Svjetonazorni srazovi

1901.

Na godišnjoj skupštini (21. srpnja) Tadija Smičiklas priopćuje da je izabran za predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i da mora napustiti dužnost u Matici, u kojoj je 28 godina na različitim dužnostima. Za predsjednika Matice hrvatske izabran je Ivan Trnski (1819–1910), koji je već prije bio izabran i za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Imao je više od osamdeset godina pa je predsjednikovao samo godinu dana. Na izbornoj su skupštini odana velika priznanja Tadiji Smičiklasu, ali i Ivanu Kostrenčiću. On će sljedeće godine navršiti 25 godina djelovanja u Matici i Matičini su mu čelnici odredili doživotnu godišnju nagradu od 800 forinti ili 1600 kruna. Svoju dužnost obavljao je do početka prosinca 1901, kada je za tajnika izabran Ante Radić. Kostrenčić je do kraja siječnja 1902. ostao blagajnikom.

Skupština je odala priznanja važnim i osobito aktivnim članovima izvan Zagreba: fra Grgi Martiću, povjereniku u Zadru Mati Nekiću, Antunu Mazeku iz Požege, osječkom školskom nadzorniku Stjepanu Grotiću, profesoru Mati Marušiću iz Rijeke. Odlučila je Matica proslaviti 400. obljetnicu pojave Marulićeve Judite. I Matica i Društvo hrvatskih književnika složili su se da prigodno izdanje priredi M. Šrepel, ali se on u međuvremenu razbolio pa su izdanje priredili Marcel Kušar i Petar Kasandrić. Uvod je napisao Kasandrić, u knjizi se nalazi pet umjetničkih priloga (O. Iveković, C. Medović) i osam slika.

1902.

U Matičinim se zapisnicima prvi put spominje Antun Gustav Matoš, i to tako da se odobrava molba njegova oca da se sinu, koji je u Parizu, besplatno daruju sva Matičina izdanja za 1901.

Glavna godišnja skupština održana je 26. srpnja i na njoj je predsjednik Arnold održao zanimljiv govor o slobodi umjetničkoga stvaranja. Arnold se slaže da knjiga mora biti narodna, ali upozorava da se pišući o pobjedama, o domovini i njezinim protivnicima može pisati i u nenarodnom duhu. Očito odgovara i na neke prigovore jer kaže: „Tko se s perverznim raspoloženjem ili s nekim histerijskim nervozitetom daje na čitanje pjesničkih djela i promatranje umjetničkih tvorevina, taj će svuda nalaziti sparnu i nezdravu atmosferu – naprosto zato, jer je sa sobom donosi.“

Arnoldov je govor kritizirao svećenik Ante Alfirević (Čuvar s Adrije), urednik novoutemeljene Hrvatske straže, koju je izdavala Katolička akcija. Držao je da Arnold odgovara onima koji su kritizirali Vijenac jer da časopis „gazi vjeru i ćudoređe“. Krug oko Hrvatske straže tražio je da Matica uskrati potporu Vijencu, koji su uređivali Đalski i Milivoj Dežman. Zanimljivo je da su isti krugovi napadali i Matičine knjige zbog naturalizma i liberalizma u njima, zanimljivo je tim više jer su u Matičinoj upravi prevladavali Stari. Čini se da su ti Stari na hrvatskoj društvenoj ljestvici pripadali umjerenima.

Te godine dovršio je kipar Rudolf Valdec (za svotu od 2200 kruna) poprsje biskupa Strossmayera koje se i danas nalazi u Matici.

1903.

U zapisnicima se bilježe izjave da se od 1895. neprekidno smanjuje broj članova prinosnika, a i Matičine se knjige sve slabije kupuju. U 1895. broj se članova smanjio za trideset, ali idućih godina pad je veći.

1904.

