Pakao u Dubrovniku

Šesti travnja 1667. osvanuo je u Dubrovniku vedar i sunčan. Bio je to pravi proljetni dan. Laki povjetarac igrao se s dimovima što su se iz tek potpaljenih kućnih ognjišta i peći vijugali u nebo.

Između osme i devete ure ujutro najveći broj stanovnika još je bio u svojim domovima. Stariji su zauzeli svoja mjesta po crkvama, a članovi Velikog vijeća okupljali se pred Kneževim dvorom. Bila je Velika srijeda i po starodrevnom običaju trebali su izglasati pomilovanje nekih teških zločinaca. Knez s obitelji još je bio na misi u dvorskoj kapelici. U učionicu Isusovačke škole smjestila su se djeca. Trgovci se spremali otvoriti dućane... Po trgovima i uskim uličicama ponosno su blistale na jutarnjem suncu raskošne palače i skladne višekatnice.

Onda odjednom, malo prije devet sati, „zemlja igrat uze / i kamenje lećat živo“. Zgrade se zaljuljaju kao na uzburkanom moru. Začuje se strahovita tutnjava te „škripa drva, buka od stijenja“. Lađe u luci stanu udarati jedna o drugu, otimati se na vezovima, pramcima roniti pod more koje se tri-četiri puta povuče. Jedna se gradska utvrda dvaput rasklopi i zaklopi. U tren oka kuće, palače, crkve, samostani, sve se sruši „a u gustom crnu oblaku / sunce sakri svoju zraku / sve od svudi prah zaduši“.

Strahovitom kratkotrajnom, ali ubitačnom udaru potresa odolješe jedino glavne gradske utvrde, Lazareti i pokoja čvršće građena zgrada. Neki fratar izjavi poslije da je sve potrajalo samo toliko koliko mu je trebalo da izusti triput „Passio domini nostri Jesu Christi secundum...“

Sunčani dan pretvorio se u stravičnu noć. Izbezumljeni, čudom spašeni pojedini stanovnici, mnogi od njih ranjeni, lutali su ruševinama ne znajući kamo krenuti. Stoljećima zidan i dotjerivan, prelijepi Dubrovnik u jednom je hipu pretvoren u nepregledne hrpe ruševina.

Paniku preživjelih pojačavala je potmula tutnjava iz morskih dubina i neprestano podrhtavanje tla. Malo je tko smogao hrabrosti da u prvim trenucima katastrofe pomogne zatrpanima. Tjerani životinjskim nagonom za samoodržanjem, roditelji su napuštali djecu, djeca roditelje; muževi supruge, supruge muževe; braća sestre, sestre braću. „Prijatelji se ne poznadu / Gdje svak bježi izvan grada“, kaže pjesnik, „Od svuda se vika čuje / Od svuda se pomoć pita / Svak bugari, svak boluje / Svak u strahu svom mahnita.“

Potpuno bezvlađe

Gusto naseljen grad (oko šest tisuća stanovnika) uskih uličica i visokih zgrada postao je velika grobnica, stravično poprište umiranja u najtežim mukama. Požari što su buknuli iz vatre zapaljenih ognjišta i peći pretvorit će ga idućih dana u pravi krematorij u kojemu su gorjeli još živi ranjenici. Svi bunari, sve česme i izvori odjednom su presušili. Da su i htjeli, gasiti nisu imali čime.

Smatrajući da je potres kazna božja za „beskrajne grijehe“, preživjeli stanovnici nastojali su što prije pobjeći iz ukleta grada. Budući da je knez Simo Getaldić s obitelji poginuo pod ruševinama dvora, dobar dio Velikog i Malog vijeća također, preživjela su vlastela glavom bez obzira napustila grad. Neki su se sklonili na brodovima u gruškoj luci, neki po susjednim otocima i mjestima. U Lazaretima na Pločama ostali su samo stari Andrija i Nikolin Basiljević te Luka Zamanjić s obiteljima i rodbinom koja je ostala bez muške glave. Nadbiskup Torres sa šezdesetak, odreda ranjenih, redovnica – preživjelih iz osam gradskih samostana – ukrcao se na jedrenjak i krenuo najprije na Koločep, a zatim put Ancone.

Dakle, neposredno nakon prvog udara potresa pa sve do 10. travnja nastalo je potpuno bezvlađe. Preživjela vlastela nisu se brinula za zatrpane stanovnike, već im je glavna briga bila spasiti goleme zalihe zlatnog i srebrnog novca te dragocjene svetačke moći. Spašavanje zatrpanih organizirali su pojedinci na svoju ruku plaćajući skupe novce seljacima i gradskim nosačima. U tim trenucima zatajio je svaki osjećaj ljudske solidarnosti.

