Dašak West Enda u Zagrebu

Uspješne glazbenoscenske predstave nisu nepoznanica na području Hrvatske. Još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća zagrebačko gradsko kazalište Komedija s velikim je uspjehom uprizorilo nekoliko domaćih naslova koje je na scenu postavio svestrani redatelj Vlado Štefančić. U to su vrijeme domaći autori poput Alfija Kabilja i Milana Grgića te Karla Metikoša, Ivice Krajača i Miljenka Prohaske publici na najbolji mogući način približili mjuzikle i rock-opere. Djela poput Jalte, Jalte, Dunda Maroja, Gubec-bega i Gričke vještice u vrijeme svojih praizvedbi izazvala su izrazito povoljan odjek domaće kazališne publike, a da pozlata s ovih naslova nije potamnila, svjedoči i činjenica da se oni, uz iznimku Gričke vještice, redovito obnavljaju na kazališnim daskama. Zagrebačko je kazalište na Kaptolu tijekom godina u metropolu dovodilo i neke od stranih uspješnih mjuzikala, od Guslača na krovu i Čovjeka iz Manče, preko svjetski poznatih Jadnika koji su svoj dom u Zagrebu dobili netom nakon francuske premijere, a prije nego što je taj naslov na juriš osvojio londonski West End i njujorški Broadway, pa sve do spektakala koji su u Zagreb uvezeni u novom tisućljeću, kao što su Isus Krist Superstar, Aida, Kabaret, Kosa i Mamma mia.

Bez obzira na to, dosad su redovito turneje velikih svjetskih mjuzikala zaobilazile Hrvatsku. Prve naznake promjena u tom pogledu zbile su se prije gotovo četiri godine, kada je u Areni Zagreb gostovao izvrstan džuboks-mjuzikl We Will Rock You, koji je sa partiturom sastavljenom od uspješnica poznatog rock-sastava Queen godinama igrao u Londonu.

Nečem sličnom svjedočili smo ovoga ožujka, kada je Arena Zagreb imala priliku ugostiti jedan od najpoznatijih svjetskih mjuzikala, Mačke britanskog skladatelja Andrewa Lloyda Webbera. Ono što je trebala biti jedna izvedba tijekom europske turneje zbog interesa domaće publike preraslo je u tri rasprodane predstave.

Hipotekom do hit-mjuzikla

Skladatelj Andrew Lloyd Webber, uz Amerikanca Stephena Sondheima, najzaslužniji je za profiliranje suvremenoga glazbenoga kazališta u svijetu. Webberovih osamnaest mjuzikala, postavljenih na scenu u vremenskom rasponu duljem od četrdeset i pet godina, pokazuju ne samo glazbenu raznolikost skladateljeva rukopisa nego i tematsku heterogenost koja krasi ta njegova glazbenoscenska djela.

Mjuzikl Mačke, koji je hrvatska publika netom vidjela, predstavio je Lloyda Webbera u punini njegove stvaralačke snage i inovativnosti. Pa ipak, kada se u osvit 1980-ih skladatelj odlučio na uprizorenje takva mjuzikla, ni po čemu se nije moglo zaključiti da će se iz toga izroditi scenski fenomen. U to je vrijeme Lloyd Webber već bio ugledan skladatelj zahvaljujući trima mjuziklima koje je dotad realizirao s tekstopiscem Timom Riceom (Josip i njegov čudesno obojen kaput iz snova, Isus Krist Superstar i Evita). Mačke su po tematici i realizaciji bile posve drukčije. Kao tekstualna podloga poslužila mu je zbirka pjesama za djecu Old Possum’s Book of Practical Cats (u nas prevedene kao Knjiga starog mačka o mačkama svakodnevnim) poznatog engleskog književnika Thomasa Stearnsa Eliota (1888–1965), a i za suradnike je odabrao ljude poput redatelja Trevora Nunna, koreografkinje Gillian Lynne i producenta Camerona Mackintosha, čija su se dotadašnja kazališna radna iskustva većinom odnosila na klasičan dramski repertoar, balet i mjuzikle starijega datuma. Sve je to izazvalo priličnu dozu skepse u londonskim kazališnim krugovima pa je Lloyd Webber radi stjecanja potrebnog kapitala za scensko postavljanje Mačaka bio prinuđen podignuti dvostruku hipoteku na svoj dom.