Na glavnoj skupštini 16. listopada predsjednik Arnold govorio je o razumijevanju i prosuđivanju književne povijesti. „Nije narod tu poradi književnika i književnosti, nego su književnici i književnost tu poradi naroda. Najmanje dakle, što narod od književnika može zahtijevati, jest: da mu budu razumljivi, a to će biti bude li se u njihovim tvorevinama ogledao sasvim način njegova mišljenja i čuvstvovanja. Mene je strah da smo se u tom pogledu previše udaljili od naroda – te se za to slabo zanimanje za lijepu knjigu neće smjeti stalno odbijati samo na analfabete i otuđenu inteligenciju.“ Rekao je i ovo: „Ili možda tkogod sumnja da je l’art pour l’art, to evanđelje umjetničke slobode, nešto drugo negoli na umjetničko polje preneseni egoizam.“ Arnold posebnu vrijednost pripisuje usmenom narodnom stvaralaštvu i ono bi, zajedno s „historijskom građom“ i narodnim životom „kako se on očituje u selu i u gradu“ trebalo biti glavni izvor suvremenim književnicima. Petnaestorica Matičinih članova radnika zatražili su da predsjednik Matice sazove izvanrednu skupštinu na kojoj će njegov govor biti prva točka dnevnoga reda, a raspravljat će se i o radu Matičine uprave i o promjeni pravila. Arnold je sazvao izvanrednu glavnu skupštinu za 29. siječnja 1905. Nije, nažalost, sačuvan zapisnik s te skupštine, ali se iz drugih izvora može nešto saznati. Još 1904. držali su književnici (posebice Mladi) sastanke na kojima su izražavali protivljenje Arnoldovim stavovima, a na sastanku 4. studenoga u Društvu hrvatskih književnika Branimir Vizner Livadić pročitao je veliku studiju. U njoj kaže da Arnold prezire bujnost oblika i time se stavlja na stanovište prostoga puka. Tuđinske osobine, kaže on, nisu uvijek nerazumljive. Danas te osobine mogu narodu koristiti. Ne prihvaća ni Arnoldovo davanje prednosti usmenom narodnom stvaralaštvu pred pisanom književnošću. Na sastanku je prihvaćena „rezolucija“ i u njoj stoji: „Potpisani hrvatski književnici, polazeći sa stanovišta da Matica hrvatska kao narodna institucija i svojina čitavoga naroda mora da bude vjernim ogledalom ukupnoga savremenog duševnog života, a ne poprištem samo jedne književne struje, otklanjaju jednostranu izjavu gospodina predsjednika Matice hrvatske kao protivnu shvaćanju pravih rodoljubivih dužnosti i slobode umjetničkog stvaranja kod sviju kulturnih naroda našega vremena.“ Potpisali su je brojni književnici, među njima i neki koji su tih godina redovito objavljivali u Matici. No neslaganja nisu počela s Arnoldovim govorom, niti su glavni razlozi bili u njemu. Ticali su se traženja novih putova, izdavanja Vijenca i sl. Na svoje su dužnosti u Matici dali ostavke M. Dežman, J. Pasarić, Đ. Šurmin, M. Ogrizović, čak i potpredsjednik (tj. voditelj Gospodarskoga odbora) Đalski. On se ni inače nije slagao s potpredsjednikom i voditeljem Književnoga odbora Vj. Klaićem, s A. Radićem i još nekima. Neslaganje je bilo političke naravi jer je tih godina Đalski zagovarao „kulturno jedinstvo među Jugoslavenima“ i u tom jedinstvu vidio jedinu mogućnost za razvijanje knjige na materinskom jeziku, bojao se poplave njemačkih i talijanskih tekstova itd. Klaić, blizak pravašima, mislio je drukčije.

Matica je ostavke prihvatila i 18. studenoga 1904. dala izjavu u kojoj predsjednik Đ. Arnold i tajnik A. Radić pozivajući se na Matičina pravila pišu kako odbor drži „da je Matica hrvatska narodna institucija i svojina čitavoga naroda, ali nipošto ne drži da Matica mora biti vjerno ogledalo ukupnoga suvremenoga života, a najmanje ogledalo života neodređenoga naroda“. Pozivaju se na rečenicu iz Arnoldova govora koja glasi: „Matica hrvatska će primati i izdavati beletrističke radove bez obzira na škole, ako samo inače odgovaraju umjetničkim zahtjevima.“ Sporovi su se nastavili, oni su dio prijepora koji su se u vrijeme moderne vodili.

Matica objavljuje djelo jednoga od nezadovoljnika – Viktora Cara Emina (Usahlo vrelo), prozu objavljuju i M. Šenoa i J. E. Tomić, pjesme Rikard Katalinić Jeretov, a Trnski je priredio izbor poezije iz slavenskih književnosti.

1906.

