Čuvar građanske glazbene kulture

Visoka 190. obljetnica postojanja Hrvatskoga glazbenog zavoda (HGZ) u Zagrebu svečano je obilježena 18. travnja i to na nadnevak koji je u povijesnom opisu utemeljenja. Naime, danom osnutka smatra se 18. travnja 1827, kada je „pod ravnanjem Jurja Wisnera von Morgensterna u dvorani Kraljevske akademije (danas Gornjogradska gimnazija) na Katarininu trgu u Zagrebu održan prvi koncert na kojemu je prvi put javno nastupila skupina zagrebačkih glazbenih amatera i profesionalaca, koji su se okupili uz društvenu i materijalnu potporu biskupa Maksimilijana Vrhovca i bana Ignjata Gyulaya. Tada je započeo rad Glazbenog društva koje je kasnije, tijekom svoga postojanja, nekoliko puta promijenilo svoje ime. Ipak, službena dozvola za rad stigla je iz Budima tek 8. svibnja 1827.“

Budući da ljubitelji klasične glazbe kao HGZ poznaju dvoranu u Gundulićevoj ulici, valja dodati da je dolaskom Ivana pl. Zajca na mjesto ravnatelja 1870. započelo novo razdoblje najstarije hrvatske glazbene institucije i da je tek 1876. dovršena zgrada u Gundulićevoj ulici u koju se Zavod uselio. Na zgradi je istaknut natpis Arti musices, a djelatnost HGZ-a u minulim razdobljima trajna je potvrda brige zagrebačkoga građanstva na području glazbene pedagogije, osnivanja glazbenih učilišta, organizacije koncerata, okupljanja glazbenih amatera, objavljivanja djela hrvatskih skladatelja, sakupljanja glazbene građe za knjižnicu i arhiv, riječju za uzdizanje hrvatske glazbene kulture u svim vidovima njezine pojavnosti.

U zgradi HGZ-a „stanovala“ je od osnutka 1920. do 2015, do preseljenja u svoju novu zgradu, Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu, i time su prostori bili korišteni za pedagoške svrhe. Koncertna pak dvorana s oko 500 mjesta, akustički i vizualno vrlo lijep i prikladan prostor, trajno je mjesto održavanja koncerata i adresa na kojoj se javnosti tijekom svih proteklih godina predstavljaju svi zagrebački solisti i komornoglazbeni ansambli, kao i gostujući glazbenici, pa je uz nekadašnju Dvoranu Istra, te posebno otkako je otvorena KD Vatroslav Lisinski, HGZ „glazbeni dom“ koji svjedoči doista bogat koncertni život hrvatskoga glavnog grada kao jedne od srednjoeuropskih metropola sa snažno razvijenim osjećajem za njegovanje glazbene baštine prošlosti i afirmiranje suvremene glazbene tvorbe.

Otkako je HGZ, ustanovljen kao „društvo ljubitelja glazbe“, dakle i danas kao društvo građana, ostao „sam sebi na brigu“ vođen poglavarstvom na čijem je čelu sadašnji predsjednik Marcel Bačić, redovni profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, neizbježno je nastala nova situacija. Trajno vrlo vrijedna i bogata Knjižnica i Arhiv HGZ-a, koje vodi muzikologinja Nada Bezić, izvori su za glazbenopovijesna istraživanja „prve kategorije“. Jednako je tako važno okupljanje glazbenih amatera, trajna tradicija Zavoda pod čijim okriljem danas djeluju Društveni orkestar, Društveni jazz orkestar – Big Band, Društveni komorni ansambl i Društveni zbor, svi s oznakom da su sastavi HGZ-a. Tu bi djelatnost trebalo još više popularizirati, naprosto učiniti je „glasnijom“ i privlačnijom za mlađe naraštaje, jer pozitivnu i društveno korisnu funkciju glazbenog amaterizma svim „nedaćama“ suvremenoga svijeta usprkos nikada nije dovoljno naglašavati. Bavljenje glazbom kada to nije profesija već je ispunjavanje slobodnoga vremena djelatnošću čije su vrijednosti u pogledu socijalizacije, osobito mladih, kao i utjecaji na razvoj osobnosti u pogledu uljuđivanja, oljuđivanja i razvijanja ukusa nepobitni, nikada ne bi smjelo biti zanemareno. A budući da je glazba dokazano važna preokupacija mladih, prostori za razvitak djelatnosti glazbenoga amaterizma u okvirima HGZ-a nedvojbeno su znatne.

