MUO je motor kreativnosti

Nakon dugogodišnjeg rada kao kustos, a potom kao ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Miroslav Gašparović sa svojim kolegama i suradnicima već je hrvatskoj kulturnoj javnosti prezentirao niz reprezentativnih izložbi. Nadolazeće izložbe Muzeja za umjetnost i obrt i pripreme za 140. obljetnicu povod su ovom razgovoru.

Otvarati dvadesetak izložbi godišnje, od kojih su uvijek barem dvije-tri iz fundusa drugih europskih zbirki, galerija i muzeja golem je posao, ali mi se čini da u vašoj instituciji sve ide, nekako, kao po loju. Kako vam to polazi za rukom?

Ne okrećem se baš često unatrag, ali zaista, predstavili smo u Hrvatskoj i Leonarda, i Rembrandta, i Caravaggia, i Guercina, ali i hrvatsku secesiju u Italiji, i Češkoj, hrvatske fotografe u Francuskoj, Italiji, Rusiji, Belgiji, Irskoj, hrvatsku čipku u Finskoj i Mađarskoj. Mnoge naše umjetnike u različitim zemljama Europe pa i svijeta, da ne nabrajam, jer toga je zaista mnogo. U jednom smo času prije nekoliko godina imali devet izložbi u sedam različitih gradova u pet država istodobno. S institucijama nekoliko zemalja imamo zaista sjajne prijateljske i suradničke odnose. Radimo na tome da se ta suradnja digne na još višu razinu. Upravo sada pripremamo predstavljanje jedinstvene zbirke portugalskih azulejos-pločica koju smo dobili od našeg Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Otvaranju izložbe prisustvovat će naša predsjednica i portugalski predsjednik. Odmah nakon toga otvaramo izložbu Barokni sjaj Venecije – Tiepolo i suvremenici, koja će biti otvorena do kraja rujna i za koju vjerujemo da će izazvati velik interes kako naše publike tako i naših posjetilaca, turista. Uz to u srpnju u Sankt Peterburgu postavljamo izložbu Klasici hrvatske fotografije. Zatim za rujan pripremamo izložbu naše međunarodno poznate umjetnice Jagodu Buć u velikom rimskom MAXX muzeju. Upravo sam se vratio s puta na kojem smo dogovorili za početak sljedeće godine senzacionalnu izložbu naše jedinstvene umjetnice u staklu Gordane Drinković u jednom od najljepših muzeja na svijetu, Castellu di Miramare u Trstu.

Otkud sredstva za realizaciju svega toga?

Da, treba napomenuti kako su sredstva kojima raspolažemo minimalna. Ukupni godišnji budžet predviđen za sve djelatnosti muzeja rijetko prelazi sto tisuća eura, što je manje nego budžet prosječne izložbe u nekom manjem muzeju Italije ili Austrije. Uvijek kažem da iz Hrvatske pokušati konkurirati i biti zapažen na europskom muzejsko-galerijskom tržištu znači zapravo biti svojevrsni mađioničar. Ovdje moram priznati da imamo i veliku pomoć poslovnih partnera, ponajprije tu mislim na PBZ i Croatia osiguranje, koji nas već godinama prate u svim našim projektima i time nam omogućuju da učinimo ono što bi inače bilo nemoguće i nezamislivo. Nažalost takvih kompanija u Hrvatskoj je malo i svakim danom sve manje.

Dvije spomenute velike izložbe rezultat su suradnje sa stranim institucijama. Zašto baš azulejos i Tiepolo?

Azulejos – umjetnost portugalskih oslikanih pločica donacija je koju je MUO dobio od našeg MVEP-a prije dvije godine. Te su se pločice nalazile u staroj zgradi Hrvatskoga veleposlanstva, koje smo u međuvremenu prodali. Naš veleposlanik Ivica Maričić uočio je da se na zidovima te zgrade nalaze pločice mnogo starije od nje. Konzultirao se sa stručnjacima iz njihova nacionalnog muzeja azulejosa, koji su zaključili da je riječ o vrlo vrijednim pločicama iz prve polovine 18. stoljeća iz zlatnoga doba azulejosa. Umjetnička vrijednost tih pločica vrlo je velika. Portugalsko Ministarstvo kulture dalo je dozvolu za njihov izvoz pod uvjetom da budu donirani Muzeju za umjetnost i obrt, koji kao što je to poznato, ima najveću zbirku keramike u ovom dijelu Europe. Trebalo je organizirati transport, restauraciju, stručnu obradu i još mnogo toga kako bismo, za koji dan, mogli uživati u toj sjajnoj i jedinstvenoj zbirci, čija će izložba biti integrirana u naš stalni postav. Time ujedno započinje manifestacija koju smo nazvali Ljeto baroka u MUO-u, koja će trajati sve do kraja rujna.