Čuvena arija

Problemi su bili prisutni i u osmišljavanju zaokružene scenske naracije koja bi se uspješno uklopila u glazbenu podlogu priče. Dvojbu je razriješila Eliotova udovica Valerie nakon što je iz piščeve ostavštine donijela pjesmu o glamuroznoj mački Grizabelli, koju Eliot nije uvrstio u zbirku, smatrajući je odveć tužnom za dječji uzrast. Konačno, tijekom ranih produkcijskih dana u Londonu poteškoće su nastale i pri formiranju glumačke postave za predstavu, nakon što je Judi Dench zbog ozljede stopala nekoliko dana prije pretpremijere zamijenjena tada novom zvijezdom britanskoga glazbenog kazališta Elaine Paige, prvom londonskom Evitom. Unatoč početnom hodu po trnju, nakon premijere u svibnju 1981. Mačke su na juriš osvojile London i New York, zaradivši pritom nagradu Olivier za najbolji novi mjuzikl te čak sedam prestižnih nagrada Tony. Višestruki se rizik autoru isplatio, jer je mjuzikl nakon što je 2001. prestao igrati u Londonu, odnosno 2000. na Broadwayu, tada bio najizvođenije glazbenoscensko djelo u povijesti dvaju kazališnih središta.

Predstava koja je gostovala u Zagrebu dio je velike europske turneje tog mjuzikla, nakon što je on s velikim uspjehom obnovljen u Londonu tijekom božićnih blagdana 2014. i 2015, a trenutno ponovno igra i na Broadwayu. Originalni produkcijski tim očigledno je procijenio da Mačke i u dvadeset i prvom stoljeću imaju svoju publiku diljem Europe, a tomu svakako idu u prilog i predstave koje je vidjela i hrvatska publika.

Prije osvrta na samu produkciju nekoliko riječi o radnji i glazbi. Cijela se priča odvija na golemu smetlištu, tijekom jedne mjesecom obasjane noći, kad se posebna vrsta mačaka (mucaste mačke) okuplja kako bi odabrala onu koja će otići na drugu stranu i vratiti se s novim životom. Na toj premisi upoznajemo šarolik svijet zavodljivoga plemena mačaka kojim su zapravo prikazane najrazličitije ljudske osobnosti. Glazbeni brojevi predstavljaju raznovrsne pripadnike mačjega svijeta: Domaću Macu (koja obožava sjediti u kući, a po noći radi reda među nestašnim miševima), Rum-Tuma Tuggera (frajera koji nikad nije zadovoljan); Bustophera Jonesa (aristokratskog i elegantnog macana koji dane hedonistički provodi po gospodskim klubovima središnjeg Londona), provalnički i pljačkaški duo Mungojerrie i Rumpleteazer, vođu plemena, mudroga Starog Deutoronoma, Gusa (velikog glumca koji je odigrao brojne uloge u kazalištu), Skimbleshanksa (narančastoga mačka koji radi na noćnom vlaku i bez kojeg vlak nikad ne kreće) i još nekoliko zanimljivih likova. Kao pripovjedač u mnogo navrata služi prugasti Munkustrap, kojega je dojmljivo glasom i stasom utjelovio mladi glumac Matt Krzan. Tijekom radnje na sceni se nekoliko puta pojavljuje i Grizabella, glamurozna mačka. Ona je zarana napustila pleme i otisnuvši se u svijet odala se poročnom životu, a sudeći prema Eliotovim stihovima, i prostituciji („Povlačila se po brojnim šugavim mjestima u blizini blatne ceste Tottenham Courta. Povlačila se po ničijoj zemlji, od jednog do drugog zloglasnog puba. I poštar uzdahnu, pitajuć’ se: ‘Ta, nije li ona već odavno mrtva?’ I tko bi ikad pomislio da to je glamurozna mačka Grizabella!“). Negdašnja ljepotica postala je tako sjena prošlih dana; otrcana kaputa i ostarjela lica. Njezina želja da se iskupi za pogreške iz prošlosti, u traženju oprosta i prihvaćanja plemena, daje cijeloj priči dodatnu dimenziju, nešto s čim se većina ljudi lako može poistovjetiti.