Svečani program obilježavanja 190. obljetnice HGZ-a odvijao se u tri odvojena dijela. Prvo je Nada Bezić, voditeljica Knjižnice HGZ-a i autorica nedavno objavljene knjige Glazbene šetnje Zagrebom, prvoga specijaliziranog vodiča po glazbenim punktovima grada, kao vrsna poznavateljica prošlosti i sadašnjosti glazbenog Zagreba okupljene zainteresirane goste provela kroz zgradu i na vrlo duhovit način ispričala mnoge zanimljivosti iz povijesti HGZ-a. Zatim je za stotinjak posjetitelja u Maloj dvorani predsjednik HGZ-a Marcel Bačić održao zdravicu i proslov, a pijanist Ruben Dalibaltayan, profesor klavira na Muzičkoj akademiji, izveo manje poznate skladbe Blagoja Berse Valse melancolique i Riso e lamento, a na večernjem su koncertu u Velikoj dvorani nastupili ansambli koji tradicionalno svoje godišnje cikluse koncerata održavaju upravo u HGZ-u.

Doista, Zagrebački kvartet, Zagrebački solisti, Hrvatski barokni ansambl, Hrvatski komorni orkestar i Ansambl Cantus zaslužuju najavu da će koncert održati „istaknuti zagrebački komorni ansambli, promicatelji hrvatske glazbene kulture“. Svi su oni, od najstarijeg, Zagrebačkoga kvarteta, koji još od utemeljenja 1919. nastupa u Velikoj dvorani HGZ-a, na svoj način „dužnici“ HGZ-u, svi su s Velikom dvoranom povezani gotovo „pupčanom vrpcom“ i zagrebačka ih publika poznaje s te adrese i na toj ih adresi još i danas dočekuje i ispraća na njihovim godišnjim koncertnim ciklusima. Zato je i ovaj put odaziv bio zadovoljavajući, iako je nakon prvoga dijela, nastupa Zagrebačkog kvarteta s angažiranom izvedbom Prvoga gudačkog kvarteta u D-duru, op. 11 P. I. Čajkovskog i Pintarichiane Borisa Papandopula, koju su prilično ad hoc okupljeni glazbenici Zagrebačkih solista odsvirali doduše korektno, ali ne i više od toga, mnogi slušatelji napustili dvoranu.

Hrvatski barokni ansambl pod vodstvom violinistice Laure Vadjon s interpretacijom La Follie, trio sonate za dvije violine i basso continuo, op. 1, br. 12, RC 63 Antonija Vivaldija predstavio se kao dobro uvježban sastav pouzdan kada se traži povijesno osviještena izvedba. Za izvedbu Hrvatskoga komornog orkestra Osme simfonije u D-duru, MWV br. 8 Felixa Mendelssohna Bartholdyja, kojom je ravnao Berislav Šipuš, moguće je reći da je bila žustrija, poletnija i uvjerljivija od one predstavljene na nedavnom samostalnom koncertu orkestra, a završnica večeri, izvedba skladbe Tan Hetti, za deset instrumenata, utemeljitelja i dirigenta Cantusa Berislava Šipuša, svakako je unijela živost i uzbudljivost reskijih i disonantnijih suzvučja koja svjedoče stanje glazbe danas, za razliku od blagih harmonija koje su pratile rađanje HGZ-a prije 190 godina.