Velebna izvedba Bachove Muke

Maestro Vladimir Kranjčević (Zagreb, 1936) već se mjesecima oprašta od dirigentskoga posla ravnajući koncertima sa svim ansamblima s kojima je surađivao tijekom duge karijere. A to su praktično svi koji djeluju u Zagrebu. Sedmog travnja, u korizmeno vrijeme, predvodio je izvedbu Muke po Ivanu Johanna Sebastiana Bacha, BWV 245, u prepunoj zagrebačkoj katedrali, gdje se tražilo mjesto za sjedenje premda su dodani mnogi rasklopivi stolci. Neki su malo više od dva sata izvedbe Bachove Johannespassion, jednog od kapitalnih sakralnih djela, hrabro podnijeli stojeći. Svakako je zanimljivo da se ove godine u vrlo kratku razdoblju Johannespassion pojavljuje u čak trima izvedbama: od protekle ansambla Antiphonus na tragu povijesno obaviještenih izvedbi, svježije i brojem izvođača veće u katedrali, a slijedi ih i gostovanje bečkih glazbenika na Veliki četvrtak u Lisinskom na takozvanom gala koncertu.

Teško je razumjeti spojeve svečanosti, gala i sličnih naziva s Mukom. Ali što je, tu je. Bachovo je pismo neuništivo ma kakvim ga bombastičnim pridjevima obasipali. Ni to nije od velike koristi u općoj inflaciji sličnih, hajdemo reći, fulminantnih uradaka za privlačenje slušatelja. Napokon, neki su važni zapisi na praizvedbama doživjeli fijasko, mali odziv slušatelja, koji se mahom nisu slagali s autorom, vjerojatno i zato što se nije poklapao s interesima, običajima. I toj priči nema kraja.

Doduše, kada se neko djelo izvodi u sakralnom prostoru, postoji neki respekt pa tako i za izvedbe Bachove Muke po Ivanu u katedrali. Osim što neki osobito važni pojedinci samozvanci paradiraju, šeću ponosno s usnulom djecom u pelenama kao da je riječ o svjetskom čudu koje valja pokazati i tako malo nahraniti svoj narcizam.

U velikom izvodilačkom sastavu okupili su se Zagrebačka filharmonija i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, koji je pomno pripremio Luka Vukšić inzistirajući na prelijepom, oblom zapjevu ljekovitih korala, a ponekad i neoprezno štektavom u „zborovima (narodne) akcije“. Bilo je u izvedbi i osobito kompetentnih vokalnih i instrumentalnih solista. Prvih pola sata, ugrubo rečeno, u izvedbi je nedostajalo međusobnog razumijevanja sve dok se nekako spontano nije našao zajednički puls čiji je „pronalazak“ potaknula jasno iscrtana okosnica nenametljivog, ali i sveprisutnog orguljaša Pavla Mašića. Trud Evanđelista, tumača znanih događaja, Dejana Maksimilijana Vrbančića bio je dostatno uvjerljiv, a čeka ga vježba jasnijeg izgovora teksta. Osobit je bio i prinos violončelista Jasena Chelfija u dijalogu s vokalom, kao i drugih vrijednih izrazitih instrumentalnih solista. Znajući otprije mogućnosti drugih pouzdanih i spremnih vokalnih solista, koji su u presudnim trenucima profesionalno ispunili svoje zadaće, mogao se očekivati i onaj teško opisiv završni dodir. Slastičarskim rječnikom rečeno – šlag na tortu zvonke Martine Zadro i Martine Gojčeta Silić i pjevački dugovječna i pouzdana Zrinka Soča. Pridružio im se i bas-bariton Dalibora Hanzaleka i osobito istaknuti baršunasti bariton Leona Košavića.

Nerazrušiva i nepoderiva čvrsto utemeljena Bachova gradnja Muke po Ivanu zapravo podnosi sve: i dirigenta koji vlastitom prisutnošću ambiciozno nastoji dati smjernice i sve doprinose brojnih sudionika u prostoru koji ječi. Dobro je došla izvedba i u takvim neizbrušenim uvjetima i „moj Zagreb“ još se može pohvaliti da je ipak čvrsto vezan uz ponajbolju glazbenu baštinu zapadnoeuropske pisane tradicije.