Širok raspon likova omogućio je skladatelju da partituru sačini od različitih glazbenih stilova: popa, rocka, jazza, varijetetske glazbe pa i ditiramba. Sve to u prepoznatljivom melodiozno-pjevnom stilu. Glazbeno je ruho prepuno dragulja: rasplesana Old Gumbie Cat, ritmični zarazan Skimbleshanks the Railway Cat, ganutljivo nježno prisjećanje staroga Gusa o zlatnim trenucima svoje kazališne karijere (Gus the Theatre Cat); orkestralna gradacija koja prerasta u raskošnu polifoniju prilikom dolaska Starog Deutoronoma (Old Deutoronomy), moćan duet dvaju mačjih ljepotica (Macavity the Mystery Cat) i još mnoga druga glazbena dostignuća. Najpoznatiji je pak glazbeni broj iz predstave pjesma Sjećanje (Memory), prekrasni Grizabellin solilokvij o negdašnjoj sreći, protraćenim danima i vjeri u ljepše sutra. Nedvojbeno, riječ je ne samo o jednoj od najboljih pjesma koja je izašla iz Webberove radionice nego i jednoj od najpoznatijih kazališnih arija svih vremena. S vremenom je upravo ta skladba postala jedan od zaštitnih znakova Elaine Paige, koja ju je prva otpjevala, a obrade su snimili i brojni drugi pjevači, poput Barbre Streisand i Barryja Manillowa.

Vrelo britanskih talenata

Ono što je Mačke činilo i čini posebnim jest kombinacija glazbe, pjesme, plesa i posebne kostimografije. Pri kraju prvoga čina desetominutna plesna sekvenca donosi mješavinu raznih stilova, uključujući i balet. Od glumaca se stoga očekuje da budu u vrhunskoj formi kako bi izveli zahtjevnu i tjelesno napornu koreografiju, a istovremeno izvrsno pjevali i glumili. Glumačka postava koja je u ožujku nastupila u Zagrebu sve to čini s iznimnom lakoćom, no istodobno je sasvim očito da kazališni pothvat takve vrste iziskuje maksimalnu izvedbenu izbrušenost u više stilova i još jednom potvrđuje da britansko kazalište raspolaže neiscrpnim vrelom talenata. Riječ je o predstavi koja se doista može nazvati ansambl-djelom, u kojem se od svih sudionika traži jednaka kvaliteta.

Također, velika je pozornost posvećena kostimima i šminki svakoga pojedinog izvođača. Raskošna mačja pokrivala za glavu i šareni kostimi upotpunjeni su detaljno iscrtanom šminkom koja glumcima daje mačje crte lica, a svaka je od tih kreacija pravo malo umjetničko djelo. Tijekom cijele predstave glumci na sceni komuniciraju s publikom, pogledima ili višekratnim utrčavanjem u prolaze partera i zaustavljanjem kako bi se publiku promotrilo i dotaknulo.

Kada je riječ o glumačkoj postavi, cijeli ansambl zaslužuje pohvalu zbog izvanredne uvježbanosti kojom je iznio zahtjevno djelo. Posebno Joanna Ampil, istaknuta britanska glumica filipinskoga podrijetla, koja je na turneji utjelovila Grizabellu. Ona je već godinama prisutna na londonskoj kazališnoj sceni, između ostalog odigravši 1996. ulogu Marije Magdalene u londonskoj obnovi Webberova Isusa Krista Superstara. Uloga Grizabelle postavila ju je pred prilično zahtjevnu zadaću oplemenjivanja poznate pjesme i kazališnoga lika vlastitom glumačkom sposobnošću i glasovnom interpretacijom. Ampilova je nastupom u Zagrebu u potpunosti opravdala ukazano povjerenje. Njezin je timbar snažna raspona i ciljana stupnjevanja bez poteškoća dosegnuo i najviše note glasovitog songa, sadržavajući istovremeno nužnu dozu čeznutljive tuge, što je izazvalo aplauz zagrebačke publike i prije nego što je pjesma završila. Nastup Joanne Ampil svakako je jedna od glavnih atrakcija predstave.

Zagrebačka Arena nažalost nema ono intimnije ozračje svojstveno kazališnim kućama bilo u Hrvatskoj ili u Londonu, ali s organizacijskog aspekta razumljiv je izbor prostora, budući da je cilj bio da tijekom tri zagrebačke izvedbe predstava bude dostupna što većem broju posjetitelja. Ipak, gledatelji smješteni na udaljenim tribinama bili su uskraćeni za detalje poput pojedinih mačjih gestikulacija glumaca ili šarenila kostima.

Na kraju, nakon gledanja predstave, postaje jasno zašto su Mačke uzrokovale pravu malu kazališnu revoluciju i bujicu oduševljenja pri svom prvom pojavljivanju. Nikad prije nešto slično nije postavljeno na kazališne daske, a ta privlačnost traje do danas, jednako zanimljiva djeci i odraslima. Zagrebačka je publika dugotrajnim pljeskom popratila naklone ansambla, pjevušeći do kraja večeri neke od arija iz partiture.

Dašak londonskog West Enda na domaćem terenu, kao i reakcija naše publike, daju nam nadu da će ovakva kazališna gostovanja u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti postati pravilo, a ne tek rijetka iznimka.