Kako je teško bilo dogovarati objavljivanje novih djela, vidi se iz prepiske Matice hrvatske s kompetentnim osobama. Matičini su pregovarači planirali u toj godini dogovoriti suradnju s K. Jirečekom (da napiše Povijest Dubrovnika i Povijest bizantskoga carstva s osobitim obzirom na južne Slavene), s V. Jagićem (knjiga o Ćirilu i Metodu), s N. Nodilom (Venecija s obzirom na južne Slavene), sa S. Brusinom (Jadransko more) i s F. Šišićem (Dalmacija prema Hrvatskoj). Stizali su sami negativni odgovori: neki su se izgovarali zauzetošću (Jireček), a drugi su usput predbacivali Matici sukob s Društvom hrvatskih književnika (Nodilo, Jagić). Nodilo piše: „Nekako bi mi mučno bilo surađivati kod Matice, dok je rastvorena ljuta rana ličnoga spora među dvije strane hrvatskih književnika. Kad se ovi po kojoj sreći okupe u jedno, iako ne taman bratsko, a ono barem smireno kolo, bit će meni prava čast stupiti u dogovor sa vrlo uglednim odborom Matice hrvatske.“

1907.

Zapisnici iz te godine pokazuju kako Matica hrvatska pomaže književnike dajući im predujam za rukopise koje još nije dobila, što kadšto dovodi do problema različite težine. Tako npr. Josip Kosor u nevolji nudi već objavljene pripovijetke, ali mu ih ne prihvaćaju iako je već primio 300 kruna. I ponovno mu na brzojavnu molbu daju još 150 kruna pa će čekati da dug od 450 kruna odradi. A prva objava Kosorova djela u Matici bit će tek 1912, kada Matica tiska Požar strasti.

U zapisnicima nema dosad jačih tragova izravnih političkih sučeljavanja, ali te se godine A. Radić usprotivio tiskanju proze M. Lisičara „s razloga što je taj pisac pokazao da nije Hrvat i da mrzi hrvatstvo“. Drugi u upravi nisu pridavali veću važnost Radićevim riječima, složili su se s recenzentom Pinterom da Lisičarovu prozu treba dotjerati. Lisičara među Matičinim autorima nalazimo 1910. To je onaj isti Lisičar kojemu je Matoš posvetio pjesmu Pri Svetom kralju, u kojoj se nalazi stih „I dok je srca, bit će i Kroacije“ i za kojega novija povijesna istraživanja kažu da je u pregovorima o granici s Mađarskom nakon Prvoga svjetskoga rata za Hrvatsku učinio mnogo dobra. Predsjednik Arnold objavio je svoje pjesme (Čeznuća i maštanja), prozu su objavili J. E. Tomić i N. Andrijašević, badava je Matica dijelila Slovenski jezik, kojim je htjela ponuditi osnovno o slovenskom leksiku i izgovoru. Maretić je priredio Ovidijeve Metamorfoze, a od stručnih knjiga objavila je Matica prijevod s njemačkoga – Scheinerovu Uredbu svemira i knjigu o prometnoj politici koju potpisuje H. S. Brdovački, a to je pseudonim Josipa Jurja Gorničića.

1908.

Najvažniji događaj dogodio se potkraj godine u Splitu (20. prosinca) – Pouzdani sastanak hrvatskih književnika. Sastanak hrvatskih književnika iz Dalmacije vodio je dr. Ivo Tartaglia (inače misli se da je ideja Milana Begovića). Sastanak je imao tri točke dnevnoga reda. Prva je bila o sporu „nekolicine“ hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Zaključak je da taj sukob svakako treba prevladati jer ne koristi nikomu. Druga točka posvećena je Matici dalmatinskoj. Ona bi trebala dobiti malu biblioteku i, čim se izgladi spor između skupine književnika i Matice hrvatske, treba da se Matica dalmatinska i Matica hrvatska ujedine. Treća se točka odnosila na list koji bi izlazio u Splitu, koji ne bi konkurirao Savremeniku (u njemu su Mladi), nego bi bio usmjeren na obiteljsku problematiku. Ante Tresić Pavičić (zamjenik Vinko Lozovina) određen je za posrednika između Matice hrvatske i književnika. Matica je izdala knjigu Posljednji Zrinski i Frankopani (obično i divot-izdanje) u kojoj su sudjelovali kao autori mnogi uglednici: Vj. Klaić, F. Šišić, R. Horvat i drugi. Stj. Radić objavio je Današnju financijalnu znanost, F. Ilešič pretisnuo je iz Glasa Matice hrvatske svoju raspravu Kultura in politika, od stranih književnika opet prednost imaju oni iz slavenskoga svijeta (Turgenjev, Mickiewicz), a Šišić je objavio drugi dio svoje Hrvatske povijesti (1526–1790).

(nastavak u sljedećem broju)