Vjera, ufanje / nada, ljubav

Prema kršćanskom shvaćanju, kreposti (kojih ima sedam) dijele se na naravne (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) i nadnaravne (vjera, ufanje / nada, ljubav). U Prvoj poslanici sv. Pavla apostola Korinćanima (13, 13), u dijelu koji se može smatrati etičkim manifestom, piše: „A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav“. No ja danas neću o njoj. Pisat ću o simbolu onoga pojma u sredini – o ufanju ili nadi i njezinu simbolu sidru. Dok je križ univerzalni simbol vjere, a srce, kao središte života, ljubavi, simbolom stalnosti, izdržljivosti, smirenosti i vjernosti postalo je sidro. Nije ni čudo. Sidro je posljednja mornarova zaštita u oluji, pa se najčešće povezuje s nadom kad nas iznevjere svi drugi oslonci i u životnim plovidbama. Sidro je kao znamen kršćanske nade i postojanosti naslikano još u rimskim katakombama, a oznaka je sv. Klementa pape (jer je bio osuđen da bude bačen u more i privezan za sidro) i sv. Nikole biskupa, zaštitnika pomoraca (između ostaloga).

Znam neke koji su, kao vidljiv znak svoje pobožnosti, nosili oko vrata lančić na kojem su zajedno visjeli križić, srce i sidro. Ja takav lančić (a ni ikoji drugi) nisam ni imala ni nosila, opirući se svakom izvanjskom pokazivanju i svojih osjećaja i bilo koje svoje pripadnosti. U ovom napisu neću se baviti ni srcem ni križem (križićem). Usredotočit ću se na sidro. Znamo da se sidro baca na dno mora, jezera ili rijeke da se uhvati i održi plovilo na sigurnom, a ne da se ono nekontrolirano klati kamo ga okolnosti nanesu. Danas se sidra izrađuju od kovine, a dijelovi su mu struk, koji u donjem dijelu ima krakove, a na gornjem sidrenu kariku, na koju se veže sidreni lanac ili sidrenjak. U davnini sidro je bilo kamen ili drvo ispunjeno olovom, a od 6. stoljeća pomorski narodi Grci i Feničani uvode dvokrako željezno sidro. Sam izraz sidro potječe od grč. sídēros, što znači kov, željezo (a sidē´rion bilo koji predmet izrađen od željeza). Riječ je iskorištena i u frazeologiji, pa baciti sidro znači zaustaviti se, zadržati se gdje dulje (pa i predugo). Ako u gostima bacite sidro, znajte da će vaši domaćini nakon tri dana postavljati (u početku samo sebi) retoričko pitanje: „Kad će naši gosti već jednom dignuti sidro?“ i otploviti, otputovati, ukloniti se?! Najgora varijanta za nesretne domaćine bila bi da kod njih pustite sidro, jer to bi značilo zadržati se na nekom mjestu trajno. Sve te situacije izražava i lenger (tur. lenger iz ar. lenger, čuje se i lenđer, leđer), no osim sidra, lenger znači i veliki bakreni tanjur, sahan. Pustiti lengere (kao i pustiti korijenje) uvijek znači ostati na nekom mjestu predugo.

Osim sidra i lengera, u frazeologiju se umiješala i kotva, pa baciti kotvu znači zadržati se gdje, zaustaviti se, ali i učvrstiti se na položaju, a dići kotvu znači napustiti stalno mjesto boravka, otići. Znamo po čemu su ime dobili i sidro i lenger. A po čemu je ime dobila kotva? Razmotrimo najprije položaj te riječi u novijim rječnicima hrvatskoga jezika, jer ondje ju ne tretiraju kao istoznačnicu sa sidrom (premda je i Dragutin Parčić 1874. i Mirko Deanović 1942. imaju ravnopravno sa sidrom, bez preferencije jedne ili druge). No ur. Jure Šonje ima kotvu samo kao pojam u elektrotehnici (električni element od mekoga željeza koji u sklopu s elektromagnetskom zavojnicom uspostavlja i prekida električni kontakt), a inače upućuje na sidro kao valjda pravilnije i/ili poželjnije. Naravno da onda i ukotvljen upućuje na usidren. Anić je bliži starijim hrvatskim leksikografima, pa ima i kotvu i sidro, i ukotviti se i usidriti se bez upućivanja jedne riječi na drugu. Ni rodonačelnici razlikovnih rječnika, Guberina i Krstić, nisu smatrali potrebnim isticati kotvu kao nepoželjnu u hrvatskom jeziku, pa je i ne navode.

Kotva će mnoge iznenaditi svojim podrijetlom, od prasl. *koty, genitiv *kotъve (kotiti, kot), mačka. No kako dovesti u vezu kotvu i mačku? Tako što ona sidra koja imaju više krakova podsjećaju oblikom na mačje pandže dok se ubadaju u čvrstu podlogu. I u češkom i u ruskom za sidro kažu kotva, kao što u češkom za mačku kažu kotě, kočka od kotiti se. Tako bi i sidro s više krakova bilo mačkovito.

Među sidra, kotve i lengere ubacila se i regionalna ankora. I anker i ankora potječu od grčkoga pridjeva ankýlos, što znači kriv, svijen. Pravi morski vukovi razlikuju ankoru od klasičnoga sidra. Ankora, od grč. ankyra, po njihovu je tumačenju dvokrako sidro na većim brodovima, a četverokrako je sidro na malim domaćim brodovima. Upravo takvo sidro zovemo imenicom široka spektra sidro. U izrazu ankora osjećamo mediteranski prizvuk; postoji i izraz ankoraj, što je sidrište, i ankorat, što znači usidriti brod, spustiti sidro. Sasvim je prirodno da će ancoru preuzeti talijanski jezik, ali i njemački, Anker, te engleski, anchor.

Dakle, sidro, kotva, ankora simbol je nade ili ufanja (prasl. *upъvati, nadati se – usp. slovenski up, upati, zaupati), pri čemu je pъv dalo hv, a to nije više daleko od f (hvala, fala). U poljskom jeziku riječ je poznata bez prefiksa u kao pwa, nada, pa onda i u češkom i u poljskom imamo pevný, pewny, što znači jak, siguran. U starijih hrvatskih pisaca (Zoranić) nalazimo pridjev naufan i prilog naufano, siguran, pouzdan, sigurno, pouzdano. Šteta što ni jedan opći rječnik hrvatskoga jezika nema sidruna, koji se lako može dovesti u vezu s riječi sidro. To je onaj igrač u vaterpolu (gromadan poput Petra stijene) koji kao da se usidrio pred protivničkim golom, njega protivnici najviše gnjure, on jedva dolazi do daha jer više vremena provodi pod vodom nego nad vodom. To je zato jer kad bi makar i na trenutak podigao glavu, a još više ruku, iznad vode, vjerojatno bi iz takve blizine sigurno zabio gol za svoju ekipu. No sidrun, koliko god važan u vaterpolu, nije (još) našao svoje mjesto u rječnicima hrvatskoga jezika. Njihovi sastavljači pokazuju da baš i nisu sportski tipovi, pa tako ni sidruna nisu još uvrstili u svoje rječnike.