizvedena 21. travnja na pozornici tog kazališta, nije samo dokaz demokratske širine nego i smisla za humor. Istina, ne zdravi i (ne)prisutni, nego privremeni, kojega se Hrvati tu i tamo prisjete, jer kao preozbiljan narod ne vide kakav bi mogli biti narod(čina) da se sebi katkad i narugaju.

Pridoda li se tom repertoarnom činu provokacija pisca komedije Zorana Lazića i maštovita režija Krešimira Dolenčića, koja doduše nije lišena dramaturških i ritmičkih nedostataka te glumački nedorađenih uloga, kazalište i Kerempuhova publika dobili su predstavu koja će pridonijeti lakšoj probavi prošlosti. A možda i trasirati puteljak kojim bi ubuduće mogli koračati aktivistički hrvatski kazališni projekti čija ideološka zatucanost zaglupljuje, a isključivost umrtvljuje volju za svakim odlaskom u kazalište.

Predstava je nastala na sadržaju scenarija istoimenog filma, koji je za pozornicu prilagodila i dramaturški uredila Ana Tonković Dolenčić. Ukratko, glavni lik Ljiljan Vidić, mladi seljak pjesnik, želi se priključiti NOB-u i boriti protiv okupatora i domaćih izdajnika. To mu je najveći san i to mu uspijeva nakon što ga partizani izbave iz četničkog zarobljeništva. Ubrzo postaje član desantne postrojbe sastavljene od priučenih glazbenika koji u jednoj akciji doznaju za održavanje talent-showa na kojemu je glavna nagrada nastup na Poglavnikovu domjenku, na koji dolazi i Adolf Hitler. Partizani i Ljiljan odluče se pojaviti, osvojiti prvu nagradu i na Poglavnikovu domjenku okončati Drugi svjetski rat.

Fabula je utemeljena koliko na povijesnim činjenicama i događanjima toliko na apsurdu, zanosu i ludilu ne samo naivnog, anonimnog pjesnika partizanske epopeje, nego i na propustima svih doba koja nikada racionalno ne kalkuliraju s posljedicama. Sve to Dolenčić vješto pretače u parodiju i grotesku, u burleskno razigranu predstavu prožetu plesom (Saša Krnetić) i glazbom (Mario Mirković), u kojoj se prepleće i zrcali mnoštvo likova različitih karaktera, koji se iz situacije u situaciju, iz prizora u prizor, poigravaju i izruguju s dosad zabetoniranim povijesnim klišejima i stereotipima. Jednako ustaškim, četničkim i partizanskim. Parodira hrabrost i kukavičluk, istine i laži, a onda i građanski život u kojemu se, po stilu ponašanja i ophođenja (glumački veoma dojmljiv Tomislav Štriga), naglašene čak i manire Krležina dramskoga svijeta.

Iz Dolenčićeva kazališnog panoptikuma ratnih tipova, povijesno davno svrstanih u svjetonazorske matrice te pospremljenih u neprovjetrene ideologijske ladice, kao dašak čista zraka zapuhnu i općeljudske slabosti, koje predstava afirmira bez obzira na uniformu i satirične žalce, koji se čine jedino normalnima u prostoru koji još više živi od prošlosti nego od svojeg rada, svoje sadašnjosti.

Tomu itekako pripomaže i pripovjedač (upečatljivi Damir Poljičak), koji kroz predstavu, njezine iluzije i zaplete, ciničnim opaskama publiku (na)vodi da točno iščita satirični naum komada. Čak i onda kada se čini da poruku komedije (pre)usmjerava na sporedna značenja. Inače je predstava u prvih dvadesetak minuta i isto toliko zadnjih funkcionirala odlično, dok se u sredini nepotrebno razlila i oduljila, čemu su uz režiju uzrok originalni tekst i dramatizacija.

Ali i s tim manjkavostima komedija Narodni heroj Ljiljan Vidić prekretnica je u našem kazališnom raskrinkavanju još friziranih i falsificiranih istina o Drugom svjetskom ratu. U tome najveće zasluge pripadaju ansamblu predstave, njegovu zanosu  i kreativnom zajedništvu, a onda i glumačkim pojedincima koji su nadareno nosili teret zahtjevne izvedbe. Uz već spomenute kreativnošću su se izdvajali Mia Anočić-Valentić, Velimir Čokljat, Matija Šakoronja, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Josip Brakus...

Prednjačili su tumač glavne uloge Luka Petrušić i kreator više uloga Hrvoje Kečkeš. S osjećajem za nijansiranu transformaciju Petrušić je nadareno odigrao Ljiljana Vidića. Bio je jednako uvjerljiv kao nezreli, nespretni i zaneseni dječak kao i stasali partizanski pjesnik te idejom zatravljeni borac protiv neprijatelja i „domaćih izdajnika“.

Ono što je na praizvedbi, igrajući četiri uloge, glumački demonstrirao Hrvoje Kečkeš, rijetkost je kakvu ljubitelj kazališne glume može samo poželjeti. Dvama od tih likova (čika Momo i Hitler) udahnuo je glumački život koji je plesao na rubu karikature, što je on majstorski izbjegao i likovima podario nesagledive prostore grotesknoga. Čika Momi nespretnost i strah na rubu ironije i smijeha, dok je glumeći Hitlera do u tančine razradio svaki detalj, u rasponu od stidljivog i smušenog do goropadnog i histeričnog. Vrhunac postiže kada njegov Hitler s grčem na licu prohoda kao navijen, sitnim koracima lutke.