Gospodarski pojas ili očekivanje Godota

Sve što se više od dva desetljeća govori i piše u vezi s proglašenjem isključivoga gospodarskog pojasa na hrvatskom dijelu Jadrana podsjeća, nažalost, na Beckettovu tragikomediju U očekivanju Godota, budući da predstavnici hrvatske tzv. „političke elite“ godinama vode neplodne razgovore i dogovore uvjeravajući hrvatsku javnost, posebice u predizbornim kampanjama, da će gospodarski pojas uskoro biti proglašen. No proglašenje, poput Godota, još nije na vidiku.

S obzirom na neshvatljiv odnos hrvatskih političkih i gospodarskih struktura prema našem moru, s razlogom se može postaviti pitanje da li je našoj tzv. „političkoj eliti“ stalo do strateškoga razvoja Hrvatske, kojim bismo sadašnjem naraštaju omogućili barem djelomično život dostojan čovjeka, a budućim naraštajima sigurniju egzistenciju. Nemaran odnos prema hrvatskome moru i njegovim nedvojbenim prirodnim vrednotama tim je manje shvatljiv kad se sjetimo činjenice da će tzv. „mali“ narodi bez jasnih razvojnih ciljeva i programa utemeljenih na nacionalnim resursima gubiti sve više obilježja svog identiteta i suvereniteta u „globalizacijskom“ vremenu, koje sve agresivnije nastupa i prema nemoćnima nema osobite milosti. Znakovito je, ali i zabrinjavajuće, da su u dalekoj prošlosti hrvatski vođe (knezovi i kraljevi) u stoljećima neposredno nakon doseljenja Hrvata na današnju hrvatsku obalu i otoke bolje shvaćali značaj i vrijednost Jadrana nego što ga shvaćaju suvremeni hrvatski političari i gospodarstvenici. Treba li uopće komu dokazivati da je za Hrvatsku, kao istinsku pomorsku zemlju, odnos prema moru od životnoga značenja? Doista je nepojmljivo da država koja ima tako veliku površinu jedinstvenoga i bogatog mora ima tako velik broj siromašna i nezaposlena stanovništva te da su se upravo iz područja na moru i uz more mnogi iselili.

U desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata krivca za antipomorsku orijentaciju u hrvatskom gospodarstvu mogli smo, i to s pravom, nalaziti u tadašnjoj saveznoj vladajućoj strukturi, koja nikada nije bila prohrvatska, ali danas, u neovisnoj Hrvatskoj, kada konačno možemo sami odlučivati o svojoj sudbini i o svom nacionalnom blagu, krivce nalazimo u redovima hrvatske tzv. „političke elite“, koja strateški razvoj hrvatskoga gospodarstva ne promišlja ni mudro ni vizionarski. Naime, za državu koja ima mogućnost, i to legalno prema Konvenciji UN-a o pravu mora, povećati svoj gospodarski teritorij, odnosno gospodarski pojas na moru, a to ne čini, doista je apsurdno i neodgovorno, a usuđujemo se reći i nemoralno prema onima koji žive na rubu egzistencije i prisiljeni su seliti se u strane zemlje. Još je apsurdnije da se oni koji već stoljećima žive uz more i danas žele živjeti od mora moraju često boriti da im vlasti odobre logične i nužne pogodnosti i poticaje, koji bi im barem donekle olakšali život, zbog čega su primjerice naši ribari primorani ponekad i prosvjedovati. Na hrvatskim otocima mnoga su naselja opustjela, a na nekima od njih žive još samo starci i starice, koji strpljivo čekaju neumoljivi kraj. Život na tim područjima može obnoviti samo iskrena želja i mudra politika državnih dužnosnika koji žele služiti svome narodu, a ne stranim interesima.

Dovoljno je navesti samo nekoliko podataka o Jadranskom moru da bismo spoznali značenje pomorske orijentacije i potrebu hitnog donošenja odluke o proglašenju isključivoga gospodarskog pojasa na moru. Jadransko more čini samo pet posto Sredozemnog mora, ali 20 posto ribljeg ulova u Sredozemlju otpada na Jadran. No dok naši ribari godišnje  ulove svega 25.000 tona ribe u Jadranu, ostali ulove čak 250.000 tona. Po ulovu i potrošnji ribe mi smo na posljednjem mjestu u Europi. Ti podaci razlog su za veliku zabrinutost. Proglašenjem gospodarskog pojasa stanje bi se zasigurno izmijenilo u našu korist. Spomenut ćemo određene mogućnosti koje bi nam se otvorile nakon proglašenja gospodarskog pojasa: veći ulov ribe, zapošljavanje nezaposlenih, zdravija prehrana, obnova života na otocima i uz obalu, zaštita mora od onečišćenja te zaštita ribljega fonda, koji trenutačno talijanski ribari nemilice uništavaju.

Europska komisija procjenjuje da bismo s gospodarskim pojasom godišnje mogli zaraditi do 140 milijuna eura. Nisu li te mogućnosti dovoljne da Hrvatski sabor hitno donese odluku, koja ovisi samo o našoj volji i spremnosti da pomognemo sami sebi? Svi izgovori zbog kojih se odugovlači s odlukom o proglašenju gospodarskog pojasa na moru neutemeljeni su i padaju u „mutnu vodu“ nečijih interesa, koji zacijelo nisu hrvatski nacionalni interesi. Što se kasnije donese ta za nas životno i strateški važna odluka, korist od nje bit će sve manja. S obzirom pak na ubrzano izlovljavanje ribe i na sve veće mogućnosti onečišćenja mora može se dogoditi da odluka bude donesena prekasno. U tome slučaju, kao često dosad, nitko neće biti odgovoran, ali nažalost ispaštat će naši potomci, koji nam to ne bi mogli oprostiti. Ako želimo dobro svojoj djeci i djeci njihove djece, odluku bi trebalo donijeti odmah. Proglašenjem gospodarskog pojasa na moru zasigurno ćemo biti jači i politički i gospodarski, što je za suverenitet Hrvatske itekako važno.