Cipela kao izlika za umjetnički čin

U četvrtak 13. travnja u zagrebačkom se Muzeju umjetnosti i obrta otvorila neobična izložba javnosti dobro poznata slikara Bane Milenkovića pod zanimljivim naslovom Salon cipela. Što je neobično u vezi s izložbom nekog akademskog slikara? Pa to što je ovo izložba cipela. Ne cipela u uobičajenom smislu predmeta koje svakog dana navlačimo na noge, već opredmećenih skulptura cipela izvedenih u keramici. Milenkoviću, premda je široj publici poznat ponajprije kao slikar, ovo nije prvi izlet u druge medije. U želji da eksperimentira i istraži krajnje mogućnosti likovnog izričaja Milenković je i prije znao posegnuti za skulpturom i keramikom. Iako vokacijom slikar, Bane Milenković jednako uspješno barata i skulpturom. Većina nas ipak ga poznaje po njegovim razigranim i žovijalnim pejzažima i mrtvim prirodama. I od njega očekujemo upravo to – sliku. Prividno naivan, životan pejzaž prepoznatljiv po jakim bojama, plošnosti perspektive i grubom oblikovanju predmeta ili, rjeđe, lika. Kao publika tražimo, zahtijevamo vitalizam koji izbija iz njegovih platna, vedrinu koja karakterizira njegove prizore, a možda pomalo i čeznemo za mediteranskim motivima za kojima ovaj umjetnik nerijetko posegne. I pamtimo ga kao vedra, prema igri usmjerena slikara jakoga ludičkog akcenta. Ali tog ludizma i žovijalnosti odnosno Milenkovićeve zaigrane, vedre prirode ne nedostaje ni na ovoj, najnovijoj izložbi. Ne nedostaje ni vitalizma i životnosti, ne nedostaje igre, humora ni inteligentne improvizacije. Sve te osobine prisutne su u ovom ciklusu keramičkih skulptura koje tek površinski predstavljaju cipele. Njegove cipele, kako u predgovoru izložbi navodi Zvonko Maković, i nisu baš cipele. Pa o čemu je onda tu riječ?

Skulptorski krokiji

Ulaskom u izložbeni prostor susrećemo se s prigušeno osvijetljenom prostorijom na zidovima koje su, u urednim razmacima, svaka na svojoj – za zid pričvršćenoj i pomno dizajniranoj – polici, izložene cipele. Stotinjak pari uredno posloženih i pomno osvijetljenih cipela baš kao da smo ušli u neki skup, dizajnerski dućan. Postav tako ujedno postaje scenografija Milenkovićeve priče. Kao da je jedan fiktivni dućan, s cjelokupnom opremom i inventarom, prenesen u izložbeni prostor. Izložene cipele mahom su ženske premda ima i nekoliko „muških modela“. Izložene su tako balerinke, papučice, sandale, štikle, natikače i japanke najrazličitijih boja i oblika, a na pokrajnjem zidu prostorije stoji serija skica i crteža, predložaka za izvedene predmete. Ti su predmeti daleko od svake nosivosti, oni su nalik na skulpturalne krokije stvarnih cipela. Oni su produkt igre zanesenog umjetnika – Milenkovićev salon cipela, onestvaren prostor koji metamorfozira banalne prizore dućana koji prodaju te trivijalne, ali životno važne predmete. Ipak, taj dojam dio je umjetnikove opsjene. Kao što smo već rekli – Milenkovićeve cipele nisu cipele. Inače, kao nedostatak inače ingenioznog i krajnje duhovita postava istaknula bih pokrajnju prostoriju u kojoj su, bez ikakve osjetne motivacije, izloženi drugi predmeti od keramike. Tako možemo vidjeti keramičke tanjure i pladnjeve oslikane životinjskim motivima, zidne dekoracije te čak i dvije slike velikog formata, a da pritom ostaje potpuno nejasno što ti artefakti rade u jednom „salonu cipela“. Valjda su zato i odloženi u pokrajnju prostoriju.

U glavnoj se prostoriji, međutim, odigrava „prava stvar“. Scenografija je postavljena i posjetitelj može mirno razgledavati stotine cipela – objekata baš kao u pravom dućanu. Ono što prvo upada u oči jest da su izloženi „modeli“ krajnje stilizirani, neki su čak dovedeni do apstrakcije te tek još letimično evociraju tematizirani predmet – cipelu. Milenković kroz svoje skulptorske krokije ulazi u esenciju tog predmeta, rastavlja ga na elemente i kao da izražava određeno divljenje dizajnerskoj mašti i dosjetljivosti koje su dovele do toliko različitih „primjeraka“. On se također igra, šali i ironizira pa pojedine skulpture bivaju do te mjere stilizirane da oblikom podsjećaju na životinje poput krokodila. Možda se tu skriva i namjerna šala na račun skupoće i ekskluzivnosti cipela od krokodilske kože. U svakom slučaju ne čudi da završni par na izložbi više i nisu cipele već dvije stilizirane životinje. Djeluje kao da umjetnik ironizira činjenicu što se cipele uglavnom i prave od životinjske kože te oblikuje plosnate, cipelama nalik predmete sa životinjskim glavama. Jer cipele koje nisu cipele ujedno su životinje koje to više nisu.