Barokni sjaj Venecije – Tiepolo i njegovi suvremenici, kao naša glavna ovosezonska senzacija, izložba je kojom nastavljamo niz posvećen talijanskom baroknom slikarstvu koji smo započeli 2013. izložbom Caravaggia. Barokni sjaj Venecije – Tiepolo i njegovi suvremenici mnogo je više od predstavljanja opusa velikog slikara s dvadesetak slika, grafika i crteža. Na izložbi će biti izložena i djela njegova sina Giandomenica Tiepola i nekolicine drugih istaknutih venecijanskih slikara kao što su braća Sebastiano i Marco Ricci, Giambattista Piazzetta, Giambattista Pittoni te desetak drugih, da ih ne nabrajam baš sve.

Na otvaranjima su često visokopozicionirani ljudi, političari. Koliko su oni uistinu ljubitelji kulture i umjetnosti kad se raspoređuju budžeti za različite institucije?

Nemam baš dojam da naš trenutni politički vrh ima bilo kakav odnos s umjetnošću i kulturom, naravno izuzmemo li ministricu Ninu Obuljen Koržinek, koja je i sama dio tog miljea pa je i prije dolazila i posjećivala izložbe i kulturna događanja, a sad dolazi najčešće po službenoj dužnosti na otvaranja izložbi. Neslavni odnos vrha politike imali smo i u doba prošlih vlada, one neposredno prije koja je zlorabila kulturu za političke obračune i one još ranije, kojoj je kultura bila zadnja rupa na svirali i koja je dovela gotovo da raspada sistema, koji možda nije dobar, ali bolji je i traljav sustav nego kaotičan ili nikakav. Prije toga, kao što znate, imali smo u samu vrhu politike zaista velike poznavaoce umjetnosti i ljubitelje kulture, no i to je nažalost kod nas završilo neslavno i nije nikom donijelo dobra. MUO je srećom gradska institucija pa je ipak lakše. Unutar gradske politike kultura ima neko svoje mjesto. Moglo bi bolje, ili organiziranije, uvijek bi moglo biti više novca, ali barem što se tiče MUO-a ne možemo se ni previše žaliti s obzirom na cjelokupno stanje u društvu i opći rasap mnogih vrijednosti i dosega, kako društvenih tako i umjetničkih i kulturnih, za koje smo do neki dan mislili da su neupitni.

Talijanska umjetnička ostavština među najvećim je civilizacijskim baštinama u Europi i šire. Ali zašto imam dojam da je vaš odnos prema Italiji zasnovan na otvorenoj ljubavi spram umjetnosti naših susjeda?

Talijanska kultura i umjetnost dio su i naše baštine, i to ne samo nas kao Europejaca nego dijelimo s njima velik dio svoje povijesti i kulturne baštine. Slično vrijedi i za germansko kulturno područje. To je velika prednost Hrvatske, ali ni tu prednost nismo kadri upotrijebiti u vlastitu korist kao ni mnoge druge. Moja je veza s Italijom stara otprilike koliko i ja. Malo mlađa. Prvi put sam u Italiji bio s pet godina i nakon toga nebrojeno puta. Dok smo bili u Jugoslaviji, zafrkavao sam se da bolje poznajem Italiju od Juge. U to doba nisam bio južnije od Beograda, ako se ne računa Crna Gora, a Italiju sam prošao od sjevera do krajnjeg juga i od istoka do zapada. Ipak i danas ima mnogo toga tamo što nisam vidio. Imao sam sreću pa mi je prvi pravi posao bio posao kustosa za talijansku zbirku Strossmayerove galerije. Bio sam u više navrata na stipendijama u Veneciji, Firenci i drugdje. Tu su zasigurno razlozi što sam, kad su se mogućnosti otvorile, realizirao i izložbene projekte kao što su Caravaggio, Guercino ili ovaj sada aktualni. Neću nikad zaboraviti najljepši božićni dar kad me pred Božić 2013. čestitarski nazvala tadašnja talijanska veleposlanica Emanuela D’Allessandro i onako usput upitala da li bih želio napraviti izložbu Caravaggia. Zamalo mi je ispao telefon iz ruke. To je kao da sam dobio puste milijune na lutriji. Ostvarenje sna. A svi znamo da se snovi baš i ne ispunjavaju u zbilji. Taj projekt bilo je zapravo nemoguće prihvatiti, ali još ga je manje bilo moguće odbiti. Neke ludosti čovjek mora napraviti u životu.

