Demižon

Prošloga ljeta zatekao sam se nakon duljega vremena opet u jednoj dalmatinskoj konobi. Čovjek od kojega kupujem maslinovo ulje pozvao me da vidim u čemu to ulje drži, pa sam tako skupa s njim ogledavao one goleme kontejnere od inoks-čelika. I mogu vam reći da stvar izgleda doista impresivno, i u pogledu kapaciteta, i u pogledu higijene, i u pogledu tehnoloških mogućnosti. Ali, kako sam ja u uljarstvu laik, nisam mogao dugo zadržati pozornost na onome nehrđajućem metalu, nego mi je pogled lutao okolo po konobi i zaustavio se u najdaljem i najtamnijem kutu. Zainteresirao sam se što je to ondje i prišao bliže. Kad me domaćin upitao što to gledam, rekao sam da gledam demejanu. Jer, doista, bilo mi je tada kao da sam susreo davno izgubljena prijatelja.

U toj konobi – kao i u svakoj konobi – bilo je svega i svačega, od posuđa, preko alata, pa do zaliha luka i krumpira. Ali među svim tim stvarima mene je najviše privukao taj demižon: imao je zapreminu od možda dvadeset i pet ili trideset litara, pa je bio ovisok i trbušast, imao je velik čep od pluta, a sa strane su mu bile ručke, tako da ga dvojica mogu podići i nositi. A ja sam, gledajući ga, sjetno razmišljao o tome kako je slavna i kako kratka bila karijera te posude.

No vi možda i ne znate što je to demižon – ili demežana, damižana, a u neki krajevima zovu ga i balon – pa je potrebno da vam ga najprije opišem. Dakle, to je velika staklena boca opletena šibljem od kojega se prave košare, a sa strane ima ručku ili dvije. Najveći su demižoni onakvi kakav sam ja vidio u onoj konobi, a najmanji zapremaju jedva dvije litre, ili čak i manje, po se zato ponekad zovu i pletenke. Ono šiblje služi, naravno, tome da zaštiti staklo od kojega je demižon načinjen: ako u transportu i dođe do kakva manjeg udarca, staklo neće puknuti jer je šiblje debelo i tvrdo.

Govorim o transportu zato što transport i jest bio prva svrha demižona. Postupanje s vinom – a upravo se vino najviše ulijevalo u demižone – mogli bismo podijeliti na statičku i dinamičku fazu, pri čemu bi svaka od njih imala svoje tehnološko opravdanje i svoje specifične postupke. Statičku fazu utjelovljuju bačve: one stoje u podrumu, pa u njima vino miruje, da bi se sleglo i izbistrilo, da bi dozrela njegova slatkoća i da bi se zbilo sve ostalo za što je potreban mir. Demižon, naprotiv, simbolizira dinamičku fazu: u njemu vino putuje s mjesta na mjesto, hrleći najčešće prema krajnjem potrošaču.

Taj krajnji potrošač opet nije nekakav neznanac koji se vinom bavi iz komercijalnih razloga. Jer trgovcima i zadrugama vinogradari prodaju vino na bačve, dok ga u demižani nose prijateljima i rođacima ili, eventualno, nekomu u zdravstvu ili državnoj administraciji, kao znak pažnje. U svakom slučaju, ako je bačva izraz javne i bezlične dimenzije vina, onda je demežana znak njegove intimne, obiteljske, domaće funkcije.

A upravo to je i razlog što je demižon u jednome razdoblju postao toliko čest i toliko uobičajen. Niste mogli ući u vlak, a da ga ne vidite, nije bilo autobusa u kojem se ne bi pojavio, a često biste i na gradskoj ulici ugledali čovjeka s pletenkom u ruci. Po demižonima se zorno razabiralo koliko mnogo tih finih tekućina putuje naokolo i koliko je ljudima do njih stalo.

Doduše, ne treba isključiti ni mogućnost da je u tome bilo i nešto mode. Jer, staklo je dugo vremena bilo skupo, tehnologija njegove proizvodnje nije bila osobito razvijena, pa su zato velike boce bile razmjerno rijetke, i malo tko ih je mogao sebi priuštiti. A kad su demižoni postali pristupačniji, navalili su na njih i oni kojima oni baš i nisu nužno trebali.

Prije je, naime, s transportom vina bilo posve drukčije. Još do pedesetih godina stvari su na tom polju išle onako kako su do toga časa išle stoljećima, pa čak i milenijima. Ja se, recimo, i sad jasno sjećam kako mi je jedna teta živjela na Visu, pa smo povremeno od nje dobivali pakete u kojima su bile smokve, rogači, hib, šipci i takve stvari. I, tu je obavezno bilo i crno vino. A to vino stizalo je u mješini, baš kao u staroj Grčkoj.

Znate li što je mješina (ili mih)? To je ovčja ili kozja koža koja je na osobit način svučena sa životinje, tako da se na njoj prepoznaje gdje je bio vrat, gdje su bile noge, i slično. Ta se koža, dakako, preparira, suši na suncu i podvrgava raznim drugim tretmanima, kako bi izgubila svaki miris i postala pogodna da se u nju ulije vino. A bila je doista kao stvorena za to, jer se nije mogla razbiti, mogao joj se do određene mjere mijenjati i oblik, a kapacitet joj je bio priličan.

Tada se, doduše, manje putovalo, pa ni tih mješina nije trebalo onoliko koliko će poslije trebati demižona. Dapače, moglo bi se reći da su ljudi počeli više putovati baš onda kad su i demižoni postali pristupačniji. Je li to slučajnost, ili postoji i neka uzročno-posljedična veza, ja se ne bih usudio procjenjivati. Znam samo jedno: proces se nastavio. Jer naše kretanje postajalo je sve češće i sve užurbanije, tako da su nam s vremenom i demižoni postali preteški, nedovoljno otporni i nedovoljno veliki. Tako smo objeručke prihvatili plastične kanistre.

Njihovu praktičnost naime nitko ne može osporiti. Zgodni su zato što se ne mogu razbiti, a osim toga su još i četvrtasti, pa ih je lakše složiti u prtljažnik auta ili autobusa. Istina jest da vino ne valja dugo držati u njima, istina jest da u estetskom pogledu daleko zaostaju za demižonima, ali što je sve to prema njihovoj jeftinoći i prilagodljivosti! Tako su kanistri bivali sve češći i s vremenom su posve istisnuli demižone.

Demižoni su tako prešli u suprotni tabor: ako su prije putovali, dok su bačve ostajale kod kuće, sad su se i oni pridružili bačvama, u konobi i u podrumu, i služe tomu da se u njima čuvaju manje količine vina, rakije ili octa.

A služe još i za pretakanje. Vino je, naime, bolje ako se povremeno pretače, i za tu svrhu upravo demižon najbolje služi. A Antun Šoljan u jednoj pjesmi tvrdi da je i s uspomenama slično: treba ih pretakati, jer inače se kvare. A budući da sam se i ja ovdje latio nekakva pretakanja uspomena, bit će mi drago ako netko shvati ovaj moj napis kao demižon.