Hinjena naivnost

Zanimljivo je osvrnuti se na činjenicu da Milenković ovdje za temu uzima svakodnevni predmet, nešto banalno, te ga vještinom i kreacijom podiže na razinu umjetničkog artefakta. Predmet kojim gazimo cestom, te ga tamo i najčešće uočavamo na drugim prolaznicima, odjednom postaje motivacija za umjetnički ciklus. Banalno se pretvara u iznimno. Postavlja se i pitanje gdje završava zanat, a počinje umjetnost. Dizajn je primijenjena umjetnost, a moda je, za svaku ženu koja drži do sebe, neupitno umjetnost, ali kada i kako jedan zanatski proizvod dobiva povlaštenu ulogu i pravo da bude izložen u galerijskom prostoru. Odgovor je, možda: kad se jedan profesionalni umjetnik zainteresira za postolarsko umijeće, kad bude fasciniran završnim proizvodom dovoljno da ga počne promišljati u kontekstu moguće skulpture. Jer Milenković koristi baš tisućljetno znanje izrade „postola“, akumulirano znanje koje je dovelo do izvedbe najneobičnijih oblika, do intrigantnih spojeva linija i ploha, kao polazišnu točku svoga kreativnog procesa. A rezultat je tog promišljanja i tog kreativnog procesa ono što vidimo na ovoj izložbi. Ciklus živo koloriranih, zaigranih skulptura pomalo grube, infantilističke izrade u kojem umjetnik kao da se pita: Pa što je to u stvari cipela? U predgovoru izložbi, a osvrćući se na stilska obilježja Milenkovićeva stvaralaštva u cjelini, Zvonko Maković govori o „forsiranju hinjene infantilnosti“. Jedan od mojih prvih dojmova po dolasku na izložbu bio je upravo da je Milenković poput znatiželjna djeteta promatrao žene i njihove cipele, stotine i stotine njih iz dana u dan, te se odlučio pozabaviti problemom kompleksnosti njihove izrade, njihovom raznovrsnošću, a povremeno i krajnje začudnim oblicima modela. On tako izlaže i jedan mini ciklus unutar postojeće izložbe, seriju od pet skulptura koje krajnje minimalistički predstavljaju oblik klasične štikle. Spomenute skulpture izvedene su kao neprekinuta zaobljena linija sa suženim, špic-završetkom, a bile bi posve jednake da nije različitih kvadratića boja na njihovom vrhu. Milenković i opet kao da se zabavlja, igra i ironizira, ponajprije žensku, fascinaciju tim predmetom. Što nipošto ne znači da temi nije studiozno pristupio. Izveo je, kao što je već spomenuto, stotinjak modela, od kojih se svaki razlikuje od drugog. Poigrao se s cipelinim „životinjskim podrijetlom“, ostvario skulpture nalik na kalupe cipela (pune, zatvorene forme) pa sve do onih krajnje minimalistički realiziranih gdje ostaje tek potplat ili peta ili nešto treće. Na ludičkoj izložbi umjetnik je kroz improvizaciju, i sa sebi svojstvenom vedrinom, realizirao seriju začudnih oblika preko kojih cipele uistinu prestaju biti cipele. One više nisu nosivi predmet već signal tog predmeta, a mjestimično ni to. Cipela je ovdje tek poticaj za skulpturu, za samosvojno djelo čiju ćemo vrijednost i zanimljivost tumačiti u sasvim drugom ključu. Ona je poticaj za kreativnu igru oblikovanja rezultat koje su izložene plohe i mase, oblici velike tvarnosti koji stimuliraju doživljaj sebi svojstvenim artističkim oblikovanjem.

Od balerinki do vještičjih cipela

Spomenuto je već da neke od izloženih skulptura graniče s apstrakcijom. Tako ono čemu je prethodio banalni predmet iz svačije svakodnevice postaje kreativna forma koju je moguće ispitivati kroz njezinu materičku kakvoću, kroz kompoziciju linija i ploha te kroz boju odnosno kompoziciju boja (jer neke su skulpture monokromatske dok su druge živo obojene i šarene). Za te radove važan je i intenzitet boje, odnosno njezin sjaj. Dok su neke od skulptura zagasito mat, druge su izrazito sjajnih, staklastih površina. Također, njihova izrada varira u stupnju „uglađenosti“ premda izvedbu bitno karakterizira Milenkovićeva sklonost prema infantilističkom, prividno naivnom postupku oblikovanja. To su grubo obrađene skulpture, njihova ljepota ne leži u tankoćutnom, brižnom i detaljnom oblikovanju. Njihova snaga je u njihovoj dječjoj vedrini, u humoru i zaigranosti izvedbe. One nas nasmijavaju i očaravaju vitalizmom. Ovdje možemo vidjeti sve od balerinki do vještičjih cipela koje evociraju djetinjstvo i dječje bajke. Ima i teških, nezgrapnih modela koje bi nosio samo neki tamo Regoč. Od izrade, preko tema i motivskih evokacija djetinjstva pa do suptilna ironičnog podteksta vidljiva u supostavljanju cipela i životinja ili u problematiziranju forme štikle, izložba razveseljava posjetitelja. Ona ga razbuđuje, rasanjuje dijete u njemu i zatim pušta da razvedren i obodren nastavi svoj dan.