Što činite da biste privukli veći broj posjetitelja?

Da bismo ipak skrenuli pozornost publike na našu najbolju izložbu, naš stalni postav, neprestano osmišljavamo različite projekte kojima privlačimo ljude. Jedan od njih je i Suvremeni umjetnici u stalnom postavu, gdje pozivamo jednog umjetnika godišnje na dijalog s našim stalnim postavom. Vrlo izazovan zadatak, koji je dosad polučio nekoliko sjajnih intervencija i izložbi. Upravo je završila intervencija u postav Božice Dee Matasić, a za kraj godine spremamo izložbu Akiko Sato, japanske umjetnice koja već dulje vrijeme živi u Zagrebu. Uz glavne izložbe uvijek je i niz predavanja, vodstava po postavu baroka, koncerti i slično, čime ćemo, vjerujem, ponovo privući posjetioce u naš stalni postav kao što je to bilo za vrijeme izložbe Caravaggia, kada je tijekom srpnja i kolovoza naš stalni postav vidjelo više od 25.000 posjetilaca. To smatram jednim od svojih većih uspjeha.

Obnavljate li stalni postav, zbirke, i kako?

Mi neprestano osuvremenjujemo svoje zbirke. Godišnji priljev novih predmeta u muzejske zbirke broji više od tisuću i petsto predmeta. Prije tri godine imali smo izložbu Akvizicije MUO od 2003. do 2013. i samo je u tih desetak godina u muzej ušlo više od 13.000 novih predmeta. A od onda je u Muzej ušlo nekoliko iznimnih zbirki i donacije koje su uvelike obogatile naš fundus. No što se tiče obnove stalnog postava, gledam na to kao dio većeg i složenijeg problema cjelokupne obnove Muzeja, rješavanja mnogih gorućih problema koji nam priječe normalno funkcioniranje. Nedostatak prostora, tehnička neopremljenost, nedostatak kadra… projekt je na idejnoj razini i čekamo da se prije toga riješi projekt obnove palače Gvozdanović, koji je pred samom realizacijom. Da ne bismo bili sami sebi konkurenti. Kad to završimo, slijedi potpuna koncentracija cijeloga tima MUO-a na obnovu zgrade, time i stalnog postava, jer će muzej u suprotnom vrlo brzo početi stagnirati i neće više ispunjavati ulogu koju su mu osnivači prije gotovo sto četrdeset godina namijenili – biti motor pokretač umjetnosti i kreativnosti u Hrvatskoj.

Program koji radite za projekte u budućnosti utemeljen je na višegodišnjim projekcijama. Što kanite realizirati i imate li najavu za neko dulje razdoblje?

Izložbu koja nam je trenutno najveći izazov pripremamo za proljeće sljedeće godine. Posvećena je šezdesetim godinama prošlog stoljeća, prevratničkim godinama koje su promijenile cijeli svijet pa tako i Hrvatsku. Tom izložbom želimo predstaviti kompleksnost toga vremena bez nostalgije, kojoj su sad mnogi skloni, ali i bez negacije pozitivnih događaja tog vremena, čemu su također danas mnogi skloni. Na tom projektu radi veliki tim vrhunskih stručnjaka po konceptu koji je razradio Zvonko Maković. Vjerujem da ćemo time dati vrlo ozbiljan doprinos boljem razumijevanju naše nedavne prošlosti, kakva god ona bila. Osim toga postoji i poseban program na kojem sada radi cijeli tim MUO-a, a to su pripreme za obilježavanje 140. obljetnice Muzeja 2020. Smatramo da je to od velike važnosti za hrvatsku kulturu i umjetnost i nadamo se da ćemo nizom zanimljivih izložbi i projekata postići stanovitu kulminaciju obljetničke godine. Osim toga nadamo se da ćemo do tada riješiti i neke od gorućih problema Muzeja.