Desetak pisanih svjedočanstava koja su doprla do nas o toj najvećoj prirodnoj katastrofi koja je ikada pogodila neki hrvatski grad donosi niz drastičnih primjera. Iz dnevnika Nikolice Bunića saznajemo da je prva pljačka državnog i privatnog novca uslijedila već sutradan, na Veliki četvrtak poslijepodne, kada je pokradena blagajna Živežnog ureda. Pljačke su se nastavile i sljedećih dana, kada se novac prenosio najprije u Divonu, a zatim u Revelin. Bunić poimence spominje „nedostojne sinove domovine“ koji su se u tom najtežem trenutku dubrovačke povijesti pokazali kao obični lupeži. Potaknuti lošim primjerom vlastele, pljačkali su i ostali, osobito gradska sirotinja, sluškinje, kmetovi.

Očevici navode da se spasilo samo 500–600 osoba, da ih je odmah poginulo četiri tisuće, a pod ruševinama ostalo tisuću. Značilo bi da je poginulo pet šestina stanovništva! Današnji povjesničari te brojke smatraju pretjeranima te drže da je bilo od dvije do četiri tisuće mrtvih i nestalih.

Van Damova svjedočanstva

U vrijeme Velike trešnje u Dubrovniku se zateklo više stranaca. Bio je tu i nizozemski rezident pri Velikoj porti, koji se s obitelji i mnogobrojnom pratnjom nalazio na proputovanju u Carigrad. Preživjela su samo sedmorica. Tako su sačuvana svjedočanstva Van Dama, konzula u Smirni, koji je pukim slučajem ostao živ sa pet sluga i s dadiljom rezidentove kćeri. Odmah nakon prvog udara on je pokušao dozvati kroz ruševine rezidenta i ostale, ali se nitko nije odazivao. Kaže da je sutradan u suton ugledao kako se s padina Srđa spušta prema razrušenom gradu karavana „Turaka i Vlaha” sa petsto konja! Oni su na Veliki petak ušli u grad, a pred njima je bježalo sve živo. Neki građani, posebice žene, od straha su skakali u more...

Kada se Van Dam poslije nekoliko dana vratio, pregovarao je s gradskim nosačima da mu pomognu spasiti skupocjene darove (raskošne tkanine, umjetničko posuđe, sto tisuća zlatnika u gotovini) namijenjene sultanu i vezirima, ali su ih oni odbili otkopati, čekajući da preživjeli Nizozemci otputuju. Konačno je, na intervenciju nekolicine vlastelina, uspio otkopati tjelesa rezidenta i njegove obitelji te ih dolično sahraniti.

S Nizozemcima su putovala i petorica mlađih Francuza. Jedan od njih, stanoviti Harden, poslije će u jednom pismu zabilježiti: „Još sam imao dovoljno vremena da skočim iz kreveta i učinim tri ili četiri koraka, ali onda sve padne i vidjeh kako pada strana debelog zida i hoće da me prignječi, ali na moju najveću sreću s druge strane padne jedna greda i podupre zid te mi napravi kao malo krovište. Noge su mi ipak ostale zatrpane kamenjem, a tijelo sasvim pritiješnjeno...“

Drugovi su mu izginuli, osim sluge, kojega je tri dana poticao neka izdrži. Pod ruševinama su proveli tri dana i dvije noći, bez jela i pića, pa su morali „više od dvadeset puta piti vlastitu mokraću iz ruke“. Sluga je konačno uspio probiti rupu i kroz nju dozvati neke franjevce i seljake, ali oni ih nisu htjeli iskopati bez novčane nagrade. On im tada kroz rupu pruži dva dijamantna prstena. Kada su ih konačno iskopali, zaputili su se preko ruševina „i vidjeli najstrašnije stvari na svijetu; čuli smo samo glasove umirućih koji se nisu mogli vidjeti, i morali smo, da bismo došli do luke, prijeći goli preko više od 400 umirućih i mrtvih tjelesa“.

Rđava uprava

O tome kako je Veliku trešnju doživio prosječni dubrovački vlastelin 17. stoljeća dramatično svjedoče pisma koja je Frano Bobaljević uputio neposredno nakon katastrofe rođaku u Veneciju. Pisma su uglavnom pisana na talijanskom jeziku, tek je nekoliko riječi i rečenica zapisano hrvatski (označio sam ih kurzivom!). Odlomke iz tih pisama prevodim i kolažiram u obliku monologa:

„Nisam Vam prije pisao, jer nisam imao ni tintarnice ni pera ni papira... U 14 sati (tj. 8–9 sati ujutro) nalazio sam se u kapeli Sv. Ružarija, sam, kad začuh nekakav tresak i pobjegoh na vrata, moleći Blaženu Djevicu da mi spasi dušu. Za koliko se može izreći Očenaš, svi se grobovi otvoriše. Jedva prođoh do stepenica da odem do Place, gdje stigavši pod Zvonik, vidjeh da je grad pun ruševina, dok su vapaji i urlici dopirali sa svih strana. Prekrižih se i pođoh prema svojoj kući, koju doista ne bih našao da kuća gospara Nikše Rafova Gučetića nije ostala čitava. Stigavši na mjesto, nahodim je pokrivenu kamenjem, iako sam tu prije pola sata ostavio majku, ženu, sinove, kćeri i sluškinju. Počeh vikati i dozivati bilo koga da mi se živ javi. Ostadoh tako pola sata izvan sebe, pa, kako mi se nitko ne odazva, uputih se k Sv. Frani i zahvalih Bogu što mi je spasio život za okajanje mojih grijehova. Zatim odoh na Pile. Pomislite samo kako mi je bilo povjerovavši da sam od nas šesnaestero ostao sam...

A kad sam drugog dana poslao ljude da ponovno pogledaju, izvadili su žive Ružicu, Damjana i dadilju Mariju... Svi su ostali bili mrtvi... Istog dana izvadili smo Vašu majku, svu izranjenu po licu. Zadržao sam je kod sebe i nadam se da će ozdraviti... A oni što su ostali živi većinom su iznakaženi, jer su vađeni ispod ruševina poslije osam, pa i deset dana. Ne mogu da shvatim kako je moj Damjan mogao izdržati dva dana i jednu noć bez hrane... Hvala G. B(ogu) samo da ostaemo i opeta se refamo, ali sumnjam, jer ovi naši nisu počinili samo lupeštva nego i razbojstva, razgrabivši i državno i privatno blago. Puk je videći to bezobzirno nasrnuo... Iz svoje kuće izvadio sam samo dva saga, dva jastuka, kolajnice, sve ostalo je izgorjelo... Dragi Marko, oprostite mi što ne pišem kako treba i što nisam pri snazi: izgubio sam, a ne mogu ih ni pokopati, majku, ženu i sedmoro djece, pa nećaka, rođaka, šurjaka i mnoge druge prijatelje i srodnike; izgubio sam, pored toga, svu svoju sirotinju koju sam skupljao, ne jedući ni oblačeći (se), kako bih mogao prehraniti veliku obitelj... Loša uprava dozvolila je da se raširi požar i da sve u njemu propadne.“

Božja kazna

„Bio sam u Rijeci i našao samo tragove pljačkanja... Jedan moj kmet iz Osojnika ukrao mi je naušnice, tri porculanske zdjele, rozetu, dva prstena s biserom, onaj dijamant koji ste Vi poklonili Jakovu i utekao je rekavši: ‘Neka mi pošlje gospar barabanta’, što mi čini najveće vrtjeti ćervelom... Za skapulati Marina Špaletina do sam peset dukata četverima Vlasima... A došo je i Đivo Kruhoradin, ubojica, i mnogi drugi među osuđenicima. Kažnjeni smo zbog naše rđave uprave, a istrijebljeni zbog još gorih stvari, i hvala Bogu na onemu što on čini ma što zli ljudi čine ne može biti pacijenat. Da to nije psovka, na vjeru bih rekao: ‘Zašto me, Bože, ostavi u životu da gledam ovakvu mizeriju – razoreni Jeruzalem i popaljenu Troju...’

Tako su i svi ostali pali pod ruševine, jer su se oborili svi zidovi i sve kuće, neki na jednu, neki na drugu stranu. Bio je kod mene siroti Luko brijač koji je pred potres bio došao vidjeti Anicu malu, pa je poslije ostao s njom živ zatrpan pet dana. Vadio sam drvo, grede, daske s dvadeset ljudi, ali me smrt ipak pretekla, paravši mi da sam kriv, a nijesam, er sam davao sto dukata da ih uzmu, ma su govorili: ne može se. Više od sto živih duša izvađeno je poslije sedam, osam, pa i deset dana. Sluga pokojnog Seka Putića ostao je, vičući, pod kućom gospara Zamanjića devet dana i nije ga tio poslat izvaditi. Svakog dana Ivan Rozano nosio mu je kruha i vina i spuštao kroz jednu rupu. Ne znam da li je još živ. Bijeda nečuvena!...“, kukao je u pismima zaprepašteni i obiteljskom tragedijom strašno pogođen Bobaljević, i sam na rubu živčanog sloma.

Nama je danas teško i pomisliti koje su sve kulturnopovijesne dragocjenosti tih dana stradale i zauvijek nestale u ruševinama staroga Dubrovnika. Napominjem, na kraju, da na internetskim stranicama odnedavna postoji trodimenzionalna animacija izgleda Dubrovnika prije, za vrijeme i poslije velikog potresa.